Krštenje na moru

Malo ljudi zna da svaki hrišćanin može da krsti.

Istina, samo u izuzetnim okolnostima!

Taj se nauk posebno predavao u amanet babicama, da znaju šta im je činiti kad vide da novorođeno dijete neće preživjeti, pa da ne ode sa ovog svijeta bez duhovne lične karte. Formula je prosta, i glasi: Krštava se sluga Božiji (izgovori se ime), u ime Oca (izlije se voda po glavi krštavanoga), i Sina (izlije se voda) i Svetoga duha (izlije se voda). Amin. Ukoliko dijete preživi, uoprošćeno rečeno mora da ga „dokrsti“ prvi rukopoloženi sveštenik...

U doba jedrenjaka, kapetan je katkada bio i sveštenik jer se život, dakako, u biološkom smislu odvijao i kada se unutar kruga od 360° vidi samo more, a bilo je i mnogih smrti. Kao što pamti rađanja, more pamti i sahrane u plavim bezdanima.

Jedna neobična tradicija koja nema veze sa hrišćanstvom iako ga imitira, preživjela je do danas i zove se krštenje na moru. Taj je obred vezan za prvo prelaženje ekvatora – te magične crte koja prugastoplave neofite dijeli od morskih vukova što su već prešli polutar i bili „s one strane“ Zemlje.

Obred varira od pomorske civilizacije do pomorske civilizacije pod čijom bandijerom brod plovi, no se uvijek u liku onoga koji „krštava“ pojavljuje bog mora Posejdon, a zapravo prerušeni neki stari, iskusni pomorac. On mladim kolegama, nerijetko već i oficirima, daje simboličku dozvolu za prelazak na „drugu stranu svijeta“.

Svima krštenima morskom ekvatorijalnom vodom dodjeluje se sertifikat s posebnim imenima, pa tako neko postane Lobster (Jastog), White Shark (Bijela ajkula), i tome slično, a ponekad se, kao u slučaju mog učenika s kotorske Pomorske akademije, dogodi da se novo ime i ne dobije.

Krštenje prilikom prvog prelaska ekvatora ponekad je prava svečanost, jer se mladim pomorcima time želi dobrodošlica u pravi, zaokruženi svijet drevne profesije koja čini da se Zemlja vrti. Geslo svih mornara svijeta glasi: Navigare necesse est, vivere non est nesesse – što će reći da se ploviti mora, a da živjeti i nije nužno. Izreka se vezuje za vojskovođu Pompeja u trenutku kada je mornarima koji su odbijali da po burnom moru isplove prema Rimu – objasnio poredak stvari. Da bi se život mogao da odvija, ploviti se mora, trgovina smije da bude samo neprekinuta, što je virusni moto koji je vremenom ovladao planetom.

Otud, i samo otud, nama danas dolaze verbalni opisi krštenja na moru koji su na granici da budu paganske inicijacije. Piše mi nekadašnji kadet kotorske Pomorske akademije:

„Ne znam da li bih smio to da kažem... ja nisam siguran, tj. ne razumijem u potpunosti čin krštenja. Koja je njegova suština? Pristupanje u Neptunovo kraljevstvo?

„Saglasili smo se oko dana kada ce se to desiti, a to je bilo na ukrštanju ekvatora sa griničkim meridijanom. Izveli su nas iz salona na palubu s povezima preko očiju.

„Sam čin krštenja bio je jedna velika predstava sačinjena od smiješnih i manje smiješnih događaja... od pijenja nama nepoznate materije s ukusom vjerovatno odvratnijeg i od samog govna, preko ljubljenja noge morske kraljice (u koju se maskirao Škotlanđanin Ian), do polivanja vodom sa ekvatora – iz šmrka, i konačnog dobijanja sertifikata! Sve sam to doživio ne bez doze uzbuđenja, premda su se pojedini Filipinci tresli od straha!“

Izvor: Nedeljnik