Košulja

Kada život otme sve, kažu da suvo grumenje nade preživi ako košulja ostane na leđima. U ruskim selima se vjekovima čuvala tradicija da svaka kuća mora imati (babuškinom rukom tvorene) sniježno bijele košulje izvezene tako, da i letimični pogled na nečije rukave ukaže čijeg je oca, porijekla i starog imena. Uvijek su se nosile raspasane, kako bi pažljivije oči doznale (sa šara na donjem porubu) da li su mlađano momče ili divna vila zavjetovali svoja srca nekom... ili tek kane.

Mirsa, svilenkasta bluza kod islamskog naroda (Azija) se darivala samo jednom... po rođenju crnokose djevojke. Kada bi joj uvojci dovoljno izrasli da se, teški, oslone na mirisna ramena, oblačila bi je po prvi put – i potom odlazila u drugi dom. Darovana za početak novog života, bješe ujedno i odora okončanja... jedina uspomena na nekadašnje korjene – koje bi moma u svilenoj puti ostavila kao slikovni trag na kapcima majke i oca.

Hinduističke religije su, suštinski različite, ipak njegovale zajedničku teističku misao... Smatrali su da vrijeme i prostor treba da počivaju u miru i skladu, da habanje i nestajanje života nije dolično volji bogova. Međutim, zlo stvorenje, koje je na zemlji imalo oblik majmuna, satkalo je košulju koja je rasparala vrijeme od prostora... i uteklo u džunglu. Vjerujući pojedinci i danas tumaraju divljinom, u nadi da će naći i osveštanim kopljem proburaziti poganu zvijer... potom razbucati magičnu tkaninu i svijetu vratiti spokoj bez starenja i propadanja... ali i daljine bez kraja.

Osim mračnih legendi i pitkih bajki, košulje su po novom dobu počele da se kroje i u marketinške svrhe. Čuveno šlampavo mače ukriveno u dječjoj kariranoj košuljici je dugo vremena bilo zaštitni znak američke kozmetičke firme koja je prodavala pomadu nalik našoj "Pavlovićevoj". Sačuvala je svoj identitet sve do kraja 60-ih godina prošlog vijeka. A onda su se i ostale industrije uzgoja ljepote okuražile da urade slično (i ukradu koncept)... te je tako žuto mače sa zelenim očima skrivenih iza poluzgužvane košulje pošlo u sne onih koji su nekad davno bili djeca. Dok se karirane koše i danas kupuju i nose.

Većina zna priču po kojoj je čuvena melodija "Đavolov triler" nastala tako što je (navodno) Đuzepe Tartinija posjetio jedno veče sam đavo i odsvirao sonatu koju ću kompozitor do kraja svog života pokušati da restaurira... Međutim, nekako se smetnuo s uma detalj koji je uistinu skliznuo s onostranog svijeta, i to na zemaljski pod umjetnikove sobe - Tartinijeva košulja. Čuveni italijanski violonista je u zoru, okupan znojem i sa kletom muzikom u ušima skinuo sa sebe bluzu crvenu k`o krv... ništa neobično da te noći na spavanje nije pošao u bijeloj.

Tkanina je krajem 18. vijeka nekim čudnim putevima završila u malenom pozorištu u Padovi – zatočena i čuvana u hrastovoj kutiji iza kulisa scene. Glumci su se kleli da bi tokom izvođenja predstave iz sanduka dopirali elegični zvuci koji su podsjećali na "Đavolji triler".

A onda je pohod započeo... Nešto nalik manijakalnoj potrazi za raznim mitskim artefaktima koji (toboš) donose moć i uticaj, crvena košulja bješe jedini uistinu stvaran predmet (relikvija) koja je do pred kraj Prvog svjetskog rata mijenjala svoje gospodare (od bogataša, plemenske aristokratije, pa do žalosnih umjetnika željnih slave). Doduše, ako je i posjedovala magiju koja joj se pripisuje, onda je ona bila gospodar nad svim njima (nikako obratno). Ko god bi je navukao na golo tijelo, kazivalo se, osjetio bi vrelinu (nalik vatrenim jezičcima iz Pakla) i ne bi bilo tog gorostasa ili patuljka koji se u njoj ne bi osjećao kao u sopstvenoj koži. Ipak, tjerala ih je da sa srdžbom gledaju na ljudski rod – i da čine nedjela monstruoznija od taktova "Satanske simfonije" (koju je, navodno, posjedovao i slušao Musolini).

Šta se sa njom zbilo, niko ne zna... Međutim, sudeći po zlu koje je aktuelno na planeti, mora da su neki doznali tajnu kroja Tartinijeve košulje i ispleli čitavu kolekciju.

Nekada se smatralo bezobraznim pokazati se pred ljudima u odeždi koja (samo jednim platnenim slojem) toplo meso brani od pogleda drugih.... a onda su košulje postale zaseban odjevni detalj – sa pažnjom dizajniran i nošen u svim mogućim prilikama. Postadoše tako stvar prestiža i modnog ukusa.

Ipak... najduže noći, magija najljepših dodira i nezaboravne rečenice su uvijek počivale u grudima posebnih ljudi. Nerijetko, samo su košulje imale privilegiju da ih grle – možda zbog toga nije neobično što i nakon upokojenja, neke od njih nose mirise onog kog više nema.

I po prvi put se, na ovoj stranici, od zaborava otrgnula jedna lična priča... čiji kraj sačuvasmo, ne doznavši ništa više. Naime, spakovana u papirnom omotu, ležala je na hladnoj ploči groba košulja. A u njoj poruka ispisana starim rukopisom "Volim te dušom". Bješe to 1956, na parceli trećoj - Starog groblja u Nikšiću.