„Slučaj Džem-sultana“ – veliki bugarski roman o ubogom osmanskom princu i Europi naših dana

Kada je 29. svibnja 1453. osvojio Konstantinopolj, čime je pao Istočni Rim, raspolutila se Europa i započeo dugi zaborav njezinih bizantskih korijena, sultan Mehmed II Osvajač imao je dvadeset i jednu godinu. Bio je genijalan i okrutan vladar, koji je svoj imperij doveo do vrhunca. Veliki vojskovođa, zainteresiran za pjesništvo i znanost, postavio je temelje carstva za duga stoljeća opadanja. Kada je postao sultan, za svaki je slučaj poubijao svoju braću. Interesi carstva iznad su interesa obitelji, vladar je istovremeno bog na zemlji, ali i onaj koji stoput mora pogaziti naloge vlastitog srca. Njegova pomajka Mara bila je kćerka srpskog despota Đurđa Brankovića. Ona mu je, možda, bila i najbliža osoba u životu. Imao je trojicu sinova: Mustafu, koji je umro još za njegova života, Bajazita i Džema. Mehmed II umro je od gihta – banalne boljke, koja zna biti vrlo bolna, pa taj bol utječe na čovjekova raspoloženja – možda je giht Mehmeda činio još okrutnijim? Ili ga je kontrolirao svojom mudrošću. Kako god da je bilo, umro je iznenada, u pedeset devetoj godini, a da nije do kraja razriješio pitanje svoga nasljednika.

Bajazit i Džem bili su od različitih majki. Džemova majka je, prema podacima koji ne moraju biti do kraja vjerodostojni, također bila Srpkinja. Sinove je Mehmed držao daleko jednoga od drugog. Stariji princ vladao je europskim posjedima, mlađi je vladao Anadolijom. Vjeruje se da stari sultan nije imao povjerenja u Bajazita, ili je bio pod utjecajem Džemove majke, pa mu je bio namijenio prijestol. A možda i nije bilo tako.

Vijest o sultanovoj smrti putovala je dugo, a ceremonijal postavljenja novog sultana bio je vrlo striktan i ponešto spor. Prema istim onim običajima koji vladaju na Zapadu, ali ih se iznevjerava na svim stranama svijeta, sultanska čast pripadala je Bajazitu. Ali Džem je drukčije mislio. Vjerovao je da je na njegovoj strani vojska. Na Bajazitovoj strani je ulema, vjerski prvaci i uglednici koji su preko njega htjeli sačuvati stečene privilegije.

Džem je u munjevitom vojnom pohodu osvojio Bursu – staru prijestolnicu imperija – i proglasio se sultanom. Bajazitu je ponudio da podijele carstvo: njemu neka idu europski posjedi, a on će zadržati azijske. Bajazit ga je, naravno, odbio. Na njegovoj strani bilo je nasljedno monarhijsko pravo, na njegovoj strani bila je sila. Džem nije imao ama baš nikakvih šansi, pa se nakon jednoga ili dva izgubljena boja otisnuo na more s ostacima svoje vojske, da bi na otoku Rodosu zaiskao gostoprimstvo katoličkih redovnika ivanovaca (čije današnje puno ime glasi „Suvereni vojnički i bolnički red Svetog Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte“), a u ona su se doba bavili, uglavnom, ratovanjem, diplomacijom i spletkarenjem. Štitili su svoje posjede od nevjernika, ali i pokušavali zauzeti što bolji položaj u novoj raspodjeli svijeta koja je nastupila padom Carigrada u nevjerničke ruke. Džem im je došao kao dar s neba.

Pripovijest o zlosretnom princu i sultanu bez sultanata, koja je vajkadašnji dio službene osmanske povijesti, iskoristio je Ivo Andrić u jednoj narativnoj liniji i važnoj epizodi svoje „Proklete avlije“. Taj njegov najkraći roman, ili najduža pripovijetka, pridodana je fratarskom ciklusu, a prema svjedočenju suvremenika, legendama i piščevim iskazima – kojima možemo, a i ne moramo vjerovati – nastala je radikalnim kraćenjima višestruko duljeg teksta. „Prokleta avlija“ je prema tome preostala epizoda iz neke mnogo duže i nikad zaokružene knjige, koja je započeta desetljećima prije „Travničke hronike“, „Na Drini ćuprije“ i „Gospođice“ – sve Andrićevih ratnih romana – ali je dovršena i objavljena tek 1954, kada su piscu već bile pune šezdeset i dvije godine.

U „Prokletoj avliji“, u toj posmrtnoj, inventarnoj priči o fra Petru, u koju se upričavaju sve druge priče koje su dio njegova života, priča je o tragičnom, s uma sišavšem mladiću Ćamilu, koju pripovijeda jedan uplašeni Jevrejin, da bi preko Ćamila, konačno, bila posredovana priča o Džem-sultanu. U savršenoj geometriji Andićeve proze ta se priča nalazi u samom središtu „Proklete avlije“, kao mjesto u koje uvire fra Petrova biografija, skupa s inventarnom listom s kojom ova knjiga počinje i završava.

Džem-sultan nije Andrićev lik, nego je lik njegovih likova, lik Ćamilova ludila i lik Haimova straha. Ta dvojica pričaju Džemovu priču. Andrić je nije mogao ispričati, jer nije bosanska i nije njegova. Iako Turčin ili turkofil, barem kada je riječ o ukorijenjenosti u epohu, Andriću je daleko ona Bursa Džem-sultana. Ali njegova mu je sudbina toliko privlačna da ju je morao „presvući“ u sudbinu jednoga od onih svojih tipičnih likova, kakav je po svemu Ćamil. Prema njegovu ludilu pisac iskazuje sve razumijevanje ovoga svijeta. U način na koji se Ćamil udaljava od nas i umire kao da je upisano iskustvo koncentracijskih logora iz našeg stoljeća, kao da je Ćamil već živio na Kolimi Varlama Šalamova.

Dvanaest godina nakon izlaska „Proklete avlije“, a pet godina nakon što je Ivo Andrić u Stokholmu dobio Nobelovu nagradu, 1966. u Sofiji izlazi roman „Slučaj Džem-sultana“. Autorica je Vera Mutafčijeva, profesorica osmanske povijesti, dobitnica Herderove nagrade (1980), koja je uz poslove profesionalnog znanstvenika, napisala i objavila tridesetak uglavnom povijesnih romana. Beletriziranju historije prilazila je na sličan način onome što je činio srpski povjesničar i pisac Radovan Samardžić, čija je velika prozno-historiografska naracija o Mehmedu paši Sokoloviću ovome čitatelju bliža i impresivnija od Andrićevog romana o Mehmedovoj ćupriji. „Slučaj Džem-sultana“ najpoznatiji je roman Vere Mutafčijeve. U Bugarskoj je doživio desetak izdanja, preveden je na više svjetskih jezika, ali dojam je – opet samo ovog čitatelja – da nije doživio zasluženu pažnju i slavu. Riječ je, naime, o knjizi koja pripada istom rodu i svijetu kao i veliki romani Ismaila Kadarea ili Orhana Pamuka, a napisana je prije njih. Istina, „Slučaj Džem-sultana“ prije svega pripada Andrićevom svijetu, a napisan je dvanaest godina nakon „Proklete avlije“. Je li Vera Mutafčijeva pročitala Andrićevo fabuliranje Džem-sultana? Nije to neko silno važno pitanje, ali odgovor nas, ipak, zanima.

Tačno pedeset godina nakon prvog izdanja „Slučaj Džem-sultana“ objavljen je i u Hrvatskoj, u prijevodu Ksenije Banović. Iako, umnogome to i nije tek prijevod, nego novi ispis romana Vere Mutafčijeve, stiliziran u hrvatskom jeziku. Vodeći računa da u roman o otomanskom i europskom petnaestom stoljeću ne upiše nijednu suvremenu riječ, nijednu za koju bi se osjetilo da u ono vrijeme nije postojala, te da hrvatski jezik, poštujući njegovu povijesnu, sociolingvističku i književnu dinamiku, ponovo vrati dodiru s istokom, podsjećajući ga na njegove turske, perzijske i arapske riječi, prevoditeljica je izvela kreaciju kakva je gotovo besprimjerna u našemu suvremenom prevodilaštvu. Da sam bez prethodnih saznanja čitao ovu knjigu, ni po čemu ne bih mogao pretpostaviti da se ne radi o originalnom, hrvatskim jezikom pisanom tekstu, a ne o prijevodu. Većeg komplimenta za prevoditelja nema.

Svoj roman autorica je zamislila kao suđenje samozvanom sultanu Džemu, koje se u dalekoj, nedatiranoj budućnosti održava na osnovu svjedočenja onih koji su ga poznavali. Svjedoče tako pokojnici, neki među njima povijesne su ličnosti, drugi su proizvod fikcije, Džemovi bližnji i prijatelji. Jedini sudac na ovom suđenju je čitatelj, svaki za sebe, pred kojim se razvija slučaj i u čijoj režiji traje proces, čija duljina ovisi isključivo o vremenu koje je potrebno da pročita knjigu. Ovaj čitatelj čitao ju je sedam dana, nastojeći da mu 540 stranica romana što duže potraje, nakon čega se vratio da još jednom pročita „Prokletu avliju“.

Džemovi svjedoci, Pjer d’Obison – Veliki magistar Reda ivanovaca, pod čijom se vlašću na Rodosu i dalje u Francuskoj našao zlosretni sultan, veliki vezir nišandži Mehmed-paša – predsjednik carske vlade u vremenu smrti sultana Mehmeda II, pjesnik Saadi – Džemov nježni prijatelj i posljednja životna uzdanica, Kaitbaj – egipatski sultan, Seldžuk-Hatun – stara Mehmedova tetka, te još nekoliko svjedoka, glasovi su ovog romana, u čijim je svjedočenjima upisan cijeli Džemov život. Glasovi se međusobno razlikuju. Različit je njihov odnos prema samozvanom sultanu, čijeg glasa ne čujemo. Na svom procesu pred poviješću on ostaje nijem.

Svaki od svjedoka, osobito oni čija su svjedočenja od povijesnog značaja, nastupaju sa stanovišta daleke budućnosti. Naravno, svi oni znaju što se zbivalo nakon njihove smrti. Mrtvi su sveznajući ako se pred sudom pojavljuju kao mrtvi. A ako se već Džemu sudi, onda njegovo suđenje ima smisla samo iz perspektive suca i njegova doba. Vera Mutafčijeva nije od onih pisaca naivaca u žanru povijesnog romana koji od čitatelja očekuju da se vrati u prošlost. Ona ga ostavlja u njegovu vremenu, u koje prevodi epohu i sve njezine stvarne i izmišljene likove. Tako je radio i Radovan Samardžić – koji se, istina, maksimalno suzdržavao od razgovora s fikcionalnim likovima – i tako se, vjerojatno, postiže ona povijesna i faktografska autentičnost po kojoj su specifične prozne knjige ovo dvoje povjesničara.

Vera Mutafčijeva pisala je „Slučaj Džem-sultana“ tokom prvog desetljeća vladavine Todora Živkova, u vrijeme blage liberalizacije bugarskog društva (u odnosu na godine Velka Červenkova), prema kojem smo mi vazda bili europski zapad. Ili si umišljamo da je tako. Razlažući odnos između Džema i Saadija, autorica na krajnje prirodan način pripovijeda jednu otvoreno homoerotsku priču. I ničega šokantnog u toj priči: baš kao da je bugarska književnost prethodno bila puna pedera i lezbijki, baš kao da muška ljubav nije u komunističkoj Bugarskoj bila sudski kažnjiva. Pritom, nije riječ o historiografskoj činjenici, pa da ju je morala slijediti. Radi se o onoj istini koja je iznad povijesne faktografije, o nečemu što može znati samo prava književnost.

Džem ne govori jezike zapada, latinski niti francuski. U početku mu je prevoditelj odbjegli, islamizirani brat ivanovac. Fascinantni lik Frenka Sulejmana kao da je sišao s nekih današnjih televizijski vijesti. Kasnije će Saadi naučiti francuski, da bi mu mogao prevoditi. Nerazumijevanje nije, međutim, samo jezično. Ono se ne tiče ni predrasuda koje Džem ima prema Zapadu i nevjernicima. Temelj nerazumijevanja je u nepristajanju Zapada na dijalog s Istokom, ukoliko se dijalog ne vodi pod njegovim uvjetima i u skladu s političkim i svjetonazorskim zadatostima. Da bi se razgovaralo sa Zapadom, mora se biti, ili moralo se biti, zapadnjak. Sve drugo je iluzija. Oni naprosto nisu željeli razumjeti Istok, pa ga onda nisu ni razumjeli. To je teza Vere Mutafčijeve, koja se provlači kroz cijeli ovaj roman i koja na neki način i utječe na konačnu čitateljevu presudu Džem-sultanu.

Nakon što je s vojskom stigao na Rodos, odakle su ga prebacili u Francusku, gdje su ga premještali iz dvorca u dvorac, Džem je postao zarobljenik malteškog reda. Zatim su ga se pokušale dokopati svjetovne vlasti, pa je završio kod pape u Rimu. Za njegove je usluge bio zainteresiran i Matija Korvin. Sve su to povijesne činjenice. Ali što su svi oni namjerili da učine s Džemom? Zašto im je trebao? Crkva je kanila povesti križarski rat protiv Bajazita i poslužiti se njime kao amblematskom figurom. U stvari, htjeli su učiniti isto ono što u zadnjih dvadesetak godina čine Amerikanci, kada diljem muslimanskog svijeta ruše mjesne vladare – svejedno jesu li demokratski izabrani, ili su na vlast došli silom – i na njihova mjesta postavljaju svoje ljude, odmetnike i disidente iz njihova svijeta. Džem je u petnaestom stoljeću bio upravo takva figura. A Matija Korvin – čije je iskustvo, ipak, bilo istočno – u njemu je tražio saveznika, uz kojeg će poraziti Tursku, ali bez ambicije da mijenja njezinu bit, da je kristijanizira ili, u današnjem smislu, sekularizira. On je u Džemu prepoznavao prijateljskog sultana. Zato mu ga nisu nisu ni dali, zato je malteškom redu, dakle ivanovcima, kao i Rimu, bilo tako važno da ga zadrže u svojim rukama.

„Slučaj Džem-sultana“ djeluje subverzivno u odnosu na ovdašnju, srpsku koliko i hrvatsku epsku legendu o Turcima kao užasnim okupatorima, koji su dokidali naše kulturne identitete i sprečavali nas da se razvijamo u takozvanom europskom kulturnom kontekstu. Vrlo slična epska legenda vlada i u bugarskoj kulturi, prije, za vrijeme i poslije komunista. Mutafčijeva se tome radikalno i vrlo hrabro suprotstavlja. To čini kao strasna osmanistica, zaljubljena u objekt svog profesionalnog interesa, ali postoji u svemu tome i nešto što je od toga važnije: možda je to naklonost prema gubitnicima, a možda i nešto mnogo opasnije od toga, naklonost prema izdajnicima. Nesretni Džem je, naime, i jedno, i drugo, ali i treće: on je politički emigrant. Dovodeći u svoj roman svjedoke koji svjedoče njemu u korist, Vera Mutafčijeva 1966. godine, usred Bugarske i pod nosom Todora Živkova, svjedoči u korist političkih emigranata i izdajnika domovine, kakvih je i u toj zemlji bilo na pretek.

Jedan od svjedoka u ovom romanu je i Husein-beg, Bajazitov izaslanik na Rodosu, koji pregovara o Džemovoj sudbini. On, pored ostalog, govori kako mu je Bajazit jednom rekao da je odsustvo licemjerja ono osnovno što Turke (muslimane) razlikuje od Europljana (kršćana). Naravno, kad netko takvo što osvijesti, onda i sam postaje licemjeran. Ali pogledajte dobro ove Huseinove i Verine rečenice:

Ostavši veran svome dugu, čini mi se da moram da skrenem pažnju na jedini nedostatak koji sam nalazio kod svoga gospodara: Bajazit-han je bio duboko i dosledno licemeran. Uvek je sebe posmatrao sa strane, usklađujući svoj izgled i ponašanje s tim pogledom sa strane, glumeći pred svima nekakav željeni lik. Zato, kad mi je spomenuo odsustvo licemerja kao prve crte naše naravi, ja sam se zainatio. Istina, po tome se islam razlikuje od hrišćanstva. U jednom nasilničkom društvu mi nismo poricali da se namećemo, da ćemo se nametati i ubuduće. Naša sredstva bila su sredstva vremena, ali hrišćanstvo je ta sredstva poricalo, iako ih je razradilo do savršenstva. Pripisivalo nam je krivicu da propovedamo uništenje, a mi smo mu na to uzvraćali drugim prekorom: ono je uništavalo, propovedajući mir i ljubav.

Tako je to, slijedom imaginacije, ali i znanja Vere Mutafčijeve bilo u petnaestom stoljeću, tako je to 1966, kada je ona stavila posljednju tačku na ovu knjigu, ali je još više tako danas. Pročitajte citirane riječi još jednom i prevedite ih u kontekst današnjih „ratova protiv terorizma“, ali i u kontekst riječi i djela ovovremenih hrvatskih crkvenih prelata…

Na zalisnim stranicama knjiga uz broj stranice zapisujem riječi koje me na nešto podsjete, koje bih želio upamtiti, vraćati im se ili iz njih načiniti nešto svoje. Zapisujem ono što me se naprosto tiče, kao što to čine i drugi čitatelji. Pred mračnom silom vremena, pred životom i pred ljudima trebat će nam tuđe riječi da nas obrane. Na 364. stranici hrvatskog izdanja „Slučaja Džem-sultana“ stoje riječi, istrgnute iz šire rečenice, koje mi ovih dana ne daju mira. Govori nesretnik, nakon što su ga svi napustili, potvorili, zatvorili i u suštini obezljudili, a sve u ime državnih, političkih i crkvenih razloga: „ … ali ja ću biti čovek – makar me nema u tefterima niti jedne države“. I to je, zapravo, ono na što se na kraju života sveo Džem-sultan, ono što je nekim čudom upisano i u Andrićevu interpretaciju Džema, kroz osobu nesretnog Ćamila, o kojem je govorio Jevrejin Haim, a kojeg je znao pokojni fra Petar… Na kraju, što znači ne biti u tefterima niti jedne države: to znači i biti bez papira, bez pasoša i državljanstva, ali to znači i biti ostrvljeni pojedinac, koji je na ratnoj nozi s državom čije papire ima. Država je zlo: ako te ne ubije, ako te ne podčini, onda će te zatajiti, brisati iz svih teftera.

Da bi se zaštitio od Zapada, da bi osujetio Džema, to najjače oružje koje je Crkva imala u svojim rukama, Bajazit je svake godine plaćao iznos ravan polovini svoga državnog proračuna. Toliko ga je koštao brat, nakon što je po romanesknom svjedočenju izgovorio: „ Jedan sultan ne može sebi da dozvoli brata.“ Od tog je i takvog turskog novca, između ostalog sagrađena i oslikana Sikstinska kapela.

Vera Mutafčijeva rodila se 1929. u Sofiji. Živjela je osamdeset godina, umrla 9. lipnja 2009. u rodnom gradu. Bila je samohrana majka dvoje djece. Kći joj se ubila u tridesetoj. Bila je slavljena i voljena. Godinu dana prije smrti objavili su da je bila doušnica tajne policije. Ali Bog zna tko je i u ovoj priči denuncirani, a tko denuncijant. Njezina reputacija u domovini ostala je nedirnuta.

Otac Vere Mutafčijeve zvao se Petar. Prije rata bio je redovni profesor na Univerzitetu Sveti Kliment Ohridski, onom istom na kojemu će njegova kći studirati i doktorirati, samo što je on bio stručnjak za srednjovjekovnu povijest i bizantolog. Umro je iznenada, 2. svibnja 1943, pred izlazak dvotomne „Historije bugarskog naroda“, koja mu je trebala biti i životno djelo. Malo zatim došlo je oslobođenje, sovjetizacija Bugarske i propisani komunizam, a Petar Mutafčijev proglašen je buržoaskim znanstvenikom i suradnikom neprijatelja. Sasvim sigurno nije bilo lako odrastati u sjeni takvoga oca.

Jednom se, i to ne na beznačajan način, Petar Mutafčijev dotakao hrvatske kulture: za treći tom Hrvatske enciklopedije, urednika i kreatora Mate Ujevića, napisao je golemu, lijepo i široko sročenu natuknicu o Bugarskoj, koja se i dan-danas čita bez zapinjanja, nije ga pojelo ni vrijeme, ni svi politički preokreti i revolucije, čiji se utjecaji i te kako osjete u novijem ovdašnjem natukničarstvu. Sedamdeset i koju godinu kasnije pred nama je u svoj svojoj veličini – ponovimo, zahvaljujući Kseniji Banović – roman njegove kćeri. U „Slučaju Džem-sultana“ ona je tumačeći same vrhunce osmanske epohe i usred njih dubinu pada jednoga tragičnog princa, protumačila i sebe, i svoga oca, a sve više i vrijeme kojim smo je nadživjeli.

O onoj nesretnoj prispodobi Stanka Lasića kako je danas Hrvatima srpska književnost jednako bliska, odnosno daleka kao i bugarska, pisalo se i govorilo mnogo. Pogotovu dok je još bilo u modi pisanje o književnosti. Starom su profesoru upućene mnoge riječi osude, kako od onih koji su se našli povrijeđenim jer još uvijek nešto čitaju, tako još više od onih koji su bili povrijeđeni iako ne čitaju ništa, hrvatsku, koliko ni srpsku ni bugarsku književnost. Ovom se pak čitatelju nakon što je zaklopio „Slučaj Džem-sultana“, Lasićeva izjava prikazala u pomalo izokrenutom smislu: kada čovjek čita Veru Mutafčijevu, ozbiljno pomišlja da bi mu bugarska književnost trebala postati jednako bliska kao i srpska. Bez obzira na razliku u jeziku.

A kako bi glasila moja presuda Džem-sultanu? Nema odgovora. Za odgovor bi mi trebalo barem pedesetak stranica, sve s usporednim čitanjem „Slučaja Džem-sultana“ i „Proklete avlije“.

Autor: Miljenko Jergović, 2016.
Izvor: jergovic.com