Vedrana Rudan za „Blic“: političari su plaćeni da kinje narod, a Srbi ljudi i Hrvati ljudi su nikad bolje

Političari su plaćeni da siju mržnju i kinje narod zarad svojih pozicija i interesa kapitala, naravno - kaže čuvena književnica.

Prethodnih dana Vedrana Rudan bila je gost Beograda a za predstojeći Sajam knjiga u izdanju Lagune izlazi njeno novo delo, zbirka priča i tekstova intrigantnog naslova „Život bez krpelja“.

Na početku razgovora govoreći o svojoj novoj knjizi, između ostalog, veli:

Moja najčitanija priča, po kojoj je knjiga naslovljena, govori o starom bračnom paru koji je spoznao da su im djeca krvopije – aleluja, nakon 40 godina koliko su se družili s djecom – i mislila sam kad sam pisala tu priču i kad su mi djeca bila na vrh glave da je to zaista samo moja privatna priča. Jer, svi govore da su djeca naša najveća sreća. Žene pričaju „kad sam rodila to je bio moj najsretniji trenutak u životu“. To, recimo, nije bio moj slučaj. I ja sam se osjećala onako malo perverzno dok sam tu priču pisala ali sam je napisala za svoju dušu.

I?

Ispostavilo se da je to moja najčitanija priča ikad. Došlo je to i do moje djece pa su me pitali – jesmo to mi. Rekla sam; naravno da ste to vi. I onda sam shvatila da su djeca krpelji urbi et orbi a ne samo kod mene doma. To ne znači da ne volimo svoje ćerke I sinove; djeca su bezuslovna ljubav i doživotna robija. A ja sam odlučila ovu knjigu – koja govori o odnosima između roditelja i djece, muža i žene…politike skoro da i nema – nazvati po svojoj najčitanijoj priči.

Knjiga je podjeljena na celine muškarci, žene, deca…

Urednica Jasmina Radojčić je napravila odličan posao i knjigu sklopila tako da je ona i za mene koja sam je napisala iznenađenje. Čitam je kao da je napisao neko drugi.

Šta je, iz perspektive ove knjige ili iz današnje perspektive, ključno za temu muško-ženski odnosi?

Demode tema. U mojoj knjizi nije, naprotiv, ali u životu sve više jeste. Muškarci sve više skreću u šopove gde mogu kupit gumene lutke koje mnogo manje koštaju. Postoje sad već u tzv. civiliziranom svjetu i posebne kemijske čistionice koje čiste te lutke nakon upotrebe. Dakle, muškarci izbegavaju žene, žene izbegavaju muškarce, te muško-ženskih odnosa je sve manje. U mojoj knjizi ih naravno ima i žestoki su.

Kako izgleda svet i život bez muško-ženskih odnosa?

Mi, naše generacije, to ne znamo jer smo neki drugi ljudi. Ali ja oko sebe vidim jako puno mladih žena kojima je sasvim normalno da su im muškarci vibratori, a ne partneri, ne prijatelji, ne neprijatelji. Da su im sve češće muškarci nešto što zadovoljava njihove animalne potrebe. A više od toga ih opterećuje. Osim ako se ne radi o sponzorima, o bogatim šezdesetogodišnjacima koji, idioti, vjeruju da će neka tridesetogodišnja ljepotica pasti na njihov šarm.

Znači li to da je dete iz epruvete budućnost?

Sve više. Čitala sam da je dokazano da je 20 posto muškaraca u Evropi sterilno, za razliku od izbeglica. Napravljena su istraživanja u Njemačkoj i stavljeni su pod mikroskop spermići Evropljana i spermići došljaka. Ovi prvi su mrtvi, ne bi ih oživio ni dragi bog, a u jajima doseljenika vrije li vrije. Tako da ne znam da li da kažem da je nešto trulo u državi Evropi ili je zbog doseljenika Evropa sve življa. U mojoj knjizi je sve po starom; on nju, ona njega...

Nemoguće pričati sa vama a ne spomenuti politiku. Srpsko - hrvatski odnosi?

Oni su nikad bolji ako govorim o Srbima ljudima i o Hrvatima ljudima. Dakle ne o političarima, nego o ljudima. Hrvati bježe iz Hrvatske kao iz pakla u, blago rečeno, hordama. Srbi koji nemaju kud ostaju u Srbiji, oni koji ikako mogu bježe. Tako da su narod Srbije i Hrvatske u odličnom odnosu jer i ne razmišljaju bog zna koliko jedni o drugima. A političari su plaćeni da siju mržnju i kinje narod zarad svojih pozicija i interesa kapitala naravno. Međutim narod ne nasjeda na njihove provokacije ali oni se i dalje zabavljaju. Ja sam uvjek djelila političare od ljudi, naroda.

Kako ocenjujete aktulena društvena, politička zbivanja? Šta se nama zapravo dešava?

Ne bih djelila ove prostore od globalnih. Mi jesmo selo ali ne postoje robovi samo u Srbiji i Hrvatskoj. Postoje i u Americi. Nama se dešava propast sveta. Jedna od mojih omiljenih pjesama kaže – „biće skoro propast sveta nek propadne nije šteta“. Samo je pitanje da li ćemo krepat zbog vrućine, zbog hladnoće, zatrovane vode i hrane ili zato što će neki moćni luđak pritisnut neko dugme. Meni je potpuno svejedno kako ću nestat. I mislim nakon svega ovoga što nam se na naše oči dešava , dok se mi ne mješamo, da će žohari koji će ostat iza nas definitivno odahnut.

Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic