Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Otkrivanje Portugalije zahvaljujući romanu „Odakle sam bila, više nisam“

Otkrivanje Portugalije zahvaljujući romanu „Odakle sam bila, više nisam“ - slika 1
Prelistavajući knjigu „Odakle sam bila, više nisam“, pre nego što sam počeo da je čitam, pomalo sam se začudio zbog čega je već na naslovnoj strani naznačeno da je u pitanju roman.

Iako je tek trebalo da pročitam stranicu po stranicu, opet mi je i na prvi pogled delovalo da bi svako od trideset poglavlja moglo biti zasebna priča, a pritom su pojedina poglavlja, ili pojedini njihovi pasusi, i samom formom – dramski tekstovi.

Kao što ne treba suditi o knjizi na osnovu korica, ne treba donositi bilo kakve zaključke ni na osnovu prelistavanja, ali čuđenje nije mnogo splasnulo ni nakon čitanja, koje je samo potvrdilo prvobitni utisak.

Dakle, većina poglavlja jesu zasebne celine i mogla bi biti objavljena kao kratke priče, a pojedina i jesu već bila tako objavljena, što je autor i naznačio, pošto ionako nije bilo razloga da to krije.

Mada je to stvar čiste formalnosti, ipak se očekuje da knjiga koja je okarakterisana kao roman bude kompaktna i da poseduje bar jedan detalj koji povezuje sva poglavlja, ne dopuštajući im da postanu zasebne priče.

Kratko i jasno, Dejan Tiago-Stanković je ispod naslova naglasio: „Roman o mom Lisabonu“, ali su od prve reči mnogo važnije treća i četvrta, jer kad se one razumeju, onda nema prepreka da se i knjiga sastavljena od priča i dramskih fragmenata doživi kao roman.

Ako su od prve reči iz navedene napomene važnije treća i četvrta, od njih je nesumnjivo važnija treća, ali za sada bih se osvrnuo na četvrtu, jer grad Lisabon, a s njim i zemlja čiji je glavni grad, jeste konstanta oko koje su okupljeni razni tekstovi i zahvaljujući kojoj se oni, zajedničkim snagama, pretvaraju u roman.

Jer, ako ništa drugo, zemlja čiji je Lisabon glavni grad jeste ona čiji stanovnici traže domovinu na drugim stranama sveta nakon što je domovina iz njihove krštenice prestala da postoji.

I konačno dolazim do ključne reči, koja je treća po redu u napomeni, a koja je toliko iskrena da prevazilazi svako čuđenje povodom žanrovskog određenja, jer i kad se radnja i ne dešava u Lisabonu, iz svake rečenice izbija lični doživljaj, što autor takođe ne skriva, tim pre što otvoreno iznosi i sasvim subjektivne zaključke.

Lični, a ponekad i ispovedni ton daje ovoj knjizi posebnu draž i zapravo je najjači stub, možda jači i od samog Lisabona oko kojeg se poglavlja čvrsto drže. I pored toga, ova knjiga nije autobiografija niti je autorov život istaknut u prvi plan.

Pa kad i piše o sopstvenim iskustvima, autor zapravo piše o zemlji koja govornicima njegovog maternjeg jezika nije mnogo poznata, bar ne onoliko koliko su, makar i zahvaljujući popularnoj kulturi, poznate druge evropske zemlje.

Uslovno bi se poglavlja sa osvrtom na portugalsku istoriju mogla grupisati u jednu celinu na prelazu iz priče u roman, a posebnu bi celinu mogla činiti i poglavlja gde Dejan Tiago-Stanković piše o sopstvenim aktivnostima u svojstvu kulturnog predstavnika svoje države, dok bi još jednu činila poglavlja o „porodičnoj prijateljici“ Leni.

Iz poglavlja u poglavlje razotkriva se i aktuelni trenutak, ali iskrsavaju i živopisni događaji iz istorije zemlje u kojoj autor obitava, koja se mora iznova otkrivati iako je u prošlosti sama otkrivala udaljena prostranstva dotad nepoznata ostatku Evrope.

Sigurno je ta zemlja zaslužila da ne bude poznata samo zahvaljujući svom nazivu, koji u srpskom jeziku može biti i sporan – kao pravopisno pitanje.

Zato sam i izbegavao da napišem naziv zemlje u kojoj je Dejan Tiago-Stanković ostvario svoju književnu karijeru, jer bih taj naziv sigurno pisao drugačije nego što je pisao sočinitelj spisanija, i to onda ne bi bilo u soglasiju.

Autor: Dušan Milijić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu. Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman Estoril, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, Estoril ušao u školsku lektiru. Drugi roman Zamalek, roman o kismetu, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu Odakle sam bila više nisam. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine. Foto: Dušan Todorović

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com