Laguna - Bukmarker - Nedeljnik – Intervju sa Draganom Velikićem - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Nedeljnik – Intervju sa Draganom Velikićem

Ako je bivši ministar kulture imao onu sada već antologijsku rečenicu "nula dinara za kulturu", s kakvom rečenicom ili cifrom bi mogao da nam se obrati naslednik na njegovom položaju?

Naslednik, Ivan Tasovac, svakako neće biti maskota. Za mene je ovo veliko iznenađenje. Jer, retko se dešava da u vladu jedne zemlje uđe takav format kakav je direktor Beogradske Filharmonije, Ivan Tasovac. Priznati umetnik, čovek sjajnih menadžerskih sposobnosti. Njemu je svet dom. I po tome se takođe razlikuje od većine naših ministara. Harvardska diploma nije prepreka za glupost, što smo imali prilike da gledamo čitav jedan mandat. Zaseniti prostotu, metoda koja ovde uvek uspeva. Odjednom, dolazi Neko. A mi se već navikli da nam ministri budu Niko.

Imali smo film "12 žigosanih", a aktuelni politički trenutak bi mogli opisati i kao "20 rekonstruisanih". Kako to da uvek nađemo materijala za odlaganje razgovora o pravim problemima pa sad priča o rekonstrukciji i izboru novih ministara poprima elemente fudbalskih prelaznih rokova ili preciznije - kao da će nam rekonstrukcija vlade potpuno promeniti život?

Budući da i ova vlada umesto suštinskih promena pribegava kozmetici, ona jeste vlada kontinuiteta. Da bi kozmetika barem privremeno dala rezultate, potrebne su velike reči, odvući pažnju građana događajima koje mediji gromoglasno prate, svejedno da li je u pitanju hapšenje Miškovića, ili rekonstrukcija vlade. I naravno, dovoljno Farme i ostalih rialitija, trubača i prasetine, kako bi se svetina zabavljala. Održavati visoki nivo prostakluka, licemerja i lopovluka. To je čarobna formula za vlast u Srbiji. Isuviše smo na dnu u svakom pogledu da bi umesto hirurgije pribegli pomadama. Samo je Đinđićeva vlada bila vlada diskontinuiteta u odnosu na dahijsku tradiciju, pokušala je da unese neke suštinske promene, ali sećamo se kako su se kliberili neki poslanici u skupštini kad god bi pamet dobila reč. Bez čvrstih pravila ponašanja i zakona koje niko neće moći da izbegne sve se svodi na premazivanja. Slučaj „Simpa“ je dobar primer kako se to u Srbiji i dalje radi.

Vlada Srbije vas je opozvala sa mesta ambasadora u Beču kada je Austrija priznala Kosovo, da bi Vas nedugo potom vratila na istu poziciju, do završetka mandata. Nije li Vaš slučaj - kao i ostalih ambasadora, naravno - dobar pokazatelj koliko zvaničnoj srpskoj politici prema Kosovu nedostaje i princip i dalekovidost, i koliko nešto neprihavtljivo očas posla postaje i prihvatljivo i poželjno... ? Kao i rukovanje sa Hašimom Tačijem, Briselski sporazum, izbori na severu Kosova...

Jedna od osnovnih karakteristika gubitnika je ne suočavanje sa realnošću. Zamajavanje. Milošević je bio majstor luzerstva. Izgradili smo za sve ove godine lepu tradiciju da stvari ne nazivamo pravim imenom. To je naš najveći problem.
U opisu posla svake diplomatije je kupovina vremena, ali ne i rasprodaja. Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, i tokom proleća 2008. godine krenula serija priznanja od strane drugih država, Srbija je povukla 42 ambasadora. U medijima se naširoko govorilo o nekakvoj strategiji. Mi, opozvani ambasadori smo blejali okolo, i posle četiri-pet meseci smo vraćeni u zemlje našeg službovanja. Nikakve instrukcije nismo dobili, ako ne računamo onih par paradnih budalaština da odmah napuštamao skup ukoliko se pojavi zvanični predstavnik Kosova. Istovremeno se sve vreme u medijima podgrevala priča o strašno dobro smišljenoj taktici. Naravno da je povlačenje ambasadora u tom slučaju bilo logično, ali sva ona trabunjanja o nekakvoj moćnoj strategiji koja se valja iza tog gesta bila su besmislice. Ja sam na odlasku iz Beča rekao svojim prijateljima da će ambasadori biti vraćeni u sred leta, kada nema skupštinskih zasedanja i mediji se uglavnom bave drekavcima. Tako je i bilo.

U jednom tekstu ste citirali Rovinskog koji primećuje, još pre vek i po, da je u Srbiji "sve privremeno, neustaljeno, sve u očekivanju nečega" da "Srbi ne brinu o racionalnosti"... Uz činjenicu da se ništa nije promenilo od tada, meni na pamet pada i ona Pavićeva rečenica s početka "Predela slikanog čajem", da je sve ovo kao "jedna velika nesreća u kojoj se osećamo kao riba u vodi". Kao čovek koji je mnogo putovao, smatrate li da se, onda, nikada nećemo promeniti, već ćemo, u svojoj nesreći, ostati da čekamo to Nešto? I šta bi to Nešto moglo da bude?

Što više Tasovaca na ključnim mestima, pa da vidite kako to Nešto, ipak, dolazi. Međutim, sa Tasovcima ne idu babe koje se češljaju i rođaci sa sela. Jer, kada se seljaku ne može garantovati ono najosnovnije, kao što je cena pšenice, otkup stoke, cena mazuta, itd. onda se pribegava izobličavanju realnosti u kojoj živi, ukratko, zaglupljivanju naroda.
Tasovac je, plašim se, iznimka koja potvrđuje pravilo. Šta bi se dogodilo kada bi Tasovac bio etalon u našoj politici? Gde bi onda ona bulumenta državnih sekretara i savetnika po kabinetima našla uhlebljenje, sav onaj talog koji se razmileo u čitavom državnom aparatu. Tasovac je, nadam se, važan korak, ali proći će decenije dok pamet, obrazovanje i sposobnost budu uslov za najodgovornija mesta.



Kada zamerate Demokratskoj stranci što je kod naroda probudila i ojačala onu rečenicu "svi su oni isti", mislite li da ta partija - koja je nekada okupljala intelektualce, a sada ih je lustrirala - ili bilo koja druga partija, u stvari, može da ubedi narod da ima nekih različitih? I kako objašnjavate da narod koji je ubeđen da su svi zaista isti, u tolikom broju izlazi na izbore?

Ništa ja ne zameram, samo pokušavam da pojasnim neke stvari. Nisam čovek politike, ali ne mogu biti ravnodušan na dešavanja u zemlji u kojoj živim. I onda reagujem tekstom, ne u nameri da pojačavam opštu kakofoniju, već da dam svoj prilog normalnosti koja je medijski tako neprivlačna. Dakle, rekao sam sasvim jasno da nije najveći problem u tome što su demokrate izgubile na izborima, već što je vrhuška i srednji ešalon svojim ponašanjem isprofanisala ideju demokratije. Ojačali su pogubnu sentencu: Svi su oni isti. Svakoj sumnjivoj opciji koja sutra dođe na vlast omogućeno je da ostaje i opstaje zahvaljujući i minulom radu kreatura koje su skoro jednu deceniju činile i okruživale predsednički kabinet, sa sve onim šarlatanom – čovekom za sva vremena i sve političke opcije, koji je do nedavno u Njujorku predsedavao čitavim svetom.

Gde je pogrešila Demokratska stranka? Da li u tome što je, u jednom trenutku, zaličila na jedan ćušpajz međusobno suprotstavljenih i nekomplementarnih osoba i ideja - tako smo imali i Tadića kao predsednika, i starog Mićunovića, i menadžera Đilasa, i Jelenu Trivan, i Vidu Ognjenović, i Vuka Jeremića kao karijernog diplomatu koji koketira sa nacionalizmom?

Nisam ja politički analitičar da mogu da odgovaram na ovakva pitanja. Ne mislim da su međusobno suprotstavljene opcije problem, naprotiv, to je dobro. Ima jedna arapska poslovica koja kaže: Mogao si se dopasti nekome da se nisi trudio dopasti se svima. Demokratska stranka je ostala bez adrenalina u pokušaju da pokrije i zadovolji što širu biračku populaciju. Pomoz bože čaršijo na sve četri strane, to je poslednjih godina bila njena deviza. Postala je Savez komunista, kao što to danas postaju Naprednjaci. Možda bi Demokratska stranka i sa rizičnijom politkom izgubila izbore, ali ne bi izgubila supstancu.

A zar vam masovno učlanjivanje u Srpsku naprednu stranku, preleti političara, pa čak i odbornika i direktora komunalnih preduzeća iz najnerazvijenijih opština u Srbiji, u sada najjaču stranku, ne liči takođe na jedan melting pot koji neće na dobro izaći? Sa sve (trenutnom) podrškom Aleksandru Vučiću, koja može da se poredi po vrtoglavim procentima sa rejtingom Farme ili Grand šoua...

Ovo što je danas na delu u Srbiji jeste povratak jednoumlja. Odlučnost sa kojom je potpredsednik vlade Aleksandar Vučić rešio da seče glave hidri korupcije jeste vredna poštovanja. Dobio je podršku velike većine građana Srbije. Istovremeno teče proces okupljanja te velike većine pod krov jedne stranke. Tamo je idealni biotop za proizvodnju loših materijala, ljudi bez načela i ideologije, koji po potrebi mogu biti i "osvešćeni" Srbi i evropejci, kao što su nekada bili samoupravljači i komunisti. Jedino im teško pada da budu slobodni ljudi koji misle svojom glavom, jer se to od njih na ovim prostorima nikada nije ni tražilo, ni očekivalo.

Roman koji govori o raspadu Jugoslavije i njegovim posledicama nazvali ste "Bonavia", odnosno "srećan put". Mislite li da smo prerano rekli "srećan put" Jugoslaviji, pa joj se sada vraćamo preko pop-kulture, muzike, izložbi, putovanja, ali najviše preko nostalgije za "onim vremenom", kada se imalo, putovalo, pa i živelo, sve do iza Ante Markovića... ?

Nema mesta poređenju ovoga što danas imamo kao kulturnu matricu u Srbiji i kulturne politike Jugoslavije. I onda ste imali estradu, međutim, Jugoslavija je bila ozbiljna i definisana država, koja je imala svoju politiku, pa tako i kulturni model. Funkcionisalo je besplatno školstvo, zdravsteno osiguranje, ukratko, to je bila duboko socijalna država, kao što je to danas, recimo, Austrija. Imali smo železnicu. A od nje je sve i počelo. Sećate se onih zajmova za brze pruge, prve opšte pljačke sa kojom se uspostavljao jedan lopovski režim.
Jeste, nema te zemlje na svetu koja bi mogla da ostane normalna kada je četvrt veka kontinuirano napuštaju stotine hiljada građana, mahom onih koji misle svojom glavom, dakle, inokosnih subjekata. Nisu otišli oni pod kapuljačama, regruti raznih srpskih službi bezbednosti, već su otišli oni čiji bi uticaj – da su ostali – stvarao jednu sasvim drugačiju klimu. Nažalost, trend odlaska mislećih se nastavlja, a broj nemislećih, konzumenata raznih rialitija rapidno raste, tako da će uskoro Srbija biti jedna velika Farma.

Jednom prilikom ste kritikovali one naše sugrađane koji su ponosni što Beograd postaje egzotična destinacija gde se jeftino pije, jede i jebe. Zašto zaziremo što mladi Evropljani sve više dolaze u Beograd upravo iz gorepomenuta tri razloga, ako nam već ne rade muzeji?

Ma neka dolaze u provode. I na Egzit, i u Guču. Srbija je Tajland Evrope. Dosta nam je bilo izolacije. A mi, kada ne bismo mogli bez muzeja, oni bi i radili. Nemamo više ni bioskope, pozorišta muku muče da se održe u životu. Umetničkim udruženjima se uskraćuju osnovna sredstva, pa nisu u stanju da uplaćuju doprinose za zdravstveno i socijalno osiguranje svojim članovima. Srbija je prva zemlja na svetu koja je ukinula izdavaštvo za slepe na Brajevom pismu. Međutim, svakoga dana proneveravaju se milionski iznosi, i nikom ništa. Enorman je broj bogatih koji izbegava plaćanje poreza. Međustranački dogovor odlično funkcioniše, svi su umreženi, od vrha do lokala. Anti-virus program je tako podešen da odmah neutralizuje sve što je pametno i čestito. Dolaskom Naprednjaka na vlast, negativna selekcija kadrova prevazišla je obimom socijalistička vremena.

Pre pola decenije ste pisali o "Evropi B", ešalonu zemalja na koje niko i ne pomisli kada kaže Evropa. Hoće li Srbija, sada sa maglovitim datumom (sa velikim D, pardon) za početak pregovora, ikada upasti u prvu evropsku ligu? Ili će se i ta liga, pre nego što mi dođemo, raspasti, transformisati, i od Lige šampiona - koja i toleriše ponekog siromašnog "padobranca" - postati zatvoreni kružok elitnih klubova... ?

Ne zaboravite, Srbija je, ipak, zemlja u kojoj su Kimi i slični likovi kod kuće. Da li ste zaboravili nedavno javno skidanje kapitenske trake igraču Patizana od strane ološa, koji uz sve počasti sutradan još učestvuje na konferenciji za štampu, a uprava tog fudbalskog kluba se pravi luda, kao maltene sve je legalno i po propisu. Kimi je naša realnost. Takvi likovi sede po kabinetima, sportskim savezima, javnim preduzećima, viđamo ih u ulogama savetnika, umreženi sa šarićima i ajkulama. Jer, sve je to jedna strana, isti moral, isti svetonazor dele oni izvan i oni unutar zakona. Isto je to bratstvo. Korupcija je toliko ovladala svim porama srpskog društva, da je ozdravljenje na dugom štapu.
Mi smo dobili to što smo tražili, status „on the road to EU“. Više i ne želimo, jer ulaskom u EU prihvataju se čvrsta pravila ponašanja, a to ni tajkuni, ni političari koji ih opslužuju ne žele. Dakle, plan je u narednih desetak godina sisati evropske fondove, muljati, izbegavati poreze, obrnuti na crno još koji milion.
„Evropa B“ je realnost. Međutim, za nastanak i održavanje te iste „Evrope B“ itekako je zaslužna „Evropa A“. Sigurno u tome postoji nekakav njen interes, pa će zato ovaj prelazni period da potraje duže nego što mislimo na opštu radost i jednih, i drugih. Srednja klasa je skoro istrebljena. Živi po rezervatima. A socijalom se lako manipuliše. Dileri su spremili dovoljna sena za Farmu.



Ako pre neki dan tiražni tabloid donese na naslovnoj strani vest da će B92 serijom "Sulejman" potući gledanost TV Dnevnika, šta to treba da znači? Da li posle toliko sati, meseci, godina odgledanih dnevnika je tragedija da neodoljivi za žene, proćelavi turski glumac bude gledaniji od Maje Žeželj u 19.30?

Taj isti Dnevnik je u prošlom veku 13 godina izluđivao narod. Đavo je došao po svoje. Istina, u času kada Javni servis Srbije jeste jedina ozbiljna, profesionalna televizija. Kao takva, u poređenju sa drugima, RTS je odmetnik. Naprednjaci su više prisutniji na B92 nego na RTS-u. Zato bi vlast da ukine TV pretplatu i Javni servis stavi pod svoje. Tužno je da B92 danas predstavlja rasadnik negativnih vrednosti, svega protiv čega su se nekada borili. Ali, ko počne sa Velikim bratom, prirodno je da završi sa Sulejmanom.

Svirali ste u rok bendovima sedamdesetih, ali i sa Kemalom Montenom, Čolićem, bili i u Pop mašini... Danas je, da upotrebimo izlizanu frazu, rokenrol u Srbiji klinički mrtav, a ritam nam udaraju zvezde sa estrade, za koju ste jednom napisali, parafraziram, da "samo ona pruža moć, jer ne postoji ni poštovanje ni autoritet". Da li su i političari uspešno presadili ovaj pelcer, pa sa estradom žive u simbiozi, pevajući u kafanama, šetajući narodne pevačice, udvarajući se narodu onako kako to čine jeftine melodije... ?

Ne mislim da se većina naših političara udvara narodu time što se kako kažete šeta sa pevačicama, peva po kafanama, čereči prasiće po gučama i vašarima. Oni to prosto jesu. To jeste njihov nivo. U Srbiji se nakotilo toliko privatnih univerziteta, sve je više trendova i mega, i ostalih menadžmenata da sama diploma ne znači mnogo. Eto, i naš predsednik je ima. Međutim, velika je to zamka stvarati atmosferu opšte kritike svega i svačega. Od toga vajde nema. Svako ko misli svojom glavom, čije civilizacijske vrednosti ne pokrivaju rialiti programi, snosi odgovornost da opstane takav kakav jeste. I da mu više na pamet ne padnu beli listići.

Ko sada zapravo vlada Srbijom, pošto ste do pre neku godinu tvrdili da su tajkuni gospodari naših života? Postoji li opet neko iz senke?

Ne bih mistifikovao. Besmisleno je baviti se time. Šta će nam senke? Sama činjenica da nije bilo lustracije, da su arhive bezbednosnih službi nedostupne, a dobrim delom falsfikovane i uništene, dovoljno govori ko upravlja igrom bez granica u državi bez granica.

Jednom prilikom ste rekli da na sajtovima i portalima komentare najčešće ostavljaju "anonimni pakosnici". Ništa manje nije dežurnih pljuvača i komentatora i na Tviteru, kojeg su čak i političari počeli da koriste umesto govornice ili mitinga. Šta će nam doneti ta Tviter i onlajn kultura komentatora dobro sakrivenih iza svojih monitora?

Nemam ni facebook, ni twiter, ni blog. Međutim, imam običaj da bacim pogled na komentare ne bi li se informisao o razmerama ljudske gluposti. Neverovatno je kakva se sve bića kriju u skloništu anonimnosti.Najviše je besnih, koje iritira sve što je pametno, plemenito, dosledno, a nadasve logično. Što traži rizik. Red, sistem, postojanost i odgovornost doživljavaju kao prirodne neprijatelje svetova u kojima su zatočeni. Priželjkuju društvo u kojem bi prostakluk, divljaštvo i agresija bili vrhunski principi. Društvo bez ideala. Što je glava praznija, to su jed i bes veći. Potpisuju se šiframa i deminutivima, proizvođači prostote, ljudi bez duha, abonenti stasali na jaslama Farme i ostalih rialiti predstava. Iz toga začaranog kruga pokušavaju da se izbave besom i agresijom. To su isti oni đilkoši koji jure kroz crveno svetlo, gaze pešake na zebrama, viču na šalterima, i samo se pred većim formatom nasilnika krotko zaustavljaju. Društvo u kojem žive godinama je formiralo model javnog ponašanja gde su kulturološke vrednosti razne stanije, lukasi, dare bubamare i ostala fauna estrade. Oni su zavladali celokupnim medijskim prostorom. Ali, neko je to njima dozvolio. Nekome više odgovaraju popunjivači rubrika nego novinari. Stasavaju generacije sa fondom reči haiku pesme. Kako li će se tek sa takvima lako manipulisati?


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
roman moja ljubav nikola tesla oduševio čitaoce u rumi laguna knjige Roman „Moja ljubav Nikola Tesla“ oduševio čitaoce u Rumi
18.04.2024.
U Gradskoj biblioteci „Atanasije Stojković“ u Rumi održana je promocija romana „Moja ljubav Nikola Tesla“ Ane Atanasković. Foto: Jelena Vidaković Autorka je naišla na srdačan prijem publik...
više
 kenija damari divljine viktora lazića u prodaji od 19 aprila laguna knjige „Kenija: Damari divljine“ Viktora Lazića u prodaji od 19. aprila
18.04.2024.
Viktor Lazić, u putopisnom delu „Kenija: Damari divljine“, kroz neverovatne opise, vodi nas u egzotične predele ove mnogoljudne i raskošne zemlje. Prema rečima autora: „Savane, lavovi, zebre, slono...
više
šesta knjiga kultnog serijala roberta džordana u tvrdom povezu od 19 aprila u prodaji laguna knjige Šesta knjiga kultnog serijala Roberta Džordana u tvrdom povezu od 19. aprila u prodaji
18.04.2024.
Sigurno će vas obradovati vest da će se u prodaji naći „Gospodar haosa“, šesti deo serijala „Točak vremena“, s novim koricama i u tvrdom povezu. Nakon što je pokorio Tir, Andor i Kairhijen, Rand po...
više
 naše priče gorice nešović i jelice greganović u prodaji od 19 aprila laguna knjige „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović u prodaji od 19. aprila
18.04.2024.
Za sve vas koji volite duhovite životne priče, stižu „Naše priče“, nastavak bestselera „Priči nikad kraja“ Gorice Nešović i Jelice Greganović. „Kada smo prvi put objavile našu knjigu ’Priči nikad k...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.