Laguna - Bukmarker - Usporavanje metabolizma - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Usporavanje metabolizma

Dragan Velikić, „Bonavia“, Laguna, Beograd, 2012.

„Hroničar međunarodne pruge obilazi svoju deonicu.“ Ovo jeste citat iz najnovijeg romana Dragana Velikića, ali to jeste i svojevrsni trejler istoga. Da, to je sveobuhvatajuća metaforizacija ličnosti i dela pisca za kojeg su romani, pripovetke i eseji čija je radnja smeštna širom Evrope, samo deonice jedne duge i složene putanje sa pokojim presedanjem, zaustavljanjem, iskakanjem iz šina raznih međunarodnih putničkih, teretnih vozova, vlakova, vonata, ajzlibana. Jednako kao što voz na svojoj trasi hvata određeni ritam, tako i romani Dragana Velikića dišu ravnomerno, ujednačeno, medicinski korektno. B.O., na prvi pogled.

Na prvi. Jer, jednako koliko i o saobraćaju, pre svega železničkom, koji više od svih modernih prevoznih sredstava čuva ono vreme potrebno da se ispriča jedan roman, ima smisla govoriti i o medicini – patološkoj, obdukcionoj, internoj, psihijatrijskoj. O kurativi nužnoj njihovim protagonistima, zatečenim i zakačenim složenim tranzicionim vremenima, vazda neuklopljenim, nesnađenim, nepronađenim. O preventivi, koja je u isti mah i analiza načina života, sredine, porekla, genetske predisponiranosti ali i sprege svih ovih faktora sa boljkama od kojih se u prozi Dragana Velikića po pravilu dugo leči, ali i sporo, rečito umire.

Brevijar njegovih likova – od jakih, muževnih, autoritativnih figura ispod kojih katkad čuče kompleksaši i perverznjaci – preko intelektualaca ozbiljno uzdrmanih socijalno-političkim prilikama kojima se ne mogu (ili ne smeju) suprotstaviti, zatim raznih histeričnih, temperamentnih, raspomamljenih bludnica, te anemično-ustajalih lepotica što mirišu otužno na šifonjere negdašnjih viših klasa –sinegdoha je jednog istog, demilitarizovanog, ali i nanovo zavojačenog naciona, koji se u sudaru sa drugima često rastače, gubi, uzmiče, ili pak brani agresivnošću.

Sve kaljuge, stranputice, ćorsokaci, budžaci i pomračine koje hvataju njegove glavne, kontemplativnošću obdarene junake-putnike, goste sumnjivih bircuza i hotela prašnjavih draperija gde se vekovima odvijaju bizarnosti, ubistva, preljube – nisu tako jasno konturisane da se ne bi moglo, baš kao iz Beograda u Budim, ili iz Pešte u Beč – iz njih očas skoknuti u drugi neki hronotop, neku novu priču. Nije, stoga, šav koji spaja roman „Bonavia“ sa „Ruskim prozorom“ nešto što iznenađuje: Marko, Marija, Kristina, Miljan i ostali bračni, ljubavni, moralni i ini dezerteri lako se očitavaju kao – pritom nikako ne podrazumevam negativnu vrednosnu konotaciju – reciklaže već opisanih likova Dragana Velikića. Dopola apatridi, otpola gastarbajteri, neretko tek vagabundi bez jasnog pravca, umetnici u bežanju – tek, uvek se putuje i putovanjem menja, ukida staro mesto boravka, bez garancije da će se novo tako lako naći, da će se junak stacionirati, jer stajanje, zaustavljanje – nije li to smrt?

Nema u nas, posle Miloša Crnjanskog, pisca-putnika, nema romandžije koji je toliko putopisac, koji sa toliko mara za urbano, sa toliko senzibiliteta za čitanje identiteta i anatomije gradova – kao što je to Dragan Velikić. „Bonavia“ to samo potvrđuje – njeni likovi, smešteni (privremeno, naravno) u bukingovane hotele sa tradicijom, u naručene živote koji od iste tradicije beže – jesu upravo oni besciljni i bezvoljni tragaoci za sopstvenim ljubavima, domovima, državama. Sve je to jedna vrteška, obmana i varka, pokušaj materijalizacije nemogućeg, dalekog, stranog u sebi sa kojim se život valja odživeti. Stoga, hotel u Beču, ta znana „Uranija“ koja vekuje kao kakva olinjala metafora kupleraja i skandala, ali i tihih, skrivenih, diskretnih smrti, koje kao da se povinuju pravilu o nenarušavanju ritma, biva stecište susreta (koji to, u stvari, i nije) prijatelja (koji to, više, nisu), ljubavnika (razdvojenih), oca i sina (emotivno distanciranih). Ostala mesta zbivanja, kafanice i servisi dostave hrane – popularni keterinzi koji, sa silinom novog i in kreću sa periferija prestonice u pohod na centar – bivaju takođe semantički obremenjeni: oni su ne samo hronotopi i indikatori vremena sadašnjeg, nego i poprišta borbe i odmeravanja snaga – jedne nekada potentne, beskompromisne muškosti koja se silom prilika zaustavlja i jedne umerene snage koja se neprestano suspreže, čuva, prolongira. Reč je, dakako, o ocu, Miljanu (allegro, ako ne i scherzo), specijalisti za uslužne delatnosti u širem smislu, vlasniku ugostiteljskih objekata „Morava“ i „Sonata“, kao i o sinu Marku (adagio), piscu i boemu, autoru „Priručnika za kretanje Istočnom Evropom“, koji oprezno i tiho troši život, emocije, ljubavi, nespreman da se do kraja da, da se ostvari, da se skrasi. S druge strane, Marija i Kristina, sonatni stavovi u ženskom kontrapunktu, u fazi su pojačanog traženja sebe – jedna, čiji je odlazak neuspeo, koja je – u svom bekstvu od bekstva – posustala, fatalizovala svoj život, i druga, zaglavljena u sopstvenim emocijama i navikama, no čiji koraci nisu u dovoljnoj meri odlučni niti smeli. Prevashodno okrenuta ka Marku – ona, i njena osećanja, čini se, bivaju jedini stabilni, jedini oplemenjeni i topli kutak romana. I jedina postojana veza u romanu punom razvoda, razilaženja, opraštanja, nesporazuma.

S druge strane, kao kohezioni elemenat (a da toga nije svesna), kao inicijator susreta Marka i Marije u Budimpešti, kao i početka njihove veze i njenog obnavljanja, tj. „odglavljivanja“, jeste Kristina. Njena dva odlaska – u Ameriku i u smrt – tako nehotice stabilizuju ljubavnike okrenute samoanalizi, introspekciji, samoobmanama. Možda je upravo momenat Markove komparacije, ogledanja i zagledanja u drugima – u Miljanu, Kristini, majci, u sinu konačno – veoma važan za onu regenerišuću energiju veze.

„Da se više nikada ne sretnem sa sobom ovakvim kakav jesam. Kakvo se to čudovište u meni stvorilo? Kada bih mogao da iskočim iz šina, kao voz! Da se nađem u nepoznatom predelu, na početku, čist, bez pamćenja. Sposoban da kažem sve. Baš sve. Tebi, ljubavi. Znaš li šta to znači? Da kažeš sve? A ništa da ne izgubiš.“

I ko je, na kraju, poražen? Miljan, kome ističu poslednji sati na klinici i čiji ritam diktiraju kapi infuzije, a svet, nekada prostran, svodi se na staklo odakle posmatra svoje najbliže – sina, unuka, ljubavnicu? Marko, koji je – uskraćen za majčinsku, ali i, uopšte žensku ljubav – konačno, možda, promenio kurs, preseo iz jednog vagona u drugi? Kristina, koja do kraja, iako najperspektivnija od svih junaka, ne uspeva da se egzistencijalistički opredeli? Oni kojih nema, poput Markove majke i Raše, ili oni kojih na kraju romana neće biti?

Da, ostaju Marko i Marija, i ostaje priča koja kupi u sebe kako matricu, genetski zapis koji prima rođenjem, tako i delom uticaj sredine, društva, okolnosti, najposle, famozne tranzicije i političke dezorijentacije i pesimizma kojima je, čini se, predat prevelik značaj pri interpretaciji dela Dragana Velikića; ostaje ono individualno, ono raspojasano, ona sfumatična, maraijevska opijenost snovima, fantazijom, dalekim predelima i usputnim ženama. Ono što Velikića čini, nesumnjivo i nesporno, i evropskim i srpskim piscem.

Jer je on upravo ovim romanom u savremenu srpsku književnost, ma kako se ona zvala i poetički određivala, uneo mogućni „Nastanak Doktora Faustusa“, autobiografsko razobličavanje, dnevničku građu koja se suprotstavlja fikciji, ali koja je i podrazumeva, motiviše, inicira. Konkurišući naraciji, koja kod Velikića, očito je na primeru Raše, polazi od poznatih, prustovskih formula sklapanja likova od realnih ili literarnih predložaka, ovo vrsno autobiografsko štivo krajnje lično ali u isti mah i arhetipsko – takoreći poklon konzumatorima Velikićevih romana, Velikićevog umerenog ritma – ogoljenošću i neporecivošću istine, potkrepljene mnogobrojnim faktima, gotovo ledi krv u žilama. Da li je iskorak u tzv. stvarnost i piščevo otkrivanje potreba da se isključi svaka veza zasnovana na analogiji fikcije i zbilje, lirski otklon od nepristrasnog pripovedanja ili tek još jedan nesvršeni priručnik za snalaženje u bekstvu, za prolongoranje kraja usporavanjem metabolizma koje, beleži Velikić, proishodi upravo iz putovanja vozom?

Autor: Dragana Beleslijin
 


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
29.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu!   Dečji da...
više
proslavimo svetski dan dečje knjige laguna knjige Proslavimo Svetski dan dečje knjige
29.03.2024.
Svetski dan dečje knjige, ustanovljen 1967, kako bi se skrenula pažnja na potrebe najmlađih čitalaca, obeležava se 2. aprila, na dan rođenja danskog pisca Hansa Kristijana Andersena. Tim p...
više
istorija u 56 poglavlja dvadeset minuta luja xix čedomira antića u prodaji od 1 aprila laguna knjige Istorija u 56 poglavlja – „Dvadeset minuta Luja XIX“ Čedomira Antića u prodaji od 1. aprila
29.03.2024.
Posvećeni istoričar Čedomir Antić objedinio je u knjizi „Dvadeset minuta Luja XIX“ 56 intrigantnih priča iz istorije kako naše tako i svetske. U svom prepoznatljivom maniru, pitko i slikovito, opisao ...
više
komemorativni skup sanu posvećen goranu petroviću laguna knjige Komemorativni skup SANU posvećen Goranu Petroviću
29.03.2024.
U prisustvu velikog broja članova Srpske akademije nauka i umetnosti u Svečanoj sali SANU u četvrtak 28. aprila održana je komemorativna sednica, posvećena piscu i akademiku Goranu Petroviću (1961–202...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.