Trejsi Ševalije: Čin pobune vodi napred

Trejsi Ševalije govori za crnogorske Vijesti o svom novom romanu.



Roman „Jedna nit“ engleske spisteljice Trejsi Ševalije dirljiva je priča o ženi koja u predvečerje Drugog svjetskog rata dolazi u grad sa nadom da će se izboriti za svoje pravo na sreću. U godini 1932. pošto je junakinji ovog romana Vajolet Spidvel Veliki rat odnio i voljenog brata i vjerenika, ona postaje „prekobrojna žena“, pripadnica naraštaja osuđenog na usjedelički život jer je u ratu izginulo mnogo mladića. Ipak, ona ne može da se pomiri sa tim da će joj cio život biti sveden na brigu o ožalošćenoj i ogorčenoj majci.

Kada uštedi dovoljno novca da se odseli u Vinčester, dom jedne od najljepših engleskih katedrala, Vajolet stupa u društvo vezilja – žena koje vezu jastuke za katedralu i tako nastavljaju višestoljetnu tradiciju. Tamo nalazi podršku i zajedništvo, rad je ispunjava, čak se i sprijateljuje sa živahnom Gildom. No, kada joj životni tokovi ugroze novostečenu nezavisnost, a na horizontu se pomoli novi rat, Vajolet mora da se bori za mjesto koje joj kao ženi ne pripada.

Šta nam možete reći o istorijskoj pozadini vašeg romana „Jedna nit“? On se odvija u vremenu poslije Prvog svjetskog rata i u osvit Drugog svjetskog rata...

Većina autora odluči da piše o jednom od ta dva rata, jer su oni očigledno dramatičniji. Ali vrijeme između ratova je takođe zanimljivo. Toliko je puno porodica bilo pogođeno gubitkom voljenih osoba tokom Prvog svjetskog rata, a to je odjekivalo i dugi niz godina. U „Jednoj niti“, 14 godina nakon završetka rata, porodica Spidvel još se uvijek nosi sa gubitkom svog sina, a Vajolet Spidvel i dalje razmišlja o gubitku svog vjerenika. Kaže se da ne treba pretjerati sa gubitkom, već da se nauči da mu se prilagodite.

Možete li nam objasniti ko su bile „prekobrojne žene“, poput vaše junakinje Vajolet Spidvel?

Po podacima popisa stanovništva obavljenom 1921, poslije Prvog svjetskog rata, ja sam utvrdila da je u Britaniji bilo gotovo dva miliona više žena nego muškaraca. To je značilo da mnoge žene koje su bile za udaju, to nijesu mogle da učine. Tadašnje novine nazivale su ih „prekobrojnim ženama“ i smatrale su ih društvenim problemom. Društvo tada nije bilo uređeno za toliko samohranih žena. Na primjer, vrste tadašnjih ženskih poslova - podučavanje, medicinske sestre, sekretarice - nijesu dobijale plate sa kojima bi žene mogle živjeti, pa su bile zavisne od svojih porodica. Rijetko je bilo saosjećanja sa prekobrojnim ženama - bile su sažalijevane i udostojene, a ponekad čak i okrivljivane za situaciju! Odlučila sam da moja junakinja Vajolet pronađe pozitivniji put prema naprijed, kroz mala djela pobune.

Kako ste otkrili Vinčestersku zajednicu vezilja, grupu žena koje su izvezle jastuke za katedralu?

Prvobitno sam planirala da napišem roman o engleskom građanskom ratu u 17. vijeku i skrnavljenju Vinčesterske katedrale od strane vojnika. Ali kad sam je posjetila, vidjela sam prikaz o jastucima i podmetačima za koljena koje je 1930-ih napravila grupa žena volonterki. Otišla sam da ih pogledam u Zboru i Prezbiteriju - oni su još uvijek tu i možete na njih sjesti i kleknuti. I postala sam više zainteresovana za njih nego za engleski građanski rat. Jastuci su jedine stvari u Katedrali za koje znamo da su ih napravile žene i mislim da je to ono što me privuklo njima. Zanimalo me je kako bi ta grupa mogla da izgleda i odlučila sam da pišem o njima.

Četvoronožni krst (fylfot) je jedan od mnogih simbola na jastuku. To nije bila kopija nacističkog simbola, već mnogo stariji simbol. Koje je bilo njegovo značenje?

Fylfoti postoje već hiljadama godina i koriste se u mnogim različitim kulturama. Simbol potiče iz hinduizma, a koristio se u Skandinaviji, u drevnoj Grčkoj, u Africi. Simbol je svjetla i života, a smatran je pozitivnim sve dok ga nacistička stranka nije počela koristiti 1920. Oni koji se nalaze na jastucima u Vinčesteru su iznenađujući, ali mislim da treba smatrati da upućuju na mnogo stariji simbol.

Vaša junakinja Vajolet mora da nauči kako da se suprotstavi u svijetu koji je i dalje neprijateljski nastrojen prema nezavisnim ženama. Je li to i danas slučaj sa nezavisnim ženama?

Na mnoge načine stvari su se za žene znatno poboljšale od 1930-ih. Imamo više prilika u visokom obrazovanju i u karijeri, a više se ne pretpostavlja da ćemo se vjenčati i imati porodicu. Mnogo je lakše biti nezavisan – na primjer, zaraditi platu od koje žena može da živi sama. A žene mogu da podignu glas i da ih drugi čuju. Međutim, muškarci još uvijek drže veliki dio društvene, političke i ekonomske moći. Dug je put koji treba preći.



Možemo li čitati „Jednu nit“ kao priču o crkvi i zajednici koja povezuje ljude i njihove živote dajući im i svrhu i mjesto kome pripadaju?

Da, iako ne nužno kroz religiju. Jedna od stvari koje mi se sviđaju kod katedrala je kako zajednice rastu oko njih. Vezilje, zvonari i sve vrste dobrovoljaca još uvijek upravljaju velikim dijelom Vinčesterske i drugih katedrala. Kad sam tamo, liči mi na malo selo, a to sam željela i za Vajolet – selo u kome bih se mogla osjećati ugodno.

Ovaj roman ima zanimljive veze sa engleskom spisateljicom Džejn Ostin. Možete li nam reći kakve?

Džejn Ostin je sahranjena u katedrali u Vinčesteru. „Jedna nit“ posjeduje neke od tema Ostininih romana, posebno o tome da su samohrane žene zavisne od svojih porodica. U Ostininim knjigama njene junakinje uvijek traže muža – tako da prelaze iz jedne zavisnosti u drugu. U „Jednoj niti“ Vajolet Spidvel pokušava da pronađe način da bude istinski nezavisna od svoje porodice, ne pribjegavajući da pronađe muža.

Do 20. vijeka zvonari su bili isključivo muškarci. Zašto? Da li je i zvonjenje vrsta umjetnosti?

Zvonari su bili isključivo muškarci jer je donedavno toliko toga u svijetu bilo isključivo za muškarce! Muškarci su kontrolisali gotovo sve i, naravno, trebalo je da zadrže sve najbolje za sebe. Englesko zvonjenje je umjetnička forma – vrlo ezoterična, vrlo teška, vrlo zanimljiva. Potrebne su godine da se savlada, a potrebna je koncentracija i fokus. To je svoj svijet, gore u zvoniku, daleko od svih ostalih. Sada postoje i žene zvonari. Provodila sam puno vremena u zvoniku u katedrali u Vinčesteru, upoznala se i divila zvonarima i njihovoj vještini.

Neki od najboljih istorijskih romana, poput „Stubova zemlje“ Kena Foleta, napisani su o katedralama. Kako vas katedrale inspirišu i zašto?

Voljela sam katedrale još od tinejdžerskih dana i imala sam običaj da istražujem Nacionalnu katedralu u Vašingtonu, gdje sam odrasla. Katedrale imaju poseban kvalitet. Kad uđem i osjetim taj ogromni prostor iznad mene, osjećam da sam svoj normalan život ostavila iza sebe – izašla iz buke svijeta u nešto mirnije. Volim to i odavno sam željela pisati o tome i o zajednicama koje se razvijaju oko katedrala.

Objavljujete knjige već 22 godine. Kakva izdanja i prevode imaju vaši romani? Jeste li iznenađeni reakcijama novih čitalaca? Koja je vaša omiljena knjiga?

Moja najpoznatija knjiga, „Djevojka sa bisernom minđušom“, prevedena je na 43 jezika. Ostale su prvenstveno prevedene na evropske jezike. Pored Velike Britanije i SAD, moje su knjige najpopularnije u Italiji, Francuskoj, Španiji i Srbiji! Bila sam iznenađena prijemom „Djevojke sa bisernom minđušom“ – stvarno nijesam ni sanjala da će biti tako popularna kao što je postala. Osjećam se vrlo počastvovano zbog toga. Ali ne mogu da odgovorim koja mi je najdraža knjiga – to bi bilo kao tražiti od majke da bira između svoje djece! Ali mislim da će za 100 godina ostati moje knjige: „Djevojka sa bisernom minđušom“, „Izuzetna stvorenja“ i „Jedna nit“.

Razgovarao: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me