Februar

Smješten između zime i proljeća, period kom fale cijela dva dana da bi bio "normalan mjesec" - čuva u svojim dugim noćima neke od sjajnijih momenata ljudske istorije. Mladi ga doživljavaju kao period kada mačke polude, a stari još pamte strahove i košmare u kojima su najgore sniježne oluje rađale svoju moć o njegovu početku. A ima i onih, koji su prve tonove proljeća odsvirali po februarskom zapisu. Surov prema blagima, mek prema osionima – gorštaci su ga se plašili poput kakve demonske kuge. Čak se i u lov išlo samo ako bi to bilo neophodno – pričalo se da vukovi i medvjedi (koji nisu usnili) tada narastu za trećinu veći, a krvožednost gase ljudskim mesom.

Britanske moreplovske ekspedicije iz 19 vijeka koje su pokušavale da se domognu zemalja iza sjevernog leda su sve redom završile zakovane u istom... posade su lipsavale od skorbuta i mraza. Nekoliko istaknutih ljudi tog doba je smatralo da bi zadatak i bio ostvaren, samo da se nisu otisnuli u februaru. Zla kob nedovršenog mjeseca nije prestajala da prati englesku imperiju – sve do dana kada se nije zbilo čudo. Brod natovaren putnicima i robom (1936. godine) se prevrnuo na sred okeana, iako zima bješe toliko surova da su i talasi bježali pod vodu – niko od unesrećenika nije stradao. Kada su ih izvukli iz tamne (slane) sile, tvrdili su da je bila topla i dobra poput mlijeka. Već narednog dana, prozirna skrama mraza plutala je po površini. Bi to još jedna od vradžbina ćudljivog februara.

Istočnjaci duboko vjeruju da se upravo tih dana tijelo bori za udah krotkije nego ikad – oni koji su previše slabi naprosto prestanu da dišu (napuste svijet)... dok neki čije vrijeme još nije isteklo dobijaju na mahu i jarosti – bolesti se povlače, a rane zarastaju. Kod muškaraca glas ogrubi, dok ženama kosa zasija – ali samo, kako se mislilo, ako se prepuste vibrirajućim strujama ispulsiranih sa februarskog uštapa (punog mjeseca). Zanimljivo, naš narod je nekako naopako naučio da se kloni tog čuda sa neba. Čak su vodili računa da se djeca ne "začnu" o "februarsku uru" - kako se ne bi rodio kakav trorog vrag.

A na drugom kraju svijeta, tragači za zlatom su poseban trud ulagali da s februarima iz rudokopa izvuku što više zlata – mislili su da priroda tada najrađe odvaja škart od blaga. Da stvari u to vrijeme zbilja blistaju sunčanim sjajem... a da lažne usahnu.

Ako bi se kroz koru promrzle zemlje zabio zovin štap, kroz njega bi izašla mira – samo kap tog soka nakapana na jeziku bi otkrila ukus života koji slijedi. Takve savjete su dijelili vidari iz crnogoričnih šuma – a sami se snebivali da dotaknu februarsku slad (plašeći se moguće gorčine među zubima).

Magija drugog mjeseca nije živopisna, ali daleko od toga da je mrtva. Legenda, kraj ognjišta iznjedrena, zbori da sa studenim maglama februar donosi nešto čudno - nalik ledenom ognju. Spušta se odneku odozgo i poput konja u kasu projuri dolinama i usjecima... katkad i po ljudskim stazama. Čim se spusti, snijeg zacvili, divojarci bježe, a mrtvi još zamru... jedino čovjek ne treba da se plaši njegova topota. Kad se pojavi ne zadržava se - prođe kroz tijelo... zategne vene, oporavi mišice, naoštri zube i zaštiti srce. Opustoši iluzije, ali zato osvježi snove.

Ako makar i gram neke žali leži u duši i povremeno se gužva među mislima, valja sačekati da padne zimska noć. A potom, da niko ne zna, zakorači na čistinu... otkopčaj košulju (makar za dugme), nagni glavu ka nebu. Raširi ruke i upleti prstima u vazduh. I dok ti se oči pune zvijezdama, prepusti se februarskom ognju. A kad otrov izađe, prizovi stare mirise, što jedared utekoše, da se vrate... Ne živi samo dane ovog februara - već februare svojih dana... ko zna koliko ih je svega ostalo.

Niko nije rekao da će biti lako... ali jedno je sigurno, vrijedi svakog damara.