Ta lepa letnja noć

U sred obalnog sezonskog špica, 16. avgusta 2014, pošto je pao mrak, Bokokotorsko je primorje ostalo bez struje.

Od Herceg Novog do iza Budve.

Ne vrijedi ulaziti u to zašto je struja nestala i zašto je nije je bilo više sati (Crna Gora je divlja ljepota, glasi slogan) – ali valja povjerovati da su tokom tih nekoliko sati bez struje na Primorju gubici bili milionski.

Niti jedna kafa nije mogla da se skuva, niti jedno jelo – zgotovi. Čak ni pizze na parče. Točilo se, istina, piće, sve manje hladno, i služio roštilj. Tamo gdje je, je li, bilo ćumura...

Nestanak struje zadesio me na hercegnovskom glavnom gradskom trgu, u Knjižari So. Prepunim trgom prolomio se uzdah, neka vrsta what-the-fuck iznenađenja, jer su turisti poslovično vjerovali da tamo gdje je skupo, a na Primorju jeste, ne može doći do pada Sistema.

Ali je došlo.

Kao što kaže šjor Marfi: Sve što može da pođe po zlu, poći će.

Knjižaru So obasjala je svjetlost štelike.

U potpunom mraku, momci iz obližnjih kafića počeli su da raznose sićušne svijeće, i polažu ih po stolovima. Očas, iz mraka je izronio popločan plato podno Sat kule, heraldičkog simbola Herceg Novog.

Čak se mogla da opazi nota zadovoljstva kod fureštoga svijeta, što je sve postalo tako mračno, i romantično.

- Kako je lepa ova letnja noć! – rekla je beogradskom bojom glasa neka žena na pragu Knjižare So.

I zaista: na stotine ljude posjednutih za stolovima, bilo je obasjano svijećama, i šarelinom sa smartova.

Pogled iznad restoranskih nadstrešnica, krovova i palmi, otkrivao je bistro avgustovsko nebo puno zvijezda sa još ponekim meteoritom preostalim iz jata Perseida, čiji je epicentar rojenja bio koji dan ranije...

Na svakih 5 minuta, opazio sam kako sa zapada na istok, nikad obratno, preleće neki špijunski satelit. Bešuman, na meni neodredivoj visini, letio bi, i periodično bljeskao crvenom svjetlošću.

Stepeništem Uz kulu, do Trga soli pela se rijeka ljudi, sve jedni drugima svijetleći smartovima, kao i oni koji su do Trga snishodili stepeništem Niz kulu.

U epicentru zbivanja, na svakom od stotina stolova, turisti su radili ono što i inače rade: više su chatovali i twitovali nego što su pričali između sebe, što je u noći bez struje bilo zanimljivo za opaziti, jer se tek u opričanom trenutku moglo da opazi koliko su samo smartovi opremljeni raznobojnim svjetlostima, te su se našli u mnogim rukama kao vitualno cvijeće u noći.

Pa, iako je aplauzom propraćen dolazak struje, u Herceg Novom nakon čak 3 sata od nestanka, mislim da su mnogi i ne znajući, umemorisali jednu od lepših letnjih noći.

Oslonjen leđima na bokeškozelena škura Knjižare So, ja jesam.

Nikola Malović