Zašto je važan roman „Semper idem“: Suština koja ne prolazi
U vremenu u kom se čini da je forma već uveliko nadvladala suštinu, privilegija je zaviriti u jedan veličanstven um koji je svjedočio nimalo jednostavnom i prelomnom periodu, a koji ga je oblikovao i naposljetku zauvijek obilježio i učinio neprocjenjivim poznavaocem čovjeka i njegove sudbine. Od naizgled jednostavnog života, prepunog tako ljudskih peripetija, odnosa, emocija, misli i svakodnevnih aktivnosti koje se odvijaju uprkos olujnim oblacima istorije koji se polako prikradaju, pisac gradi pozornicu sa koje spontano i nepretenciozno otkriva ono što se može nazvati esencijom života i njegove mudrosti.
Bogata paleta likova kojom pisac oslikava priču izvučena je iz njegovog neposrednog okruženja i formira širok spektar tačaka gledišta kroz koje se otkrivaju mudrost i ogorčenost starijih, nevinost i naivnost mladih, oprez i uzdržanost učenih, dogmu i disciplinu vjerujućih, dok sam ostaje posmatrač. Svaki od likova svojim pojavljivanjem nosi poruku i životnu lekciju, makar to bila propuštena prilika, gajena zabluda ili prosta pomirenost sa sudbinom. Distanca i rezervisanost, mentalna i emotivna, postaju jedini način da jedan osjetljivi dječak sebi prokrči put kroz svakodnevicu čiju težinu s vremenom sve jasnije spoznaje. Utočište pronalazi u knjigama i lutanjima, dok povremeni kontakt sa onostranim, oličen u komunikaciji sa djedom Josifom i Kamenorescem i pisca i čitaoca podsjećaju da događaji ponekad izmiču našoj kontroli.
Dostojanstvo i iskrenost sa kojim se dječak ophodi prema porodici, prijateljima i svom okruženju uopšte služe kao svijetao primjer koji prevazilazi vrijeme, mjesto i okolnosti, i predstavljaju ideal kojem bi svi trebalo da teže. Maniri pomoću kojih, uprkos neslaganju sa sagovornicima, pronalazi elegantan način da ih uvaži, a da pritom obeshrabri dalju raspravu, teško mogu ostaviti ravnodušnim čitaoca, bez obzira na njegove godine, obrazovanje ili profesiju.
„Semper idem“ nas podsjeća da se mijenjaju vremena i okolnosti, ideologije i načini na koje se zlo ispoljava, ali njegova suština ostaje ista. Istovremeno, roman nas uči da je ljubav, i pored odsustva konvencionalne porodice, osnova zdravog života i sila koja ga održava u svim uslovima. Pored ljubavi, izuzetan značaj ima i snažna i duboko utemeljena moralna vertikala, koja u vihoru istorijskih okolnosti, ljudskih slabosti i pakosti, pa i susreta sa otjelotvorenjem zla u vidu nacizma, ostaje netaknuta i omogućava jednom dječaku da prođe na drugu stranu kao čovjek koji je izgubio skoro sve osim sebe.
Autor: Predrag Rašković
