Ante Tomić: Smehom protiv dogme

O istorijskom spektaklu kakav do sada nismo čitali „Kraljević Marko oslobađa Imotski“, o tome gde su danas junaci i kako sačuvati čovečnost, razgovarali smo sa omiljenim piscem regiona Antom Tomićem.

Novi roman omiljenog pisca regiona Ante Tomića „Kraljević Marko oslobađa Imotski“ raskošan je, bezobrazno duhovit i neodoljivo zabavan. Govori o Balkanu pre Balkana, o vremenu kada su se carstva smenjivala, granice pomerale, ali su ljudi ostajali isti. Ante Tomić je ispisao bespoštednu istorijsku komediju o ratu, veri, identitetu i vlasti, pokazujući da se kroz vekove menja sve osim ljudske naravi.

U proleće 1717. u selu podno Imotskog kmet Grgo slučajno otkopa rupu iz koje izbijaju dim i strašna jara, oklizne se, upadne u nju i tamo sretne đavola koji ga već dugo čeka. Kad se probudi, shvati da je stvarnost još gora od sna: Turci mu dolaze po harač koji nema čime da plati, golobradi sin hoće u rat „za krst časni i slobodu zlatnu“, a glasine kažu da se prema Imotskom uputila silna vojska. I to ne bilo koja vojska, nego ona koju glavom i bradom predvodi Kraljević Marko.

U razgovoru za naš magazin Ante Tomić je otkrio zašto ga je ovaj roman zabavio više od bilo čega što je dosad napisao.

Šta je to s Imoćanima i tom malom zaboravljenom čaršijom na rubu carevine, „predziđem islama“? Kakav im se zijan sprema? Dizdar Jusuf pod murvom otkriva nešto zbog čega su se okupljeni velikaši zagrcnuli, zakašljali, opsovali i utonuli u turobnu tišinu?

Imotski je jedno mjesto koje je kroz povijest mijenjalo stanovništvo i identitet. Nije to neobično, takva su sva, ili gotovo sva mjesta, i ne samo u nas. Vidjeli smo i u posljednjem ratu kako su se etnički mijenjala naselja, kako su pripadnici jednog naroda protjerivani iz svojih kuća, da bi se u njih uskoro uselili pripadnici drugog naroda. Nakon toga obično slijedi uništavanje uspomene na one što su protjerani. Nakon fizičkog istrebljenja ide i duhovno. Cijelu se povijest to ponavlja, a ja sam izabrao jednu točku u vremenu i prostoru, kad je 1717. mletačka vojska osvojila jedan pospani turski gradić na granici Osmanske carevine i podijelila kuće i imanja protjeranih Turaka svojim kršćanskim podanicima, dijelom katolicima, a dijelom pravoslavnima. Dvije stotine godina kasnije Imotski i njegova okolica su tvrdo nacionalistička, u znatnoj većini hrvatska sredina, gdje nema nikakvog traga da su tu živjeli neki drugi i drugačiji od nas. Nema tu od posljednjeg rata više ni mnogo pravoslavnih. Vratiti se u vrijeme kad je Imotski bio turski gradić, čiji su stanovnici vjerovali da je muslimansko oružje nepobjedivo i da će sultan u Stambolu zauvijek vladati, upravo kao što moji Hrvati danas žive s divnom zabludom kako je Hrvatska vječna, zabavljalo me više od ičega što sam dosad napisao.

Kada su u manastiru Žitomisliću monasi organizovali nadmetanje čiji bi pobednik dobio Zlatnu medalju Kraljevića Marka, nakon poslednjeg kruga takmičenja, koje dobija neočekivan obrt, šta je ipak na ceni: svijetlo oružje ili srce (pesma) u junaka?

Oružje nipošto ne treba potcijeniti. Mnogo je tragičnih primjera da se netko tako prevario. Tipovi s puškama zaslužuju sve naše poštovanje, ali je na koncu ipak pjesma, i u dobrom i u lošem smislu, moćnija. U pjesmi se sve može okrenuti, junak postati kukavica, a kukavica junak. Spretan guslar može publiku uvjeriti u bilo što, čak i u nešto čudesno, natprirodno, sasvim nevjerojatno. Naša je povijest takva. Srpska, hrvatska, bosanska ili crnogorska, bez razlike, sve je to samo gomila guslanja. Ponekad, istina, sjajnog guslanja, ali bez mnogo utemeljenja u stvarnosti. Veći dio ove knjige napisao sam 2025, kad se diljem moje zemlje slavilo 1100 godina hrvatskog kraljevstva. Jedanaest stoljeća od krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju. Događaja koji se, izvan je svake sumnje, nije dogodio. Gledajući kako se o jednom falsifikatu po cijeloj Hrvatskoj čine izložbe, predavanja, svečane akademije i igrokazi, shvatio sam kako ni ja u svom opisu bitke za Imotski ne trebam biti opterećen takozvanom istinom. Koliko god da izmislim, teško bih mogao biti lažljiviji od službene povijesti.

„U pauzama između razmjenjivanja olovnih zrna, kad bi se zaustavili da se odmore od ubijanja, kratko nešto pojedu, isprazne mjehur ili crijeva i zapale lulu, protivnici su razmjenjivali kletve, uvrede i psovke. Raskošno jezičko blago, najbogatiji dio nihovog zajedničkog govora, odjekivalo je nad ponorom Modrog jezera.“ Da li nam ova slika s kraja romana i sudbine Grge i Ismeta mogu objasniti sve što treba da znamo o našim prilikama na ovom području?

To je tragično, a ponekad i komično, kod većine ratova koji su se ovdje vodili. Bili su domaći. Mi nismo imali jezičnih nesporazuma sa svojim neprijateljima. Ako su američki vojnici ponekad bacili bombu u njemački rov ili zapalili vijetnamsku kolibu ne shvaćajući da su im se Nijemci ili Vijetnamci u stvari željeli predati, kod nas je takva vrsta zabune nemoguća. Na obje, a katkad i na sve tri, ili čak četiri strane, vojnici jednako govore i misle. Jednake su im uvrede, kletve i psovke koje dovikuju s brda na brdo ili, u moderno doba, izgovaraju upadajući jedni drugima u radio-veze. Na različitim stranama isti su ljudi, a nije rijetkost ni da su, poput Ismeta i Grbe, braća.

Gde su junaci danas? Zašto su nam, i posle 630 godina od njegove smrti, potrebni ljudi kao što je Marko Kraljević?

Junaci su nam uvijek nužni. Antički i srednjovjekovni epovi, viteški romani, pustolovni stripovi i filmovi o superherojima, svi oni jednako ispunjavaju našu potrebu za moćnim pojedincem koji će se odvažno zauzeti za nas, ispraviti nepravdu, svrgnuti silnika. Zavodljivo je vjerovati u tako nešto, ali obično nema nikakve osnove. Nitko neće umjesto nas obaviti taj posao. Za vlastitu pravdu, slobodu i dostojanstvo svatko se od nas sam mora potruditi.

Da li je nekad veće junaštvo sačuvati glavu na ramenima, u vremenima gde razlika između „okupatora“ i „investitora“ ne postoji? Kako umaći oštrici sečiva i sačuvati čojstvo?

Prije desetak godina jedna je grupa poslovnih ljudi iz Turske došla u Dubrovnik da bi ulagali u ne sjećam se točno što, vjerojatno u hotele i golf terene. Novine su ih predstavile investitorima, a ja sam se upitao koja je razlika između njih danas i onih Turaka što su dolazili prije nekoliko stotina godina, a koje povijest naziva okupatorima. Napisao sam za novine tekst, gdje umjesto se bitke na Kosovu dogodio poslovni sastanak. Srpski su plemenitaši naprosto ušli u Muratov šator i uz vruće lepinje, sudžukice i kajmak sve se lijepo dogovorili s njim. Koliko god to šaljivo zvučalo, mislim da nije sasvim neutemeljeno. Niti su nekadašnji okupatori bili strašni kako mi mislimo, niti su sadašnji investitori bezazleni kako nam se čine.

Zašto smatrate da je humor možda i najmoćnije oružje protiv diktature i nasilja? Šta se njime postiže tako da uvek donese željene rezultate?

Smijeh je divan jer sve izvrće naglavačke. Bezobrazno se ruga dogmama. On je moćno oružje slobode. Kad god vam netko kaže da se nečemu, bogu, narodu, domovini ili nečemu četvrtom, ne smijete smijati, zapamtite da vas on na neki način želi porobiti. Za svoje dobro, morate mu se suprotstaviti.

Autor: Siniša Bošković

Izvor: časopis Bukmarker, br. 63