VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupciVideoKolumneNagradeKalendar

Roman u kojem Dragan Velikić „isljeđuje“ Dragana Velikića

Romanom „Islednik“ koji je u Hrvatskoj objavila Meandarmedia pod uredničkom paskom Branka Čegeca. Dragan Velikić osvojio je (i to drugi put) NIN-ovu nagradu za roman godine. I ova je Velikićeva proza ponajprije autobiografska. U njoj Velikić zapravo isljeđuje Velikića (doduše i vlastitu majku, a onda i širu obitelj) i pretvara se u strastvenog istražitelja obiteljskih, ali i nacionalnih pa i regionalnih tajni. Naravno, nikada nećemo saznati u kojim je trenucima autor otplovio u izmaštano i gdje je ta krhka granica između stvarnosti i mašte. Privilegij je autora poigravati se istinom i prividom, činjenicama i interpretacijom, doživljajima i snovima. Naravno, povjest ovih prostora nije bila blagorodna ni prema ljudima ni prema toponimima. Mnoge su uspomene nestale u ratnim vihorima, a ponešto je stradalo u pljačkama ili od elementarnog nemara i svjesnog potiskivanja. Iako je „Islednik“ duboko intimistička i razotkrivajuća proza u kojoj se Velikić nimalo ne mistificira, riječ je zapravo o alternativnoj i skraćenoj povjesti ovih prostora. Područje Velikićeva interesa, barem u ovom romanu, jest turbulentni i nehomogeni prostor u rasponu od Trsta do Budimpešte preko Beograda i Soluna. Ali u središtu Velikićeva interesa zasigurno su Rijeka i posebno Pula, točnije rečeno cijela Istra, pri čemu nikako ne treba zaboraviti aristokratski Rovinj ili pak radničku Rašu. Pula je i inače mitski grad Velikićeve literature, njegovo nepresušno vrelo inspiracije. Iako rođen u Beogradu, Velikić je važan dio djetinjstva proveo u tajnovitoj i krajnje razbarušenoj Puli iz koje je upravo panično pokušao pobjeći. I nitko kao Velikić nije tako dobro i tako točno, umjetnički suvereno i emotivno zgusnuto opisao maglovitu i malaričnu pulsku urbanu atmosferu. A vrhunac te pulske literature Velikić je dosegao upravo u „Isledniku“ u kojem se bavi ne samo tipičnom opsesivnom majkom nego i susjedom, čudnovatom Lizetom koja je izgubila obitelj u Solunu, a prijateljevala je sa ženskim dijelom slavne rovinjske obitelji Hütterott, zlosretnim vlasnicima otoka Sv. Andrija (ili Crvenog otoka) nedaleko od rovinja. E pa upravo roman u romanu o Lizeti i njenoj bogatoj prijateljici Barbari Hütterott spretno je isprepleten autorovim osobnim reminiscencijama i analizama i jedan je od brojnih više nego zamamnih mamaca „Islednika“. Baš kao i pulski urar Maleša koji je Titu i komunističkoj eliti popravljao satove na Brijunima. Ili kao tužna i tko zna kome žrtvovana rudarska Raša. Ili kao sjećanja na velikog novosadskog pisca Aleksandra Tišmu i njegove nesporazume s Aleksandrom Flakerom ili u osnovi dobronamjernom publikom iz Graza. Spominje, naravno, Velikić pomalo diskutabilnu teoriju o gotovo apsolutnoj krivnji malog čovjeka za povjesne nedaće koje su snašle carstva, države, gradove, društva... Tvrdi pisac da mali čovjek, pojednostavljeno rečeno, čuva stečeni komoditet i sigurnost unutar svoja četiri zida, ne želi se nikome zamjeriti, guta ideološki i politički fast food pa omogućava fukarama da mirno i neobuzdano vladaju ovim balkanskim prostorima. Tu bi trebalo biti oprezan, jer nije tako dugi put od malog čovjeka do kolektiva... Iako, ignorirati mazohističku apatičnost i uređenu pokornost malog čovjeka često je najefikasniji put u diktaturu. Lucidan intelektualac poput Velikoća to jako dobro zna i iščitava iz sveprisutnih znakova povijesti. Naravno, piščeva je ruka i u „Isledniku“ vrlo precizna. Velikić nije opterećen formom. Voli putopise. Opsjednut je hotelima. Očito ga jako, i to potpuno opravdano žulja tema seljenja i pripadnosti. Svjestan je stalnih povijesnih mijena. Ne veruje u okoštalost država i državnih insignija niti u nacionalne proroke i heroje. Općenito je Velikić veliki demistifikator našeg vremena. Pažljivi promatrač moralnoga beznađa. Odvjetnik koji iznosi mračne tajne povijesti kojima se, iz tko zna kojih razloga, nisu pozabavili povjesničari. I pri tome je doista neovisan. Ne podilazi nostalgičarima ni titoističke ni nacionalističke religije. Možda je i zato njegova ogorčenost sve veća. A likovi sve tragičniji.
 
Autor: Denis Derk
Izvor: Večernji list


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
 manastir roman o novim svetinjama laguna knjige „Manastir“ – roman o novim svetinjama
15.11.2019.
Iako naslov nesumnjivo aludira na tradicionalizam, roman „Manastir“ Milomira Đukanovića potpuna je suprotnost bilo kakvim tradicijama, jer ne samo što se kroz moderni (tačnije: postmoderni) književni ...
više
makedonski pisac goce smilevski mi, zaboravljeni laguna knjige Makedonski pisac Goce Smilevski – Mi, zaboravljeni
15.11.2019.
Odrastao je u sirotištu, sa roditeljima i sestrom, a čitajući Frojda, Spinozu i Handkea u dečačkim godinama, izgradio je jedinstveni stil u pisanju i otkrivanju ljudske duše. Junacima sopstvene mlados...
više
nagrada za najlepšu ljubavnu pesmu lenkin prsten ivanu negrišorcu laguna knjige Nagrada za najlepšu ljubavnu pesmu „Lenkin prsten“ Ivanu Negrišorcu
15.11.2019.
Pesma „Ko je to u nama?“, Ivana Negrišorca izabrana je kao najlepša u protekloj godini. Nagrada „Lenkin prsten“ je književna nagrada koju je ustanovio Dom kulture u Srbobranu 2006....
više
 biblija ili sveto pismo neoliberalizma laguna knjige „Biblija“ ili Sveto pismo neoliberalizma
14.11.2019.
Promocija nove knjige Nenada Rackovića „Biblija“ održana je 13. novembra u Dorćol Platzu. Pored autora, o knjizi su govorili pisci Dragan Velikić i Marko Vidojković, i urednice u Laguni Mina Kebin i J...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.