Laguna - Bukmarker - Žarko Radaković: Uvek se držim svog neposrednog iskustva - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Žarko Radaković: Uvek se držim svog neposrednog iskustva

Za „Knjigu o fotografiji“ Žarku Radakoviću i Davidu Albahariju 2022. godine je pripala Književna nagrada Doma kulture „Studentski grad“ za najbolju knjigu nefikcijske proze objavljenu u Republici Srbiji.

Pisanje zajedno sa drugim, zar je to zbilja moguće?

„Četvororučno pisanje“ jeste neadekvatan izraz. Jer pisanje je uvek zatvaranje u ćeliju i delovanje samotno… Kod mene je to počelo davno: u vreme druženja sa piscem Miodragom Vukovićem, krajem šezdesetih godina, posle propasti na prijemnom na filmskoj akademiji, tešili smo se sedeći u kafani i podmećući jedan drugome papir, u nastavcima smo pisali poeziju, osvrćući se uokolo, opažajući okruženje, sve beležeći modifikovano u stihovima. U vreme rada sa Erom Milivojevićem, u njegovom „umetničkom preduzeću“, radili smo performanse, predvođeni Erinim idejama, delovali smo zajedno, ali uvek individualno. Tada se u meni zasigurno ustalila potreba za grupnim umetničkim radom. Docnije, u vreme književne grupe Raspis, oko Milenka Pajića – u kojoj smo bili svi: David Albahari, Svetislav Basara, Mihajlo Pantić, Vladimir Pištalo, Miodrag Vuković, Boris Gregorić, Nemanja Mitrović, Mileta Prodanović i drugi, delujući isključivo epistolarno – pisali smo zajedno roman (nismo ga završili). Osećala se potreba za „zajednicom“, jer kao da smo slutili kraj pređašnjeg. Tražili smo neku vrstu fizičke „socijalnosti“ i komunikativnost zato što nam je teško bila snošljiva samotnost u stvaranju: jer delovali smo u sferi „neoavangarde“. Proizvodili smo nešto ne odmah lako razumljivo. Među nama samima tražili smo saučesnike i svoju prvu publiku.

Proza „u dva glasa“ – kako je počela sa Skotom Abotom, inače i Handkeovim prevodiocem na engleski?

Tokom studija u Tibingenu u razmenama ideja neki ljudi su mi bili posebno bliski. Skot je bio najradoznaliji. Bilo je to u vreme mog bavljenja Handkeom (književno-naučno i prevodeći). Skot je pisao doktorat o slobodnom zidarstvu u nemačkoj književnosti; svakodnevno smo razgovarali. Skot je ulazio u sfere moga posla, počeo se interesovati za Handkea. I čitali smo zajedno. Tako smo 1989. godine otputovali u predele Handkeovog romana „Ponavljanje“ – u Korušku i Sloveniju. Čitajući, usput, knjigu – istraživali smo piščev odnos prema realijama tamo. Bilo je to isledničko istraživanje preinačavanja realnog u fikcionalno. Napet i zagonetan posao. Ishod svega je Skotova i moja zajednička knjiga: „Ponavljanja“. Dva rukopisa kao dve knjige u jednoj. Slično smo radili u drugoj knjizi „Vampiri / Razumni rečnik“ – putujući tada sa Handkeom. No i u trećoj zajedničkoj „Knjizi o prijateljstvu“, pišući o sebi, delovali smo u senci Handkea. Tu je došlo i do važnih pomeranja: odustali smo od početnog redosleda (ja, pa Skot), urednica u Laguni (Janja Stjepanović) vispreno je primetila da je bolje krenuti sa Skotovim delom (jer je „nefikcionalan“), da bismo onda prešli na moj „fikcionalni“ deo. Tako je i u američkom izdanju, upravo objavljenom pod naslovom We (Mi, Elik-Press).

Skoro u svim vašim knjigama radnja, ili ono što bi se moglo nazvati „tematskim stožerom“, temelji se i figurira upravo oko – Petera Handkea.

Da, Handke nam je i glavno polazište i veoma važan cilj našeg pisanja: Skotu u njegovom nefikcionalnom, meni u fikcionalnom pisanju. Dakle, Peter je sve vreme junak: esejisti (Skotu) on je predmet istraživanja, a pripovedaču (meni) junak pripovesti. U mom slučaju to je najlogičnije, jer ja se pripovedajući uvek držim svog neposrednog iskustva. Handke zaista jeste deo mog svakodnevnog doživljavanja stvarnosti. I zbog činjenice da ga prevodim i sa njim često saobraćam, pa i putujem, jeste on za mene u pripovedanju nezaobilazan. Čak i u vreme moje svakodnevne zaposlenosti u medijima držao sam se Handkea najčvršće, upravo da bih izbegao sveprisustvo medijskog repertoara. Meni, koji sam oduvek pisao neposredno doživljavajući okruženje, književnost i umetnost bili su i ostali centralni doživljaji. Sve drugo, i drugi poslovi kojima sam zarađivao novac, mogli su samo da ometaju moj primarni umetnički posao. Dakle, fokusirao sam svoja iskustva isključivo na umetničku delatnost. A poslednjih decenija u središtu je: Peter Handke. Baš kao što je to bio Julije Knifer. Ili pre njega Era Milivojević. Dakle, sada je Peter Handke fokus mog književnog repertoara. Tako sam sebi to odredio. Kroz tu „prizmu“ gledam na svet, na svakodnevni život, na politiku, susedne umetnosti, pa i na medije.

Vi ste veoma neobičan prevodilac, prevodite samo jednog autora: Handkea? Zašto?

Prevođenje knjiga Petera Handkea meni je i specifičan način čitanja, „izbliza“. Čitajući izbliza, ja tačnije istražujem svoje recepcione doživljaje. A prevodeći, u tekst „upisujem“ i sebe. Do toga mi je posebno stalo. Jer želim da se lično približim tajnama Autorovog pisanja. I baš taj Autor nudi mi upravo ono što sam doživeo u performansima Ere Milivojevića, ili u slikarstvu Julija Knifera. Dakle, Peter Handke mi književno potvrđuje moje recepcione „navike“, iz kojih nastaje i moje pisanje. Handke, kao i Era i Knifer, a kasnije i Nina Pops, jesu ključni činioci mog umetničkog kosmosa, koji sam godinama i decenijama gradio. Od njega ne odustajem. Posebice u vreme raspada mnogih sistema, destrukturisanja i prestrukturisanja, dakle i pre gubljenja današnjeg kriterijuma vrednosti.

Zašto su vaše zajedničke knjige sa Davidom Albaharijem, i poslednja sa Skotom Abotom: „Knjige o…“? Može li se očekivati uskoro nova serija „Knjiga o…“?

Naime, Skot Abot i ja smo pisali zajedno, manje-više, razdvojeno, svako za sebe. David Albahari i ja smo odmah pisali pod naslovom „Knjiga o…“. Uvek epistolarno. Dakle, uistinu zajedno. Pisali smo jedan drugome, odmah čitajući napisano, da bismo na to reagovali. Dakle, David i ja najintenzivnije smo sarađivali u činu pisanja. Bili smo jedan drugome prvi čitaoci. Ključno nam je bilo raspoloženje u činu pisanja. Izuzetan doživljaj, zaista. Osećali smo se izvanredno. Trijumfalno. Posle „Knjige o muzici“ poželeli smo da tako nastavimo dalje. Sada o fotografiji. I opet je to bilo neponovljivo. Gotovo da mi se začela istinska potreba da tako pišem nadalje. Na jednoj strani pisac radi svoju stvar, najviše moguće individualno, a ipak saobraća i sa čitaocem koji još daje i uputstva kuda i kako dalje. To je bio taj čarobni rad zajedno sa Davidom Albahrijem, piscem sa kojim sam se uvek najbolje razumeo. Možda mi je zato „Knjiga o…“ postala neka vrsta nove „opsesije“ u pisanju. I već pripremam novu „knjigu o…“ – o filmu.

Autor: Aleksa Đukanović
Izvor: Politika


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
primamljiv, nepredvidljiv i zavodljiv triler o opsesiji, žudnji i osveti soba za goste  laguna knjige Primamljiv, nepredvidljiv i zavodljiv triler o opsesiji, žudnji i osveti – „Soba za goste“
16.07.2024.
Od autorke bestselera „Nikad nismo bile ovde“ Andree Barc stiže još jedan uzbudljiv triler prepun obrta, žudnje, osvete – „Soba za goste“.   Kelin novi život u Filadelfiji preobrazio se u košma...
više
dirljiva pripovest o nepoželjnoj ljubavi kloni se grete jedna nemoguća ljubav u prodaji od 17 jula laguna knjige Dirljiva pripovest o nepoželjnoj ljubavi – „Kloni se Grete: Jedna nemoguća ljubav“ u prodaji od 17. jula
16.07.2024.
Nemačka autorka Suzan Abel doživela je veliki uspeh svojim romanom „Kloni se Grete: Jedna nemoguća ljubav“ koji Laguna objavljuje u prevodu Dušice Milojković. Ovo je duboko dirljiva pripovest o nepože...
više
ljubivoje ršumović o knjizi nacionalistička geografija dragutina minića karla laguna knjige Ljubivoje Ršumović o knjizi „Nacionalistička geografija“ Dragutina Minića Karla
16.07.2024.
Posle detaljnog čitanja knjige „Nacionalistička geografija“ Dragutina Minića Karla ostaje utisak da bi tu nešto, bez pitanja autora, trebalo promeniti, pa bi novo njegovo modifikovano ime glasilo Drag...
više
slavenka drakulić o romanu frida ili o boli fridina umetnost nosi snagu, upornost i borbu protiv nepravednih društvenih normi laguna knjige Slavenka Drakulić o romanu „Frida ili o boli“: Fridina umetnost nosi snagu, upornost i borbu protiv nepravednih društvenih normi
16.07.2024.
„Frida ili o boli“ već je peti roman Slavenke Drakulić koji u središte priče postavlja žensko telo i varijacije na krajnosti koje to telo izaziva. Ovo je tema kojom se autorka često bavi u svojim deli...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.