Sara Dunant: Za reč Bordžija danas je zamena reč Tramp

Romani britanske spisateljice Sare Dunant su raskošni portreti moći i dekadencije. Ona opisuje Italiju u doba renesanse, kada se budi duh žedan slobode i stvaralaštva, čega nema bez prestupa oporih normi i smjelog prikazivanja najrazličitijih društvenih devijacija. Roman „U ime porodice“ odražava turbulentni istorijski trenutak i ostavlja mitove po strani kako bi oživio porodicu Bordžija: komplikovanu, surovu, strastvenu i veličanstvenu. Sara Dunant opisuje uzbudljivo putovanje kroz posljednje godine dinastije Bordžija, i to u društvu mladog diplomate Nikola Makijavelija.

Sara Dunant, britanska književnica, kritičarka i autorka televizijskih emisija, rođena je 1950. godine. Nakon studija istorije na univerzitetu Kembridž, radila je kao glumica, televizijski producent i radijski voditelj. Kritike objavljuje u novinama The Times i The Observer. Napisala je dvanaest romana među kojima su najpoznatiji: „U ime porodice“ i „Bordžije: Krv i ljepota“, „Rođenje Venere“, „Sveta srca“,„U društvu kurtizane“… Sara Dunant živi u Londonu i Firenci.

Šta nam možete reći o istorijskoj pozadini vaših romana „U ime porodice“ i „Bordžije: Krv i ljepota“?

Bordžije su živjeli i djelovali tokom jedne od najspektakularnijih dekada italijanske renesanse. Tokom 1490-ih. Novi se svijet otvorio Kolumbovim otkrićima, a u cijeloj Italiji se pojavio rog izobilja velike umjetnosti, zahvaljujući pokroviteljstvu plemića i visokih zvaničnika Katoličke crkve. Bilo je to doba velike ljepote. Ali bilo je to doba invazije, rata i nasilja. Vrijeme ogromne kreativnosti, ali i strašne korupcije, i nigdje to nije bilo očiglednije nego u upravljanju Katoličkom crkvom. Na čelu ove crkve bio je papa Bordžija. Njegove ambicije da stvori novu dinastičku silu u Italiji, i da iskoristi svoju djecu da bi to postigao, čini ga jednim od najodbojnijih, čak i zloglasnih likova renesanse. Njegova priča i priča o Italiji neodoljiva je za svakog romanopisca.

Zašto je po vašem mišljenju porodica Bordžija bila toliko važna? Bordžije su zapravo bile doseljenici. Kako je tekao njihov put do vrha? Koji je bio mehanizam njihove vladavine?

Neočekivano i zanimljivo u vezi sa Bordžijama jeste da iako su živjeli i djelovali u rasadniku italijanske renesanse, oni sami nijesu bili Italijani. Bili su uljezi, stranci, porodica koja je stigla iz Španije prije nekih 30 ili 40 godina, kada je Roderigo Bordžija postavljen za kardinala. Nastavio je da upravlja finansijama Katoličke crkve i svima je poznato da je pripadao crkvenim političarima. Upravo mu je ta moć omogućila da svoje porodične ambicije pretvori u stvarnost. Ali nikad nije zaboravio svoje španske korijene, razgovarao je katalonskim jezikom sa svojom porodicom i njegov Vatikanski vrt bio je zasađen njegovim omiljenim drvetom narandže donijetim iz Sevilje.

Da li je zaista Lukrecija Bordžija bila prva slobodna žena tog vremena?

Lukrecija Bordžija je lik koji je kroz istoriju bio mnogo oklevetan. Kad sada pomislimo na njeno ime, povezujemo ga sa incestom, ubistvom, otrovima i ženom za koju se zna da je seksualno izričita. Utjelovljenje zla! Nijedna od ovih stvari nije istina. Bordžije su imale mnogo neprijatelja i bilo je vrlo lako klevetati žene u ovom periodu istorije. Naročito seksualno. Kad je njen prvi brak poništen, suprug ju je optužio za incest s ocem. Nema dokaza, ali nakon što su se tračevi proširili, čak i danas, teško je protivrječiti tome. Kao i uvijek, pobjednici su ti koji pišu istoriju. A Bordžije su izgubili.

Istina o Lukreciji jeste da se između 13. godine, kad joj je otac postao papa, i 21. godine, udavala tri puta. Nije imala kontrolu nad svojom sudbinom, ali nakon ubistva drugog supruga od strane njenog brata, otišla je sa svog puta kako bi se uvjerila da je njen posljednji muž živio daleko od Rima, u državi u kojoj je mogla samostalno živjeti. Proživjela je svojih posljednjih 18 godina kao vojvotkinja u gradskoj državi Ferara, gdje je vodila renesansni dvor, bila je najreligioznija u svojoj porodici, a kad je umrla, mnogo je više bilo građana koji su je voljeli. To nije priča koju istorija često pripovijeda, zbog toga sam htjela da pišem o njoj.

Koja je bila uloga Nikola Makijavelija u svijetu Bordžija?

Nikolo Makijaveli jedan je od najvećih likova italijanske renesanse. Britke pameti, sa ukusnim zlim smislom za humor i bezdušnim apetitom za spletke i zabune u politici, bio je svestrani diplomata. Bio je takođe sjajan pisac, a kada je ušao u priču sa Bordžijama u najdramatičnijem trenutku kao diplomata pregovarajući sa Ćezareom Bordžijom dok osvaja put preko Italije, kroz Makijavelijeve oči vidimo ovu ludu, sjajnu, surovu, izvanrednu figuru. Ukratko, Makijaveli piše veliki dio istorije Bordžija za nas.

I mislim da je tačno reći da sam se kao romanopisac radije zaljubila u njega. On je za mene bio otkriće. Kao što je bio njegov harizmatični humor i britka inteligencija kada su u pitanju politika i moć.

Stiče se utisak da ste bili blagonakloni prema Bordžijama? Da li sam u pravu?

Mislim da sam već odgovorilana to pitanje. Da, Bordžije su bili korumpirani i brutalni u mnogim svojim postupcima. Ali tada je to bila kultura Italije.

Vaša bestseler trilogija („Rođenje Venere“, „U društvu kurtizana“ i „Sveta srca“) tiče se vremena kada su žene imale samo tri mogućnosti: da budu žene, kurtizane, ili monahinje. Zašto u vašim romanima postoje snažni ženski likovi?

Živimo u doba u kojem je feminizam promijenio život žena na bolje. Prije 500 godina niko nije mogao predvidjeti takvu promjenu ravnoteže između muškaraca i žena. Ali činjenica da su žene tada imale mnogo manje moći, nije ih činila sve potlačenima ili nevidljivima, čak i ako bi istorija u to vrijeme tako više voljela. Istraživanje koje su obično napravile istoričarke – popravljanje ravnoteže bila je zlatna prašina za romanopisca poput mene. I iz tog je istraživanja bilo moguće stvoriti kompleksne životne i jake – žene. Od redovnica do vojvotkinja. Od spisateljica do kurtizana. Platno istorije ima puno više boje koja mu se dodaje ovih dana.

Jednom kad ste rekli: Pisanje o politici iz 15. vijeka slično je pisanju o sadašnjosti. Možete li objasniti?

Kad neko provede svoje vrijeme duboko u istoriji, postaje jasno da u ljudskom ponašanju zapravo nema ništa novo. Kada sam pisala o fundamentalisti redovniku koji je preuzeo vlast u Firenci tokom 1490-ih, čitala sam i o talibanima u Avganistanu. Kockanje, plesanje bilo koje vrste igara bilo je zabranjeno, ženama nije bilo dozvoljeno da idu bez vela - kao da se u istom trenutku srušilo pet vjekova. Sama religija bi mogla biti drugačija, ali kulturni uticaj nije bio.

Godine sam provela pišući o Bordžijama – porodici koja je dospjela do vrhunca političkog uticaja i koja je koristila taj uticaj korumpiranosti da se održi na vlasti i da se još više obogati. Porodica u kojoj je otac neizmjerno volio sopstvenu djecu, unapređivao ih je ostajući slijep za njihove brojne greške. Porodica koja je bila nemilosrdna, sa svojim neprijateljima, a ponekad i sa svojim prijateljima. Za riječ Bordžija zamjena je riječ Tramp. Istorija ponekad ide ukrug, a ne ravno. I bojim se reći da se čini kako je moć – kao što bi to Makijaveli dobro prepoznao – uvijek na nekom nivou korumpirana. Mnogo smo naučili od prošlosti. Iako nam se često čini da smo osuđeni da to ponavljamo. Moj je posao istorijskog romanopisca učiniti da budemo svjesni toga: ne predavanjem, podučavanjem. Već pričanjem dobre priče!

Polovina dobro odgajanih žena provela život u samostanima

Većina plemićkih porodica mogla je priuštiti da uda samo jednu kćer zbog velikog troška miraza. Preostale kćerke su, voljno ili nevoljno, odvodili u samostane – to je tema vašeg romana „Sveta srca“. Kako je izgledao stvarni svijet vaših junakinja? Da li su željele da nešto promijene?

Posljednjih godina - vjerovatno zadnjih 30 ili 40 godina, istorija se promijenila, nije što je nekada bila - uglavnom studija mrtvih bijelih ljudi, eksplodirala je i proširila se na ljude mnogih različitih rasa, a takođe je bacila svetlo na polovinu stanovništva – žene. Kad ta žarulja padne na renesansnu Italiju, to govori o tome kako je gotovo polovina dobro odgajanih žena provela svoj život u samostanima, jer je bilo preskupo sve ih udati. Iza tih zidova bio je i užas i čuđenje. Iako nijesu imale slobodu izbora, nikada nijesu mogle voditi porodični život ili putovati izvan zidina samostana, ironično je da im je odvajanje od muškaraca pružalo mogućnosti za neočekivanu kreativnost. Najstrasvenija otkrića su mi bila kada sam započela otkrivati ​​priče o ženama koje pišu, komponuju muziku, naručuju umjetnička djela, pa čak i slikaju neka svoja djela. Ovog mjeseca u Firenci, u fondaciji za podršku ženskoj umjetnosti, predstavljena je restauirana ogromna slika Tajne večere firentinske sestre – Plautile Neli, oslikana 1580-ih. Bez sve te nove istorije to slikarstvo i mnoge druge priče poput ove nikada ne bi izašle na vidjelo. Odlično je vrijeme za istoriju, a zbog toga je i sjajno vrijeme za istorijskog romansijera poput mene.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me