Živinarski pakao

Osjećajan će Primorac kazati za životinju koja pati da je jadna beštija.

Većina ljudi nije sklona, rekao bih, da se zapita kako je – dovraga! – moguće da kilo očišćene piletine košta 120 dinara, zapravo 100 ako oduzmemo PDV, jer da su ti pilići pili kiselu vodu a ne jeli hranu tokom dva mjeseca, bili bi skuplji. Šta se krije u pozadini cijene od 85 centi po kilu mesa, a na čemu je veletrgovac ipak zaradio?

Kada je otkrio da se životinjama iz tzv. industrijskog uzgoja dešava nešto gore od pukog klanja, život se Džona Robinsa, autora knjige „Ishrana za novi milenijum“ (Clio, MMI) – zauvijek promijenio. Simpatične koke u ambaru, pijetlovi koji znaju kad je zora, žuti topli pilići saživljeni sa prirodom – više ne postoje...


U poglavlju o pilićima, Robins opisuje živinarske aušvice. Farme su zamijenjene živinarskim fabrikama u kojima beštije vide samo neon, a svjetlo dana nikad. Sa živinom se postupa kao sa robom. Muške piliće čim se ispile radnici bacaju u kese-dušegupke, gdje crkavaju u agoniji. Preko 20.000 pjetlića strada u Zapadnom vilajetu samo dok oči pročitaju ovu rečenicu. U novom pasusu saznaćemo kako su oni još i dobro prošli. Pazimo...

Na pokretnim trakama pristiže u svakom trenutku na desetine hiljada brojlera, kako se na novogovoru zovu pilići koji uzalud pijučući dozivaju majke. Čeka ih život u kavezima posloženim jedan na drugi, do tavanice, u halama bez prozora. U fabrikama smrti sve je podređeno profitu – da životinja dobije na težini što prije. Stiješnjene životinje se neprestano tuku i kljucaju sa željom da naude jedna drugoj, polulude od užasa. Industrija živinskog mesa koja dostavlja našim marketima jeftinu piletinu takvo ponašanje vidi kao ekonomski porok, pa pribjegava okrutnosti: kokoškama se odsijeca dio kljuna, veoma osjetljivo meko tkivo, što im izaziva užasan bol i obogaljuje ih. Kavezi koje industrija zove baterijama postaju kokošije ludnice: i bez vrhova kljunova jedni drugima atakuju na život, samo da bi dobili kvadratni inč prostora više, potpuno onemogućeni da uspostave Bogom usađenu potrebu za prirodnom hijerarhijom. Proizvođači mesa zato toliko čvrsto zbijaju životinje da se ne bi mogle povređivati, da ne krnje profit. Ali, avaj. Nokti predodređeni da rastu i imaju funkciju na travi i zemlji, nastavljaju da rastu u baterijama. Pošto se kopanjem po tlu ne troše, postaju dugi, i srastaju sa žicama kaveza, te pilići umiru od gladi. Da ne bi ove jedinke imali kao trošak, industrijalci brojlerima od dan-dva sijeku prste. U svakom kavezu je najmanje jedno ovakvo pile koga drugi gaze, i koje je potpuno izgubilo volju da živi.

Nutritivni nacisti stalno žele da proizvedu po njih što bolje pile, pa zato invalidni kostur pileta više ne može da nosi težinu tijela. Industrija sve vrijeme ubjeđuje kupce da su njihove koke srećne. Tako ih i crtaju na pakovanjima. A iza kulisa teže još gorem. Zašto čak šest univerziteta u SAD radi na tome da dobije živinu bez perja? Pa da ne bi postojao trošak čerupanja.

Za sve vrijeme užasnog života, brojlere kljukaju antibioticima i drekom. Njihova cijena ne zavisi od zdravlja mesa koje potom „hrani“ ljude, nego od težine pileta. Te su sve životinje prepune bolesti. Ponekad u kavezima više liče na žive rane negoli na potomke svojih zdravih pernatih predaka. Ljudi u gomilama hrle da jedu meso i jaja mučenih bića, punih vakcina i hormona.

Godinama moja porodica ne jede piletinu jer u njenu proizvodnu iskrenost više nemamo konfidencu. Jedemo verduru, sir, ulovljenu ribu, tu i tamo bokun teletine, za Uskrs jagnjetinu. Kad vidim narod koji istorijski očerupan leti prema kilu mesa od 100 dinara bez PDV-a, nemam drugog oružja osim knjige „Ishrana za novi milenijum“. Žao mi je siromašnih ljudi, ali žao mi je i životinja. Tih jadnih beštija.

Foto: N.M.