Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Zbirka devet priča „Anđeli neće sići sa nebesa“ iz zaostavštine Đorđa Lebovića, koja se prvi put objavljuje, kao da zamenjuje nikad nenapisana dva završna poglavlja njegovog romana „Semper idem“.
Jezik logoraša i autentičan opis logorske golgote u ovim pričama uvek su uzdignuti na nivo humora, naizgled nesvojstvenog predvorju smrti i pozornici zločina. Likovi se po pravilu oslovljavaju nadimcima, dijalozi nose radnju, ali i taj dramaturški naboj začinjen je često crnohumornom šalom: „U logoru, u nedostatku hleba, humor je bio jedina moguća opcija da se zavara glad i da se preživi.“ Ipak, iako „ljudi ne vole kad neko priča o patnji koja je njih mimoišla“, Lebović je opisima umiranja, razbacanih leševa, logoraša pretvorenih u žive kosture usled gladi, žeđi, bolesti, mraza i iscrpljenosti, na dramatičan i potresan način odao poštu svojim umrlim sapatnicima, često prerano sazrelim vršnjacima iz dečjih baraka, prenoseći njihove reči i snove o slobodi, jer ih nada u izbavljenje do poslednjeg časa nije napuštala.
U dodatku „Iz piščeve beležnice“ Lebović u nizu kratkih fragmenata secira lik i delo Hitlera i pojavu nacizma, njegove metode, ideologiju, propagandu i istorijske reperkusije, pa i balkanski prostor bremenit nacionalizmom i mržnjom.
Ovom zbirkom autentičnih i uznemirujućih logorskih priča Lebović je, kao niko pre ni posle njega u savremenoj srpskoj književnosti, ostavio neizbrisivo umetničko svedočanstvo o krvavom nasleđu XX veka, neumorno opominjući svoje čitaoce na različite pojavne oblike i večno vraćanje zla.
„Anđeli neće sići sa nebesa“ Đorđa Lebovića u prodaji je od petka 19. novembra u svim Delfi knjižarama, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs, kao i na sajtu laguna.rs.
Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic.
U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije.
Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.
Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira.
Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom O ljudima u paklu i paklu u ljudima 1955. godine i novelom Živeti je ponekad visoko, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama Nebeski odred, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu Haliluja ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu Viktorija.
Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame Svetlosti i senke, Traganje po pepelu (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama Prix Italia), Vojnik i lutka, Cirkus, Srebrno uže, Pali anđeo, Dolnja zemlja, Ravangrad 1900, Sentandrejska rapsodija, Ponor... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu.
Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su Most, Devojku s Kosmaja, Valter brani Sarajevo i Konvoj za El Šat.
U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (Zli umiru vertikalno, Kako je Greko zaradio hleb, Deset vodoravnih crta, Anđeli neće sići sa nebesa, Ako lažem, obesite me, moliću lepo, Sahrana obično počinje popodne, Važan esek i dr.).
Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman Semper idem, koji je ostao nedovršen.
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.