Udruženje ljubitelja školjki

Milorad Pavić – gotovo niko ne zna – bio je od sredine 90-ih godina 20. vijeka član hercegnovskog Udruženja ljubitelja školjki „Cypraea“, i imao je člansku kartu br. 62.

Za članstvo ga je preporučilo to što je na nelinearan način uveo školjke u savremenu srpsku književnost, što je prvi dobitnik obalne nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“ (Grad teatar, Budva, 1994), te što je prvi postmodernist koji je čitaocu otkrio Boku Kotorsku.

Udruženje ljubitelja školjki osnovano je godinu ranije, sa zadatkom da zaštiti malakološku faunu i da, između ostalog, promoviše malakologiju kao nauku o školjkama.

U to vrijeme, kada „preko noći jeftine stvari postadoše skupe, a skupe pojeftiniše“, kako je ratno stanje definisao Pavić, vodilo se računa samo o tome kako da se jestive vrste – mušlje iliti dagnje, vongole, vagani, kamenice, a posebno prstaci – što više izlove, jer je u nevolji Primorce opet Bog pogledao, i doveo im u sobe i apartmane doslovno sve Srbe – jer je zemlja (Savezna Republika Jugoslavija, sastavljena od Srbije i Crne Gore) bila pod sankcijama pa se osim na Bokeljsko primorje i na ono malo obale od Čanja do Ulcinja, nigdje nije ni putovalo.

U to vrijeme, beogradski časopis ZOV po prvi put na ex-YU prostorima pokreće rubriku Malakologija koja dvaput mjesečno punih 6 godina, do 2000. g, donosi portrete svih živih obalnih školjki i puževa, uključujući i kuriozitetne priče vezane za školjke, kao npr. činjenicu da su lukavi zapadnoevropski trgovci uvezli u kolonijalnu Afriku ogromne količine ljuštura puža Cypraea moneta i proglasili je sveafričkom, konvertibilnom valutom! Danas rade isto sa štampanim papirima zvanim evro, zvanim dolar, ali u 19. vijeku još uvijek važi cjenovnik po kome se konkretno nešto kupuje ni za šta: zdrava crnkinja sa svim zubima za 50.000 ljuštura Cypraea moneta, krava za 5.000, kokoška za 25... Ko imalo sumnja u sveprisutnost školjki duboko unutar Crnog kontinenta neka progugla kakav nakit nose domoroci duboko u Africi, ili neka pođe u beogradski Muzej afričke umetnosti. Sve vrvi od školjki tamo gdje ih nikad bilo.

Vratimo se u Boku. Groznih 90-ih godina gotovo da nijedan hotel nije nasuo obalu da bi potom mogao da postavi više naplativih ležaljki i suncobrana. Danas je pak dovoljno na 7 dana obići Zaliv kolima ili barkom, i uvjeriti se da ekocid ne prestaje: Crna Gora i Crnogorci obalu ili betoniraju ili je nasipaju supstratom neadekvatnog hemijskog sastava u upravo faraonskim količinama: na taj način doslovno sahranjuju u temelje mega-plaža sve: morske trave i alge, rakove i rakove samce, morske krastavce, staništa za sitne ribe gavune i sardune, morske ježeve, i desetine vrsta školjki... Litoralna ili obalna zona je zona gdje po prirodi stvari sve vrvi od života. Sada je to groblje iznad koga se nalaze suncobrani i ležaljke.

Udruženje ljubitelja školjki „Cypraea“ koje od svog osnivanja do danas namjerno nema niti dinar na računu, hrabro s nulte nadmorske uzdiže ruku pod uglom kojim se potkazuje orao. Eno grabljivaca!

Kaže Pavić: „Bog kad hoće nekoga da kazni obdari ga u isti mah i ispunjenjem želje i velikom nesrećom“. Pa tako i mene. Predsjednik sam Udruženja ljubitelja školjki, društva starijeg od zakona o NVO. Po nesreći, na moje oči odumiru desetine uljušturenih specija. Naš najveći prirodni neprijatelji je Crna Gora.

Nikola Malović