Kapci

Kožni, pokretljivi zastori koji štite oči od uticaja iz spoljne sredine – tako medicina definiše kapke. Ljekari često obrate pažnju na njihovo stanje kada pokušavaju da dijagnosticiraju probleme ili prepoznaju promjene u organizmu. Čak se kod osoba sa povišenom masnoćom u krvi (hiperlipidemija) na koži kapaka mogu pojaviti žućkaste pločice ili čvorići. Njihovo oticanje ili perutanje na rubovima obično ukazuje na izvjesne procese u jetri... Ali ipak, mnoštvo drugih stvari, u vezi sa njima ostaje nepoznato zvaničnoj nauci – iako im odreda pripisuju organsku osnovu.

Ne zna se zašto kod djece koja rano ostanu bez roditelja (bilo tragičnim gubitkom ili njihovim voljnim odlaskom) duboka brazda zasijeca oba gornja kapka; zašto osobe koje su doživjele strahote rata gube refleksne reakcije – i oči ostaju "nepokrivene" kada gledaju u užas; zašto suze nikada ne otiču ako ih kapci ne istrepere; zbog čega loši (pakosni) ljudi imaju tanje očne zastore; kako to da kod djece koja nemaju rođenog brata ili sestru broj treptaja u minuti biva i tri puta brži od prosjeka; i zašto glupaci nikada nemaju kratke trepavice? Teško da ćemo odgovore ikada saznati, ali ne znači da ova pitanja nisu dobila na značaju i mjestu kada se prije dvije decenije formirala prva lista o siptomatologiji facijalne ekspresije – samo su se pretvorila u pravila koja svaki profiličar ima u vidu kada gleda u oči sagovornika.

Kelduinski spisi i tragovi poetskih legendi su istrulili prije nego što smo i shvatili njihov značaj... ali ono malo što je ovdašnja civilizacija sačuvala svjedoči o prvim značajnijim mitovima koji su se dotakli meke kože ispod obrva. Nevjerovatno, ali nijedan drugi narod niti bilo koja druga epoha nisu pomenuli u svojim predanjima kapke. Ali Keldunjani jesu. Smatrali su da su ljudi poput riba i žaba prvobitno stvoreni da gledaju u svijet bez kapaka... i da su takvi, često bježali pod vodu, kako bi oči zaštitili od bajkovite ljepote spoljašnjeg svijeta. Kako nisu mogli da žmirkaju, tako nisu umjeli da razluče lijepo od ružnog... ni zlo od dobra. Krili su se pod vodom i ronili kroz mulj, i naučili da budu krvoločni. Kaže se da su kelduinski bogovi u strahu da ljudi ne pojedu kornjače koje su nosile okeane, svijet i njihovo carstvo na leđima, darovali "opake stvorove" kapcima. Tek tada se čovjek uspravio i pogledao u sunce na nebesima. I po prvi put počeo da razmišlja.

Kod kvalitetnih psihijatara sa početka dvadesetog vijeka ova priča je imala tzv. "duplo dno" (duplu poruku) - ukazala je na činjenicu koju smo od postanja uspjeli da dešifrujemo tek ovih dana... svijest nije isto što i um. Pamet bez kontrole svijesti može biti jednako divlja i užasna kao erupcija vulkana. Zato su nam potrebni kapci, da zažmurimo kada svijet i nepogode prijete da oštete vid... ali i da sklopimo oči kada smo kadri da nekom drugom oštetimo život.

Svako stvorenje na planeti se rađa sa određenim mirisom, čiji hemijski kod se, uglavnom, ne mijenja do smrti bića. Međutim, kod čovjeka taj proces postaje sve složeniji – pa tonovi njegove esencije dobijaju na oporosti i gorčini kako stara ili obolijeva. Indijanski vračevi su sačuvali tajnu – samo miris u uglovima kapaka ne mijenja svoju suštinu. Istovjetan je po rođenju, i u času kada napuštamo zemaljsko carstvo...

Postoje i one kulture koje smatraju da je poljubac u regiji oko kapaka milosrdniji, čistiji... i blaženiji od onog koji se daruje na usnama. I zbilja, nemirna i uplakana beba se umiri najčešće kada majka primakne i nasloni oko na njen obraz.

Puritanski zapadnjaci ritual ljubljenja kapaka nisu njegovali, iz prostog razloga što se ranije takav čin smatrao nemoralno bezobraznim – prljavo erotičnim. Danas je situacija posve drugačija... ljube se i ona mjesta (zone na tijelu) koja ni sunce nije vidjelo.

Divlje mačke (posebno tigar i gepard) spadaju u red teško ukrotivih... ali, ako uspijete da ih pomazite po namrgođenim kapcima, zadobićete njihovo povjerenje. To je bio trik Džoša Vasera, jedinog dokumentariste koji je za života uspijevao da se primakne lavovima iz džungle... i neke od njih pomazi. Poginuo je od fatalne rane koju mu je zadala jedna ajkula... vjerovatno nije znao da one nemaju kapaka (tačnije, ne služe se njima) - pa je monstrumu vjerovatno zasmetalo što ga je piljkao po očima.

Za sanjalice i zanesene ljude se kaže da drže oči otvorene, samo da ne bi zvekili o kakvu granu ili banderu... a cio svoj svemir kriju iza kapaka. Obično tu leži i najveće blago – mjesto gdje snovi sanjaju.

Jedna ruska poslovica glasi: Kad si gladan, a hljeba nema... otvori širom oči, udahni svijet pogledom. Zasiti se.