Bio sam na plaži kada sam početkom žarkog ljeta dobio mejl:
„Prugastoplavi,
„Da li si rad da predstavljaš srpsku književnost na forumu u Kini, sredinom septembra, o trošku Ministarstva kulture Srbije...?
„D. H. Zmaj“
Zahvalio sam se prijatelju i pjesniku D. H. Zmaju što misli na mene, i kazao da mi je život predodredio sudbinu da postanem poznat po tome što deklarativno ne putujem. U Kinu neka umjesto mene ide bolji i viši.
Zaista, kada sam pisao roman „Lutajući Bokelj“ kao anti-odiseju nisam se nimalo šalio. Odisej je poznatiji po svojim lutanjima od njegove druge prave suštine: da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Mitskog junaka vode dvije sile, centrifugalna – po kojoj je poznat, i centripetalna – po kojoj je apsolutno nepoznat.
Moglo bi se reći da svi ljudi osjećaju poriv da odu, kao i poriv da ostanu.
Za razliku od djece koja radi sigurnosti nikad ne bi mijenjala stan, i za razliku od stasalih mladih koji se pitaju šta li je samo iza njima znanog svijeta, stav odraslog Odiseja jeste da svakog dana prelama da li je centrifugalan ili je pak centripetalan. Da li želi da se otiskuje još, a sve sa saznanjem da je svijeta toliko mnogo, ili pak želi da do kraja spozna Itaku koja ga je rodila – opet sa saznanem da je neće spoznati za života?
Kaže Kapor da čovjek ne može dvaput doći na mjesto gdje mu je jednom bilo lijepo – jer je život kratak, a lijepih je mjesta toliko mnogo.
Kaže Pekić da čovjek putuje čim pređe prag.
Primorci svih zemalja preziru površnost svih fureštih. I u Veneciji ima onih turista koji će se začuditi ako se domicilni prekrsti kad ga pitaju: Izvinite, a u kom smo mi ovo gradu?! Jer turiste danas raznose brodovikruzeri kao muve.
Kad bih smogao snage da se centrifugalnom silom oduprem forcama koje me vezuju za naše priobalje, tada bih se u Kini zamjerio mnogim savremenim srpskim piscima.
Pazimo...
Rekao bih, kao pisac i knjižar, ovo: koji će se to srpski pisci čitati zauvijek. I: koji nisu zaslužili ni papir za tiraž. Jer knjižar čim vidi libro mjeri potencijal toga djela. Osjeća zračenje. Prvo ekonomsko, potom umjetničko. Tesla, portet među maskama je zadnji roman koji je deboto zaslužio NIN-ovu nagradu. Ili da okrenem perspektivu: otkako je predsjednik žirija meni rekao da više ne čita prozu, da li NIN-ova nagrada uopšte može da postoji?
Kako bilo, D. H. Zmaj ponudio mi je da sredinom septembra predstavljam srpsku književnost u Kini o trošku Ministarstva kulture. Zahvalio sam se prijatelju D. H. Zmaju što misli na mene, i kazao da mi je život predodredio sudbinu da postanem poznat po tome što deklarativno ne putujem. U Kinu neka umjesto mene ide fenomenološki bolji i viši.
I taman što sam pomislio kako mogu da uživam u septembarskom moru budući da tokom jula i avgusta od držanja gvardije u Knjižari So nisam imao kad – došao mi je poziv sa iste adrese da srpsku književnost predstavim u Moskvi. Jer je moj roman „Jedro nade“ Laguna upravo objavila na ruskom...
No kakav bih ja to bio centripetalni Odisej kada bih poklekao, i prihvatio poziv da se otisnem. Neko mora životom da dokazuje atipičnost, po kojoj putovanje čak i o državnom trošku, čak i zarad sve veće slave – jednostavno nije opcija.
Boka Kotorska je jedan od zvanično najljepših zaliva na svijetu. Uporno dokazujem da je moguće bilo postati najnagrađivaniji srpski obalni pisac ikad, da je bilo moguće obnoviti hercegnovsko knjižarstvo starije 3 godine od knjižarstva Gece Kona u Beogradu, i da je moguće predstavljati savremenu srpsku književnost – sve vrijeme brodeći u mjestu – na nultoj bokokotorskoj nadmorskoj.
Izvor: Nedeljnik