Ubodi

Vezuvska (ili Vesuvska) ptica je bila san mnogih vladara i bogatih skorojevića. Bilo je nemoguće otkriti gdje prebiva, u kojim krošnjama spava, koliko dugo živi i da li je uopšte sa ovoga svijeta. Međutim, kao što obično biva sa nemogućim stvarima, kad-tad upadnu u zamku od pruća. Dobro je što klopke sa mehanizmom samo ljudski rod umije da načini, loše je što sve to ipak ljudski rod čini. Možda su nam i zato bogovi isisali magiju iz kostiju... osim što smo njome umjeli da orosimo pustinje, navikli smo da koristimo i gromove. Nikad nismo znali sa svevišnjim darovima... a da ga darodavcima ne predstavimo kao prokletstvo.

Tako i rajska ptica završi u jednoj prostranoj odaji nekog visokog dvorca. Za carevu kći uhvatio je naočiti lovac... pukim slučajem, ili vještim vrećama?, uostalom kao da je bitno... jer jedno doba legendi se tim ulovom završi. Privede koncu. Dolazili su iz svih krajeva carstva da čuju čudesan poj bića za kog se nije znalo da li je uteklo sa nebesa, ili su se nebesa slivala sa njenih krila. Hranili su je žutim orasima – samo da bolje pjeva. Melodije su uvijek bile drugačije... neke sjetne, druge vesele, poneke tihe... a bilo je i onih nerazumljivih, a bučnih. Sve u svemu, glas o Vezuvskoj ptici prenosio se sa njenog sopstvenog kljuna, ljudske usne bjehu previše grube da o tome sroče riječ. Bješe to melodija koja je sama svjedočila o sebi... zviždukali su je siromasi, kopirali orkestri, preuređivali pastiri na frulama – i svi su izreda bili zaljubljeni u opijatske note. Kako su dani odmicali, koružbine od oraha gomilale, tako se, ne samo među plemstvom već i međ narodom počela raslojavati struktura onih koji su voljeli više tugaljive, a drugi više vedrije teme. Sporili su se dvorjani, raspravljali lordovi, a kmetovi i parohijni čak tukli po drumovima. Puno se bune nakupi, dok car ne odluči da odredi šest ličnih savjetnika koji će vrijeme provoditi blizu ptice i navoditi je kakvim pjesmama svijet da zadovolji. Svakodnevno, kad god bi osjetili bilo kakvo "gibanje" u dušama onih koji naseljavahu carstvo – savjetnici bi dugim iglama bockali rajskog stvora, da promijeni poj (pređe na drugačiji harmonijski vez). I zbilja, stvar se promijeni, zadovoljstvo i mir se vratiše razgoropađenima... i sve opet bi kako treba. Ali ne zadugo... Prvo su savjetnici primijetili da kvalitet melodija što izlaziše iz ptičjeg grla poče da opada; da orasi venu; odvratne i debele muve počeše da kruže oko dvorca; da je svakog dana dublji ubod bio potreban kako bi se naštelovala pjesma... Ptica je blijedjela, skoro jednako kao i njena čarna muzika. A savjetnici, sve iz (kanda) dobrih namjera nisu prestajali da joj prolivaju krv. Sve više i više... jer tako je traženo. I na kraju je uginula – bez imalo sjaja. Bacili su je u kanal, da je pojedu pacovi što skiče iz podruma. Kasnije je car čuo da u planinskim vrletima ima neki divojarac što za sobom prosipa praporce od znanja (zrnad mudrosti). Te posla lovce i na njega...

Svako u jednom trenutku otkrije svijetu sjaj svog perja, runa ili krljušti. Ali, ljudi su posebna vrsta, i nešto u krvi nas grize.. stvara potrebu (skoro kao nagon) da uživamo u blagu. Nažalost, ujedno po automatizmu, osjetimo nevjerovatnu potrebu da posjedujemo tuđe riznice. Da se razbaškarimo po draguljima i zlatnom madracu. Ali raskoš od iste boje dojadi, te se silom na sramotu od rizničara traži da brušeno više ne bude brušeno... da sedefni biser postane crn... da platina zamijeni opal, da smaragdno postane safirno. Samo da ne prestane da plijeni.

Potreba onih koji isijavaju jeste da udovolje "zaljubljenicima". Ali, raspored zvijezda ne treba naručivati... umiješaš li se, utekoše sazvježđa. Tako je i sa talentom. Tražiće od tebe da ih nasmiješ, rastužiš, zadojiš, ogladniš, zavedeš, prevedeš, zaustaviš ili pokreneš... Sve su to ubodi koje u jednom momentu mogu nanijeti hiljade duša, u želji da baš njih (jednog po jednog) po narudžbi osvojiš.

Ako u sebi nosiš nešto vezuvsko... uzmi svoje sledovanje žutog oraha i koružbinu prepusti vodi, da se debele muve ne roje... nek rijeka koru nosi kako prirodi godi. Ne pitaj za pravac one koji u tebi put vide... jer, svi u kompasu igle kriju.
Doba lovaca ne prolazi... samo je lovine na izmaku.