Laguna - Bukmarker - Vule Žurić: Tragična sudbina povezuje heroje i gubitnike - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Vule Žurić: Tragična sudbina povezuje heroje i gubitnike

Nova knjiga Vuleta ŽurićaHeroji i gubitnici – dvadeset sentimentalnih priča o dvadesetom veku“, u izdanju Lagune, sadrži dvadeset dokumentarnih pripovesti o velikanima među kojima su Bora Stanković, Petar Kočić, Krista Đorđević, Branko Vukelić, Pjer Paolo Pazolini, Lav Trocki, Mladen i Sreten Stojanović, i drugi. Ove istinite priče živote tih ljudi, ali i čitavu epohu 20. veka, osvetljavaju iz perspektive neobičnih detalja, životnih drama i neočekivanih obrta, a istovremeno podsećaju na to da je sećanje važno za jednu kulturu baš kao i za identitet pojedinca.



Junaci Vaših dokumentarnih pripovesti otadžbini su dali sve, da bi ih ona slavila tek kad su herojstvo zaslužili teškim mučeništvom, a neke je prosto zaboravila. Da li Vas to ljuti ili prosto podstiče na pisanje?

Ršum nas je davno naučio kako se otadžbina brani lepotom i lepim vaspitanjem, pa je u tom smislu onaj najmanji zajednički sadržalac sudbina heroja i gubitnika, o kojima sam pisao, njihova mahom tragična sudbina. Da ih je sudbina milovala, da nisu hrlili u susret velikim događajima, već da su se štedeli i živeli kalkulantski, istorija ih ne bi zapamtila, a njihova dela ne bi činila temelj naše ili svetske kulture.

Zašto se sećate baš te epizode u kojoj je Bora Stanković pri povlačenju u Velikom ratu izgubio rukopis „Tašane“ ili Kočićevog učiteljevanja u Makedoniji?

To su prelomni trenuci u životu dva pisca. Pisac „Nečiste krvi“ kao da do kraja nije mogao da pronikne u prirodu rata i novih životnih pravila, pa je usred katastrofe pisanim putem tražio od bugarskih okupacionih vlasti da mu vrate fasciklu ostavljenu u nekoj fioci njegove privremene niške kancelarije. Kočić je pak stanje „naše stvari“ u Skoplju, koje je i dalje bilo pod otomanskom jurisdikcijom, video i previše jasno i nije ni hteo ni umeo da ćuti, jer je umeo i morao da piše. Bora Stanković izrazito apolitičan, i Kočić do srži u politici, imali su posla sa onim Kišovim „pasjim sinovima“ i nisu imali ni najmanje izgleda da iz te neravnopravne borbe izađu kao pobednici. Uz vraćanje nenadmašnim pripovedačkim opusima dvojice gorostasa srpske književnosti, nije naodmet primiti k znanju fusnotu o načinu na koji su polako ali sigurno gubili bitku sa korumpiranim, na sve spremnim polusvetom.

Dok pišete o četničkom majoru Jezdimiru Dangiću, a zatim o Ivanu Goranu Kovačiću, piscima koje bismo danas smeštali na ideološku desnu ili levu stranu, pratite njihovu unutarnju motivaciju koja nam deluje logično u datim okolnostima. Šta o njima mladi mogu znati kada Kovačićeve „Jame“ nema u školama, a jedan od poslednjih mladobosanaca nigde se ni ne pominje?

O pesniku „Jame“ i piscu zapisa sa robije u bihaćkoj Kuli i zeničkom kazamatu i danas se zna mnogo, ali je pitanje koliko njihove sudbine interesuju sastavljače najnovijih kurikuluma našeg istorijskog pamćenja. Jer bez obzira na to da li govorimo o hrvatskom pesniku čijoj se umetnosti i žrtvi divio i jedan Pikaso ili o mladobosancu i četničkom vojvodi, koji se 1944. godine borio u Varšavskom ustanku, reč je o ljudima koji su ispunili svoju sudbinu, ali su te sudbine, eto, mimo onoga što bi danas trebalo da bude kulturološki prihvatljivi narativ.

Kako vidite put braće Mladena i Sretena Stojanovića, od dečaka mladobosanaca do heroja u komunizmu?

Ove godine je obeležena stotinu dvadeset i peta godišnjica rođenja Sretena Stojanovića, čiji Karađorđe stoji kod Narodne biblioteke i Hrama Svetoga Save u Beogradu, a Njegoš na platou između Filozofskog fakulteta i Kapetan Mišinog zdanja. Njegov brat, lekar koji je besplatno lečio krajišku sirotinju i igrao tenis, poginuo je na Kozari i preselio se u narodnu epiku. Njihova slobodarska ideja nije se menjala, do danas je ostala najčistiji primer posvećenosti boljitku naroda i njegove kulture. Obojica mladobosanci, od ranih školskih dana, ostali su verni razumevanju jugoslovenstva kao prostora socijalne jednakosti i kulturnog uzdizanja.



Kristi Đorđević posvetili ste važno mesto, u vezi i sa njenim bratom od strica Savom Šumanovićom. Da li ona spada u red građana, poput Ive Andrića, bez čijeg autoriteta socijalizam nije mogao?

I gospođa Krista i gospodin Andrić držali su do diskrecije. Za razliku od Bore Stankovića i Petra Kočića, umeli su da donose dobre odluke u teškim trenucima. Tito je suprugu prvog našeg venerologa Đurice Đorđevića cenio i poštovao, jer je u Drugom svetskom ratu sačuvala partijsko zlato, dok je našeg jedinog nobelovca primio u kratku, kurtoaznu posetu, ne zadržavši ga ni na ručku. Ali zato su Krista Đorđević i Ivo Andrić krajem šezdesetih u domu Rodoljuba Čolakovića u malom društvu dočekivali Nove godine. Nikada nećemo saznati o čemu su pričali, ni o čemu su ćutali.

Pažljivi ste čitalac starih Politika i arhivske građe, a u slučaju Pazolinijeve smrti postupate kao istražitelj forenzičar?

Ili pre kao čitalac knjige o još jednoj neuspeloj istrazi koja nas nije dovela do pune istine o razlozima za Pazolinijevo smaknuće i identitetu onih koji su nečiju naredbu hladnokrvno izvršili. A što se izučavanja građe tiče, nema lepšeg dela istraživačkog posla. Nikada ne znate kada ćete pročitati nešto što će vas odvesti do nove teme, nove priče o herojima i gubitnicima bez kojih ne bismo bili ono što i dalje jesmo. Politika je neosporni deo tog bića. Zato njen svaki novi broj nije tek samo skup redovnih rubrika kojima se ispraća u prošlost još jedan dan, već upravo riznica činjenica koje će onome koji se kroz pedeset ili stotinu godina bude interesovao za naše vreme pokazati da se uprkos poteškoćama uvek može i mora biti ozbiljan. I voditi računa o jeziku.

Sećate se detinjstva u olimpijskom Sarajevu i tamošnje Kinoteke. Na koji način su Vas ta sportska i kulturna sećanja oblikovala?

Što čovek više sazreva, a onda i stari, sve manje mu uspeva da svaki čas ne poseže za sećanjima. Ali sećamo se odavno oblikovani. Otuda moje posezanje u priče o jednom ne tako davnom, a opet davno prošlom vremenu u ovoj knjizi treba razumeti samo kao još jedan način da se progovori o kulturi jedne zemlje u kojoj sam rođen, u kojoj sam živeo i u kojoj živim. Te zemlje više nema, ali je njena kultura, sviđalo se to nekome ili ne, i dalje ključna za razumevanje kako onoga kroz šta smo prolazili i kroz šta prolazimo, tako i onoga što nas tek čeka.

Autor: Marina Vulićević
Izvor: Politika


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
megi o farel maštovito oživljavanje istorije laguna knjige Megi O’Farel: Maštovito oživljavanje istorije
15.07.2024.
Autorka bestselera i dobitnica brojnih prestižnih književnih priznanja Megi O’Farel govori nam o inspiraciji za svoj roman „Portret jednog braka“, istraživanju istorijskih izvora, pisanju o stvarnim l...
više
ivan tokin moja duša je od limuna laguna knjige Ivan Tokin: Moja duša je od limuna
15.07.2024.
Pisac Ivan Tokin objavio je reizdanje bestselera „Najnormalniji čovek na svetu“, zbog čega ga u prethodnim nedeljama „cimaju“ za intervju. Stefan Tošović je s Tokinom „trošio“ jedan lagani razgov...
više
o zbirci ukrštene reči stihovanje usamljenog hodača laguna knjige O zbirci „Ukrštene reči”: Stihovanje usamljenog hodača
15.07.2024.
Rokenrol pesnici: zanimljiva i, nažalost, nekako još neodređena, nerado priznata kategorija. Šta ih čini, po čemu ih prepoznajemo? Da li njihovi stihovi odvojeni od muzike deluju osakaćeno, bez snage ...
više
prikaz knjige persijanci prva supersila drevnoga sveta laguna knjige Prikaz knjige „Persijanci“: Prva supersila drevnoga sveta
15.07.2024.
Ako ste pratili trenutno aktuelnu Netfliksovu doku-seriju „Aleksandar Veliki: Rađanje boga“, verovatno ste kao jednog od stručnih naratora zapazili izvrsnog velškog profesora Lojda Levelina-Džounsa ka...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.