Knjiga o majkama – Prikaz knjige „Islednik“ Dragana Velikića

Veliki krokodil u čijim si ustima smješten – to je majka. Ne znamo što ju može odjednom obuzeti, pa da zatvori usta. To je žudnja majke.
(Jacques Lacan: ''L’envers de la psychanalyse'')
 
Inicijalni poriv pri određivanju ovog Velikićeva romana smjestio bi ga u još jednu priču pretresanja života, svođenja računa, kopanja po traumama i ljepotama (istinabog, više traumama) svoje intimne historije, a onda i konstruiranja vlastitog rodoslovlja. Pokušaja da se shvati: tko sam, otkud i kako ću završiti. Odatle i naslov knjige: narator je islednik vlastita života. Komentatori će stoga na poleđini izdanja čak i pohvalno pisati o spisateljevoj iskrenosti, ogoljenosti, ali ja radije ne bih prelazio ovu liniju prema mućenju granice autora i literarnog subjekta, makar taj subjekt i pričao u prvom licu, makar i roman sadržavao vrlo konkretne metafikcionalne momente (u jednom trenutku, sestra viče na pripovjedača koji, igrom slučaja, ime dijeli s autorom, Velikićem: kako te nije sram pisati o intimnim prljavštinama svoje vlastite familije, kako te nije sram iznositi takve laži?!). Zadržat ćemo se stoga na tekstu.

Dalje, raspetljavanje toka vlastite historije nužno prelama, makar i samo periferno, samo usputno, i historijske momente načelnijeg značenja. Ono što u ovoj knjizi imamo današnji je pogled na nekadašnju širinu osjećaja domovine, takozvane Jugoslavije. Naime, ako bismo trebali odrediti jedine stabilne nadosobne točke ovog zapravo klizećeg narativa, ove potrage za sobom koji bježi, to bi bili toponimi. Gradovi: Pula, Sušak, Rijeka, Solun, Beograd. Još bitnije, hoteli: Palas u Ohridu, Lipa u Puli, Slon u Ljubljani, Neboder na Sušaku, Slavija u Opatiji, Terapija u Crikvenici, Bonavia u Rijeci, Belvi u Splitu, Grand u Skoplju, Europa u Sarajevu, u Beogradu, Esplanada u Zagrebu, Vojvodina u Novom Sadu, Admiral u Vinkovcima... Ovaj niz koji sačinjava dio slagalice autorove prošlosti i prošlosti njegove porodice, zapetljava se u nerazmrsivo klupko gradova-hotela koji, tako mi se nameće, ocrtavaju onaj davni romantizirani pogled s istoka Juge prema Jadranu, s morem, hotelima, javnim kupalištima, drugačijim turizmom, provodima života: sreća sažeta u par tjedana godišnjeg odmora u socijalizmu. S tim da narator nije turist: on pripada Puli koliko i Beogradu, sva su ova mjesta umiješana u njegov život. Život se naime, po svojoj logici, bezobzirno razastire po onim prostorima što ih danas nazivamo regionom. Reminiscencija ne haje za granice.

No svo ovo pretresanje, sva ova potraga za izgubljenim prostor-vremenom, suštinski, vodi ka jednom izvoru: majci. (Navedeni popis hotela tako je zapravo popis koji je bilježila majka, a pripovjedač ga je kasnije nastavio, iz neke neobjašnjive nužde.) Majka je izvor svega: života, ljubavi, traume, a na koncu i zazora, gađenja. Majka je uvijek prisutna, majka koja nas drži na dlanu ili u šaci, kako ćemo već gledati: nema drugog odnosa do ambivalencije koja, dakako, nije pretpostavljena ljubavi. To je majka koja nas drži pričvršćene uz svoje skute, uplašena od zlog svijeta koji nam zaziva pozornost. Morali smo čitav sat da sedimo pored kalijeve peći, a mama nam je svaki čas rukom prolazila kroz kosu, provjeravajući koliko je još vlažna. Zabranjivala nam je da zimi pričamo na vetru ili ako već nešto moramo da kažemo, da to činimo kroza zube, slepljenih usana. Na sve strane upozorenja i pretnje.

Pamtite li još svevremensku Ćosićevu ''Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji'' i njegovu majku, onu aktivnu jezgru, ono sidrište koje još jedino na okupu drži tu neobičnu obitelj koju taru vjetrovi lude povijesti? Upravo se o takvoj majci i ovdje radi. Povijest je malo odmaknula, uključuje i razaranje one naše velike domovine, ali majka je stamena, neugasiva. One su nas odgajale, davale ljubav, davale disciplinu, one su donosile ključne odluke u našim porodicama, njih su slijedili naši očevi, one su udarile najintenzivnije pečate na naše živote. I da, njihova briga u roku keks prerasta u posesivnost. Snažne majke kao oltari mačističkih kultura. To su majke patrijarhata, Balkana i Mediterana, gurnute često  u dom, ali s moći koja daleko nadilazi granice takvih skučenih carstava. To je moć nominalno neemancipiranih. Zavideo sam toj deci čije su majke sumnjive, doteruju se i ostavljaju ih uveče same kod kuće. Moje i sestrino detinjstvo odvijalo se pod haubom stalne majčine brige. Zamišljam sliku: horde, armije tih majki koje marširaju sa svojim pregačama i svojim oklagijama, sa svojom ljubavi i svojim kavezima, kroz naša djetinjstva i naše odrasle živote.

(Takvih se majki, svakako, ponekad i zastidimo: A kada se predstava završi, i upali svetlo, hitam prema izlazu udaljavajući se od majke i sestre. Znam što sledi. Mama svaki čas zastaje zgrožena đubretom koje su za sobom ostavili  neodgovorni gledaoci. U sredini reda negoduju što se kolona ne kreće brže. ''Kao da si u štali, a ne u bioskopu'', ponavlja mama glasno. ''Uzmi metlu pa čisti'', dobacuje joj netko. Salve smeha. Ja grabim prema izlazu, što dalje od komentara koji pljušte sa svih strana.)

Majka je, pored našeg junaka, porodila i ovu njegovu knjigu. Njoj je dosta izmišljenih priča, laži i nebitnih pojedinosti. ''Svi ljudi su pisci'', tvrdila je moja mama. ''Na svijetu nema osobe koja nije izmislila barem jednu priču. Zato tolika zbrka.'' Stoga ona od sina zahtijeva da piše istinu, da piše bitne stvari, stvari koje su se zaista dogodile: da zapiše sudbinu rođakinje Lizete. Sin to poslušno i čini. No to nije lako. Ne završavam rečenice, jer bi to predstavljalo definitivan iskaz, bez mogućnosti da se izmeni značenje izrečenog ukoliko se pokaže da onaj drugi ne odobrava taj iskaz. Taj drugi je majka. Dečak koji joj se obraća ni po čemu ne može znati šta je to što bi trebalo reći da bi ona bila zadovoljna; prvenstveno jer je njeno reagovanje iracionalno, bez logike, a i zato što nikada nije zadovoljna. Ali ne samo da ona dirigira dio sadržaja knjige i načina na koji se on zahvaća - Velikić će kopati i  po arhivima da bi nam što preciznije, bez laži, prenio priču o Lizeti (naravno, ako smo spremni zažmiriti na činjenicu da je književnost kao takva laž; majka nije). Ona je naprosto neumoljivo prožela svaki aspekt knjige, knjige koja starta kao potraga za sobom, a završi kod pronađene majke. Gotovo neprimjetno ona se ustoličuje u centar romana, njena prisutnost bezobrazno okupira priču koje je trebala biti o nekom drugom. Jasno je to i naratoru. O čemu piše? Pa... o majci.

Kako završava naš pomalo umorni islednik? Grizu ga prve naznake demencije u kojoj se majka nepovratno gubila u zadnjim svojim godinama, počinje miješati jezike, dijalekte ovih naših bliskih prostora. U tom predivno negrandioznom finalu romana, u toj sinkroniji jezika, skoro smo navedeni na jeftino uspostavljanje paralele između majke majke i majke domovine, umrle majke i umrle domovine. Ali ne, najvažnija karakteristika ovog polagano, suptilno moćnog romana je izostanak nostalgije. Za prošlim vremenima, za prošlom državom, za umrlom majkom. Ovaj roman daje nam pravu mjeru svega, on je najbespoštednije podvlačenje crte života.

Istovremeno, nonšalantno pristajući na majčinu jednadžbu pričanje=laž, ovaj je roman čisto upadanje u laž književnosti, bez grama grižnje savjesti, upravo računanje s književnošću kao velikom laži, svijest da nam je baš kao takva velika laž i najpotrebnija. Na kraju krajeva, svako podvlačenje crte je preliveno lažima; uz zaborav i manjkavo sjećanje, i izmišljanje je konvencija žanra ispovijesti.

Na kraju, neizostavno je i sljedeće: ono što nužnošću dominantne majke ostaje vani, po strani, je otac. Krećem se kroz taj grad sa majkom koja je sve prisutnija u meni – navikama, mislima, stahovima, žudnjama, demencijom. I otac je tu negde, uvek malo odmaknut. Njegova moć je bila u odsutnosti. Gdje su ti naši očevi, šutljivi autoriteti, ako i to, zagledani u neke svoje poslove, ako i to, prigušeni pratitelji obiteljskih dogodovština, postojani, ali neprimjetni? Od čega je točno sačinjena njihova moć? Bilo bi izvrsno kad bi nam Velikić (nekom drugom prilikom) odgovorio i na to, knjigom koja bi pratila ovu, zrcalila ju, knjigom koja bi ispitala efekte tihih očeva na naše proživljene živote, knjigu u kojoj bi islednik istražio značaj očinskog manjka.

Autor: Petar Odak
Izvor: Zarez