Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Na knjižarskim policama uskoro će se naći dvanaesto izdanje knjige „Aven i Jazopas u Zemlji Vauka“. Ako vam je Uroš Petrović, autor ove knjige, poznat kao izuzetno inteligentan čovek, onda ste upućeni samo u pola istine o njemu. Evo prilike da, pročitavši njegovu čudesnu povest o Avenu, doznate i drugu polovinu – zašto je on takođe majstor drevne i otmene umetnosti fantastičnog.
Još jedna knjiga Uroša Petrovića doživeće novo, osmo izdanje. „Tajne veštine Marte Smart“ su treći deo hit serijala za sve uzraste, započetog knjigom „Misterije Ginkove ulice“. Marta, zelenokosa devojčica koja život posmatra na svoj, sasvim poseban način, rešila je da svojim prijateljima priredi čarobnu, tajanstvenu noć. Otkrivanjem svojih tajnih veština, povešće i njih i vas u nezaboravnu avanturu punu začuđujućih trikova i misterioznih pojava.
Uskoro će se u prodaji naći deseto izdanje knjige „Bajka nad bajkama – Senka u tami“ Nenada Gajića. „Senka u tami“ je prvi deo velike sage „Bajka nad bajkama“ u kojoj se prepliću zagonetke, misterije, borbe i iznenađujući obrti kroz fantastične događaje s neizvesnim ishodom, u svetu koji nastanjuju zadivljujući i neustrašivi junaci velikog srca.
Knjiga „Demon školske biblioteke“ autorke Moree Banićević doživeće šesto izdanje. To je uzbudljiv i napet roman o dvanaestogodišnjacima, koje su natprirodna bića gurnula u neverovatnu avanturu. Prepun je neočekivanih obrta i jezivih scena, ali je, pre svega, priča o prijateljstvu i prvim simpatijama.
Gradimir Stojković nam je podario i serijal neprolazne vrednosti o Hajduku. U knjižarama će se uskoro naći četvrto izdanje „Hajduka na Dunavu“, kultnog romana o odrastanju, uklapanju i o nedoumicama mladih. Gligorije Pecikoza Hajduk na letovanju sa svojim ortacima upoznaje dve devojčice Nemice. Ova družina neočekivano uleće u uzbudljivu avanturu nakon što pronađu deset kilograma droge. I šta kad se pored svih problema na Lepenskom viru pojavi poslednja osoba koju bi tu očekivali da vide?
„Zlatno runo“ Borislava Pekića obeležava čitavu jednu istorijsku epohu i stoji u samom vrhu književnosti napisane na srpskom jeziku u drugoj polovini XX veka. Roman je ostvaren kao ciklus od sedam velikih samostalnih delova, koji su iznutra povezani porodičnom sudbinom balkanskih Cincara, pomešanih sa srpskim stanovništvom i srpskom građanskom klasom u njenom usponu u raspadanju. U srpskoj književnosti „Zlatno runo“ predstavlja kapitalno delo. Uskoro će biti štampano četvrto izdanje šestog dela ove sage.
Treće izdanje doživeće proširena i dopunjena mapama knjiga „Alternativna istorija Srbije“ Čedomira Antića i Predraga J. Markovića. U njoj se nalazi i Alternativni istorijski atlas Srbije, u kome su predstavljeni zamišljeni pravci razvoja istorije srpske države i naroda. Pre Markovića i Antića nije bilo istoričara koji su se odvažili da se „poigraju“ najkontroverznijim pitanjima iz naše istorije: šta bi se desilo da je Srbija postala katolička zemlja, kako su Srbi mogli da spasu svet 1938, šta bi se desilo da nije bilo 27. marta, da je Tito poginuo na Sutjesci, da je osnovana Velika Srbija, kako bi se zemlja razvijala da je pobedio Draža ili da Đinđić nije ubijen...
Nakon hit knjiga „Nestvarno, a stvarno 1 i 2“ i „ Do viđenja!“ autor Živojin Petrović predstavlja novu briljantnu priču – intrigantnu sagu „Ratnik sunca“, o čoveku koji se borio za obnovljivu energiju, a završio pod sumnjivim okolnostima. Knjiga „Ratnik sunca“ govori o Branku Laloviću, pioniru borcu za solarnu energiju, njegovim uspesima, domaćoj nauci i njegovom čudnom kraju života. U štampi je drugo izdanje.
Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu.
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela).
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine.
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije.
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a.
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije.
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma.
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira.
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.