Da li je more prostor slobode?

„Budva je bila moj prostor slobode...“ – pričao mi je prof. Jerkov na Ričardovoj glavi poslije jedne promocije. Sjećam se da je flašu vina platio prevlačenjem ruke u kojoj je čip – preko digitalnog čitača. „Sve što mi roditelji nisu dozvoljavali u Beogradu, dozvoljavali su mi na moru.“

Eto pesme čovjeka koji za sebe tvrdi da je Mediteranac (kao što to mnogi srpski intelektualci deboto jesu), u vezi s tim kako najmlađi počnu da osjećaju kontakt s rodonačelnim morem. Rodonačelnim – ne u istorijskom ili geopolitičkom smislu (premda ne isključujem ni takva tumačenja), nego kao ljubav prema topljenim solima iz kojih su isplivali u život činom rađanja...

Svak ide na more da bi se liječio, sem djece, ili da goji svoje strasti. Nihil tertium est, mislim da bi se mogla da uspostavi dijagnoza. Ko vjeruje da na moru stanuje odmor, može biti u pravu samo ukoliko je na pjenu došao zdrav. U suprotnom, ili je došao da se liječi, ili da goji svoje strasti. Nema trećeg.

Na svakom šetalištu oko opaža kako sitna djeca vide samo sitnu djecu, omladina sebi slične ili nešto starije, a stariji vide u obrnutom poretku: sebi slične, mlade i mlađe.

More je ljekovito, ali...

Zaliv je do te mjere pun nautičkih radnji, stanja i zbivanja – da je po život postalo opasno ono što je nekad bilo normalno: da se prepliva moreuz Verige, recimo.

Po ponašanju u akvatorijumu, zrelo oko opaža kako se mnogo ljudi po svijetu obogatilo u međuvremenu, pa jahtama sa puno force, u mleveno meso pretvaraju neopreznike. Kruzeri puni turista, nalik plovećim planinama – hrle ka Kotoru. Bogatstvo prekomorsko i kotorsko, bogatstvo budvansko, bogatstvo Porto Montenegra, nikog neće ostaviti ravnodušnim. Hajde ovdje da se liječimo, reći će sezonske stotine hiljada ljudi. Hajde ovdje da gojimo svoje strasti, reći se stotine hiljada... Što i čine. Na očigled sitne djece, adolescenata, studenata, parova, zrelih, i već starih ljudi.

Stari zalivski gradovi puni umjetnosti kao šipak košpica tek su mali teg na balanceti apsolutne poremećenosti sistema svih vrijednosti za koje smo s ostalim Evropljanima znali mi Mediteranci.

Da skratim prije negoli se podno ovog pasusa tematski uronim u more: ili ćemo ustati i ponovo izginuti za slobodu, ili ćemo postati robovi...

Ne bih da me neko zamisli kao čovjeka iz vic-pitalice što se dobija GMO ukrštanjem Bokelja i hobotnice („Ne znam, ali mnogo dobro bere masline!“), ali baš takav nastojim da budem kad ukradem uru-dvije unutar sezonskog dana punog presinga. Odvezem se do rta Sv. Nedjelje gdje je uzgajalište školjki, popričam s prijateljima-uzgajivačima o marikulturi, i onda uzmem da se punim plavo-bijelom energijom, rekao bih, disciplinom koju sam sam izmislio: Uhvati sarduna!

Iz meni nepoznatog razloga, tu oko uzjagališta sve vrvi od sarduna (Engraulus encrasicholus), tj. preukusnih inćuna, ribica ne dužih od 7 cm u prosjeku, kojih uvijek bude u jatima. Srebrnim bokom poneki bljesne kada na jato padne moja sijenka. Gledam ih dugo, i liječim se pogledom na sjeme kojim je Bog učinio more živim. Prije negoli se pretvorim u ajkulu!

Bez objave rata hitro zaranjam i rukama siječem po sredini jata, onda ganjam odabranu polovinu s namjerom da i nju podijelim na pola. Sve to traje kratko, uz lomljenje svih udova i silne akrobacije, da bih kao ishod imao ponovno spajanje jata, i ponovno pretvaranje mene u ajkulu koja uranja u jato, dijeli ga na pola, s utopijskom sportskom ambicijom da na kraju ganjam samo jednog jedinog sardunčića, no bez namjere da mu naudim...

Nikome nisam pričao o prednostima ove vratolomne vježbe koja sve uposlene Primorce rekuperava do te mjere da se iza prevedenog glagola nađu kao oporavljeni. Kao šjor Pilates što je osmislio sistem vježbanja, nudim do sada neprijavljeni metod: Uhvati sarduna!

Izvor: Nedeljnik