26.03.2018.
Jedna od prednosti života na Primorju jeste što se za male pare stalno može jesti divljač iz mora. Oni koji do obale hodočaste samo ljeti griješe u pretpostavci da je jadranska riba po definiciji skupa. Jeste po restoranima, čak i kad je gojena a ne samo lovljena, ali je tzv. narodna, plava riba ostala i dalje dostupna svima. Kilo preukusnih (!) ribica sarduna, prosječno dugih 7-10 cm, košta svega 3 evra. Čiste se tako što im se kuhinjski nožić stavi pod škrge; otkinuta glava povuče utrobu, sardun se propere, i tako par stotina puta (!), u trajanju 30-40 minuta. Da ide brže, kilo sarduna bilo bi tri puta skuplje.
Prigani sarduni sa salatom od žućenice (Foto: N. M.)
Na pitanje koja mu je riba najmilija na tanjiru, Goran, vlasnik obalne ribarnice i čovjek u prilici da jede taman najskuplje specije – kaže da su mu bez premca prženi mali barbune iliti trilje.
Kilo tih barbuna košta svega 3 evra. Slično je i sa gavunima, sardelama, škombrima, pešikanima, pa i cipolima – jer se kilo ove gradelaške delicije može kupiti već od 5 evra.
Kilo svih pomenutih riba, uz jeftinu krompir-salatu, salatu od žućenice, blitvu ili rižoto s povrćem – može ishraniti četvoročlanu porodicu. Ukusni zalogaji mesa, dakle, bez ikakvih antibiotika, E-oznaka i ma kakve hemije, koštaju familiju nekoliko evrića dnevno. Imam utisak da su ove računice svjesnije žene srednjih godina od mladih žena. Peškarije – riblji djelovi zelene pijace, i ribarnice opstaju, uprkos činjenici da iz nerazumljvih razloga sve više ljudi kupuje zamrznutu ribu iz supermarketa. Objašnivo je to: na peškariju valja poraniti, a supermarketi su otvoreni i na Božić i na Uskrs; divljač iz mora potrebno je očistiti, a supermarketi nude zamrznute filete koji jesu ali i nisu riba.
Da nije priče o jeftinim i ukusnim ribicama sardunima ne bih se sjetio da je moju porodicu u prolazu između dvije hercegnovske zgrade po sred posta pozdravio drugi jedan Goran, istoričar umjetnosti. Imao je, u doba pred ručak, u šakama nešto neodoljivo miomirisno, zamotano u aluminijumsku foliju. Taman kad sam htio da se skužam, i kažem kako smo počašćeni time što smo ponuđeni, Goran je otkrio da folija krije savršeno pržene sardune, pa smo uzeli za rep, svak po ribicu. Čisto da probamo. Ma su bili preslani!, jebemmumiša, ti sarduni.
Rekao sam Goranu, diplomatski, kako mi se čini da su malo slaniji nego što bi trebalo da budu... na što se on nasmijao i kazao gdje ga i žena počesto suje kad presoli jelo. A to je sve zato – kazao je – što ne osjeća slan ukus! Ja i more mogu da pijem – rekao je – kad recimo pođem na ribanje, ili barkom negdje ljeti, samo što poslije mora ožednim toliko da mogu da pijem još mora koje mi ne gasi žeđ!
Gle? Prvi put čujem da neko ne osjeća slan ukus!
Otkako je prije deceniju i po moj otac prijavio da ne čuje mirise, saznao sam da postoje i takvi ljudi, po nazivu svoje specifičnosti – bezimeni u mnogim jezicima. Slijepi su posvuda oni koji ne vide, gluvi su posvuda oni koji ne čuju, ali nema meni znanog jezika koji zna za one koji ne osjećaju miris savršeno prženih sarduna, ili slani ukus istih.
Čovjek koji pije more, hoću da povežem kraj s početkom, zna za jadac, tj. da je divljač iz mora veoma jeftina. Ne bih isključio teoriju da mnoge obitelji ostaju vezane uz preskupu obalu upravo zbog niske cijene plave ribe, zbog niske cijene salate žućenice – najpoznatije divlje jestive mediteranske biljke, zbog niske cijene krompira, kupusa, pirinča i hleba. Moj otac je već u fazi kada sa pogledom na more tvrdi da čovjeku i ne treba išta više da bi suveren u svojoj glavi – deboto opstao.
Izvor: Nedeljnik