VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Rapa Nui: emotivni paradoks

17.12.2008.
Domoroci su izolovano pacifičko Uskršnje ostrvo krstili imenom Rapa Nui, dragi moje, u značenju: Pupak svijeta. Mislili su, sve dok ga nije „otkrio“ holandski moreplovac J. Roheven (1772), da su jedini ljudi na svijetu, te da mimo njih nikog živog i nema u planetarnom okeanskom univerzumu. Usamljeno Ostrvo, površine svega 180 km2, odvajkada je bilo mjesto zaljubljivanja svih tamo rođenih žena i svih tamo rođenih muškaraca, kad i današnje upitanosti: kako se to u ograničenom izboru tipa rapa-nui uopšte može naći odgovarajuća životna prilika?

Pride, ima jedna anglosaksonska bajka o Brigadunu, seocetu kojega je urekla vila, or somebody, pa se jutrom selo budilo kao da je za njih svanuo nastavak dana prethodnog, a zapravo je prošlo bilo u međuvremenu 100 godina. Svejedno su se, i u tom selu izolovanom u vremenu, cure zagledale u samo svoje momke, jedne-jedine na svijetu. I u njima su gledale buduće muževe. Za nastaviti bajku, ili kletvu, razumije se.

Iz ovih se primjera rađa pitanje: biste li i vi razvile ma kakve emocije u odnosu na muškarca koji bi čudom usuda, s vama bio izbačen na pusto ostrvo? Biste li baš u njemu, ma kakvog da je karaktera i spoljašnosti (pod uslovom da je približno sličnog godišta), vidjele muškost s kojom bi se moglo računati do u budućnosti?

Otud čudi, s jedne strane, savremena ženska probirljivost (ne razmatrajmo ovom prilikom mušku, ogleda radi), otezanje s odlukom kojemu se emotivnom privoljeti carstvu, te nikad do kraja odgonetnuta enigma: da li se iza prvog gradskog ugla, ili seoskog brda, ili zemaljskog vremenskog talasa – nahodi kakav bolji, bože daj nam danas, odraz u vlastitom emotivnom ogledalu. Pod uslovom da odraz ima muško ime – kad i argument među nogama, što tu mušku učinkovitost vremenom dokazuje na djelu. As well!

Zaista se pitam, kako bismo se, u ovoj našoj međupolnoj borbi nametnutoj odskora (premda bi feministkinje natuknule: Nametnutoj Oduvijek, Nametnutoj Oduvijek!), mi ponašali u ekstremno suženoj areni.

Recimo, na izolovanom ostrvu Rapa Nui?

Recimo, u bajkovitom selu Brigadunu?

Bilo bi sve isto kao što je i danas, mislim. Izbor bi padao, kao što i danas pada, na sav mogući izbor, s tom razlikom da on ne bi, kao danas, bio naoko beskonačan. Nego bi bio vidno ograničen.

Ograničeni izbor po definiciji, poenta je ove upitanosti bez pretenzija da preraste u ogled. I ima veze sa još jednom pričom. Po njoj, krenuo je jednom u planinu profesor sa đacima da im tumači bilje. Jednog đaka ujede zmija. Profesor nije znao šta da radi, u vremenima kad nisu postojali mobilni telefoni. Odjedanput, eto nekog mudrog starca kojemu je sijeda-prešla-pojas-brada. Čim vidje za nezgodu, uze ovaj da oko bolesnog učenika bere travke, ne svaku, nego tu i tu, te od njih probranih stade da prstima pravi zelenu kuglicu. Kuglicu je potom pritisnuo na ujed-ranu, a ostalima otkrio ovaj nauk: oko svake se bolesti, baš tu oko, uvijek nalazi i lijek.

Ako dakle mislimo da okruženi osobama suprotog pola polako umiremo otrovani samoćom, valja nam se sjetiti svih današnjih primjera. Ljubav je oko nas, ma gdje da (trenutno) živimo. Polovina Marije iz Jevrejske ulice, na Dorćolu, naći se drugu polovinu sebe možda pod muškim imenom (slijedimo li stereotip) u ulici Braće Baruh? Marini s kotorskog Trga od oružja možda je suđen Tripo s Trga od mlijeka? A ne Hulio iz Barselone? A možda je baš taj Hulio izabrani, ukoliko Marina ovih dana dobije stipendiju katalonskog Instituta za biologiju mora, pa se Marina preseli u, slučajem, baš Huiliovu ulicu?

Uvijek smo najintimniji bili sa baš našim bližnjima. Kao da svi, sve vrijeme živimo na ostrvu, ko na Rapa Nuiju, ko u Beogradu, ko u Kotoru, ko u Vatikanu – ostrvu celibata, ko na raspusnim Bahamima, Bermudima, Sejšelima, ili na pak najudaljenijim ostrvima u odnosu na sve kontinente – na Uskršnjem onom otočju.

Da smo jedini čovjek na zemlji, i da smo jedina žena, ne bismo li se zavoljeli? Dok nas smrt ne rastavi. Ne bismo li?

 

 

 

 

 
Ostale kolumne autoraPogledajte sve
ukus konzervirane tune iz prošlosti laguna knjige Ukus konzervirane tune iz prošlosti
08.06.2020.
Moja porodica godinama jede konzerviranu tunu ukusniju od tune koju jedu moji sugrađani ili pak čitaoci ovog teksta. Objasniću u nastavku kako... No prije toga valja reći koju riječ o preperima...više
više
ja, dondo laguna knjige Ja, dondo
18.11.2019.
U najpoznatijem djelu dubrovačkog pisca Marina Držića glavni je junak dundo Maroje. Komedija „Dundo Maroje“ prvi put je izvedena polovinom 16. vijeka u Sali Velikog vijeća Dubrovačke...više
više
knjižara so  laguna knjige Knjižara „So“
16.07.2019.
Imam dovoljno godina da vjerujem kako mnogi ljudi ne lažu kada ponekad uz uzdah Ah! kažu da su odivijek maštali o tome da otvore klasičnu knjižaru i tu nađu idealan odnos izmeđ hleba koji se uvijek...više
više
dnevnik brade laguna knjige Dnevnik brade
11.01.2019.
Krajem ljeta 2018. počeo sam da puštam bradu da bih se kao pisac uživio u lik Bokelja koji je od peruanske luke Kaljao do prvog ostrva u Tuamotu arhipelagu na splavu od balze tokom 14 sedmica preplovio...više
više
Knjige autora
Najnovije kolumnePogledajte sve
tražim pomilovanje laguna knjige Tražim pomilovanje
08.06.2020.
kad nepozvani pesmi na vrata odnekud spolja bane, a pesnik leži bespomoćan u zemlji dublje od dva hvata Najkraće rečeno, članovi Komisije su, iz gimnazijske lektire izbacili zbirku pesama,...više
više
isidora bjelica da li je ljubav večna  laguna knjige Isidora Bjelica: Da li je ljubav večna?
25.05.2020.
Ko iskreno i srčano traži veliku ljubav, on je i dobija. Ko svim srcem želi nemiran život i tumaranje od jednog do drugog muškarca, to i dobija. Od svih laži koje nam neprestano plasiraju kroz...više
više
veštica u dedinoj ulici laguna knjige Veštica u dedinoj ulici
05.05.2020.
Bio je početak avgusta, nepristojno vrućeg i sparnog. Moj stric Dobrivoje, od milja zvani Pile, i ja stajali smo uz seosku ulicu, zapravo drum, jer u selu niko nikad nije ni pomislio da ima tu ima ulica....više
više
krpče dedovine laguna knjige Krpče dedovine
27.04.2020.
Moj deda Jova je imao dva rođena brata, Milana i Mihajla. Obojica su, posle puštanja iz nemačkog zarobljeništva, hteli da odu u Ameriku. Na njihovu žalost, ta brodska tura je bila jako popularna,...više
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.