Prikaz romana „Deca Volge“
Od početka 2021. godine pročitala sam 67 romana. Nakon čitanja „Dece Volge“ mogu sa sigurnošću reći da je ovo roman koji će obilježiti moju čitalačku godinu i biti br. 1.
Roman je stilski i narativno jako kompleksan i kao takav predstavlja svojevrstan izazov za čitanje i razumijevanje.
Roman ima povijesni kontekst. Naime u 18. je stoljeću ruska carica Katarina Velika naselila veliki broj Nijemaca u Rusiju uz donji tok rijeke Volge. Ta je zajednica Nijemaca, baš poput većine zajednica tog tipa, uživala određenu zaštitu te nikad zapravo nije izgubila svoj nacionalni identitet. Npr. Nijemci tog područja nisu koristili (pa ni učili) ruski jezik, koristili su isključivo njemački.
U toj zajednici spisateljica nam predstavlja lepezu likova u koje se jednostavno morate zaljubiti i pratiti njihov životni put. Učitelj Bah, Klara Grim, Anče, Vasja – likovi su koji će uvjerljivošću osvojiti vaša srca.
A poseban, svojevrsni lik je i Volga: ta mistična, impozantna, zadivljujuća, velika rijeka, koja teče kroz ovaj tekst, preplavljuje ga svojim valovima, jer onaj tko je rođen u Povolžju uvijek gdje god ide, zna kojim se putem treba vratiti: samo prati Veliku Rijeku…
…Svaki Gnadentalac, kao i svaki stanovnik Povolžja, od detinjstva ima usađen „osećaj velike reke“: gde god da se nađe – u šumi ili stepi – njegov organizam je u stanju da bez greške odredi pravac i da zatvorenih očiju nađe put prema Volgi. Da li je za to odgovoran poseban organ ili određena zona mozga, naučnici nisu uspeli da utvrde (u različito vreme takve pokušaje su preduzimale ekspedicije Kazanskog, Saratovskog i Peterburškog univerziteta). Taj unutrašnji kompas deluje sasvim jednostavno: treba samo osluškivati sebe i ići, kao što se ide na zov voljenog glasa…
Poseban dio romana je alegorijski prikaz političke situacije u Rusiji 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. Smrt Lenjina i dolazak Vođe na vlast. Prikaz karaktera i naravi Vođe (Staljina), njegovi politički potezi predstavljeni bilijarskim igrama, hranjenjem velikih riba koje on sam na kraju porazi, su posebno vrijedan aspekt romana.
Obrazovanje djece u tih turbulentnim godinama je posebno slikovito opisano. Kao tema koja je vezana za moju profesiju, mogla sam da objektivno sagledam odgoj i obrazovanje djece i omladine u cilju duhovnog i političkog opredjeljenja tog vremena. Domovi, škole, ustanove za odgoj su utemeljene da odgoje poniznog, poslušnog i vijernog sovjetskog socijalistu – oni koji su iskočili iz tog konteksta, bivali su osuđeni, protjerani, izopćeni iz kolektiva...
A tek o nadarenosti male Anče i njen odnos sa Vaskom... svaka rečenica je imala svoju dubinu i smisao...
Meni najdraži dio je bajkoviti prikaz Gnadentala kroz pero učitelja Baha i oživljavanje motiva dobra i zla iz bajki, što je za mene veoma interesantan detalj.
Roman je vrlo poučan i daje nam sliku jednog historijskog razdoblja sovjetske vlasti. Npr. impozantan je detalj da je 1938. u Sovjetskom savezu živjelo milion i tristo hiljada etničkih Nijemaca koji su protjerani, raseljeni u Sibir i rubne dijelove SSSR-a!
Romanu dajem peticu i topla je preporuka!
Izvor: Goodreads
Roman je stilski i narativno jako kompleksan i kao takav predstavlja svojevrstan izazov za čitanje i razumijevanje.
Roman ima povijesni kontekst. Naime u 18. je stoljeću ruska carica Katarina Velika naselila veliki broj Nijemaca u Rusiju uz donji tok rijeke Volge. Ta je zajednica Nijemaca, baš poput većine zajednica tog tipa, uživala određenu zaštitu te nikad zapravo nije izgubila svoj nacionalni identitet. Npr. Nijemci tog područja nisu koristili (pa ni učili) ruski jezik, koristili su isključivo njemački.
U toj zajednici spisateljica nam predstavlja lepezu likova u koje se jednostavno morate zaljubiti i pratiti njihov životni put. Učitelj Bah, Klara Grim, Anče, Vasja – likovi su koji će uvjerljivošću osvojiti vaša srca.
A poseban, svojevrsni lik je i Volga: ta mistična, impozantna, zadivljujuća, velika rijeka, koja teče kroz ovaj tekst, preplavljuje ga svojim valovima, jer onaj tko je rođen u Povolžju uvijek gdje god ide, zna kojim se putem treba vratiti: samo prati Veliku Rijeku…
…Svaki Gnadentalac, kao i svaki stanovnik Povolžja, od detinjstva ima usađen „osećaj velike reke“: gde god da se nađe – u šumi ili stepi – njegov organizam je u stanju da bez greške odredi pravac i da zatvorenih očiju nađe put prema Volgi. Da li je za to odgovoran poseban organ ili određena zona mozga, naučnici nisu uspeli da utvrde (u različito vreme takve pokušaje su preduzimale ekspedicije Kazanskog, Saratovskog i Peterburškog univerziteta). Taj unutrašnji kompas deluje sasvim jednostavno: treba samo osluškivati sebe i ići, kao što se ide na zov voljenog glasa…
Poseban dio romana je alegorijski prikaz političke situacije u Rusiji 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. Smrt Lenjina i dolazak Vođe na vlast. Prikaz karaktera i naravi Vođe (Staljina), njegovi politički potezi predstavljeni bilijarskim igrama, hranjenjem velikih riba koje on sam na kraju porazi, su posebno vrijedan aspekt romana.
Obrazovanje djece u tih turbulentnim godinama je posebno slikovito opisano. Kao tema koja je vezana za moju profesiju, mogla sam da objektivno sagledam odgoj i obrazovanje djece i omladine u cilju duhovnog i političkog opredjeljenja tog vremena. Domovi, škole, ustanove za odgoj su utemeljene da odgoje poniznog, poslušnog i vijernog sovjetskog socijalistu – oni koji su iskočili iz tog konteksta, bivali su osuđeni, protjerani, izopćeni iz kolektiva...
A tek o nadarenosti male Anče i njen odnos sa Vaskom... svaka rečenica je imala svoju dubinu i smisao...
Meni najdraži dio je bajkoviti prikaz Gnadentala kroz pero učitelja Baha i oživljavanje motiva dobra i zla iz bajki, što je za mene veoma interesantan detalj.
Roman je vrlo poučan i daje nam sliku jednog historijskog razdoblja sovjetske vlasti. Npr. impozantan je detalj da je 1938. u Sovjetskom savezu živjelo milion i tristo hiljada etničkih Nijemaca koji su protjerani, raseljeni u Sibir i rubne dijelove SSSR-a!
Romanu dajem peticu i topla je preporuka!
Izvor: Goodreads
