Volim da pišem o ženama, prošlosti i nezadovoljstvu

 RAZGOVOR: TREJSI ŠEVALIJE, AMERIČKO-BRITANSKA SPISATELJICA ZA „VIJESTI“ GOVORI O SVOM NOVOM ROMANU

Novi roman Trejsi Ševalije „Izuzetna stvorenja“ je fikcionalna biografija jedne znamenite Engleskinje viktorijanskog doba - Meri Aning. Ona je živjela u 19. vijeku i bila prva žena koja je sakupljala fosile i otkrila neke od vrsta vodenih predinosaurusa. Meri Aning je bila žena iz radničke klase i cio svoj život živjela je u Lajm Redžisu (mjesto u kome je živio Džon Faulz i smjestio radnju svog romana „Žena francuskog poručnika“), gradiću na južnoj obali Engleske u blizini Dorseta. Na stjenovitim obalama i liticama ona je otkrila prve britanske fosile predinosaurusa, u paleontologiji danas znane vrste kao ihtiosaurusi i pleziosaurusi. „Izuzetna stvorenja“ je knjiga o predrasudama u akademskoj zajednici, o zabranjenoj ljubavi i prijateljstvu kao najjačem oružju. Iznad svega ovaj roman je neobična povijest žene koja prevazilazi klasu i pol i dolazi do najznačajnih otkrića u 19. vijeku. Roman „Izuzetna stvorenja“ je objavila „Laguna“ u prevodu Nenada ulića. 

Trejsi Ševalije rođena je u Vašingtonu 1962. godine, njeni preci sa očeve strane su iz Švajcarske (najvjerovatnije francuski hugenoti). Svoju spisateljsku karijeru počela je romanom „Djevičanski plavo“, ali svjetsku popularnost je stekla romanom „Djevojka sa bisernom minđušom“ (ovaj roman naslov, ali i temu duguje jednoj od najmisterioznijih slika velikog holandskog slikara Vermera). Potom slijede „Pali anđeli“ i „Dama i jednorog“, „Plameni sjaj“. Svi ovi romani imali su odličan prijem kod čitalaca, a i kod nas su bili bestseleri. Trejsi Ševalije je završila studije književnosti u SAD, da bi se potom preselila u Veliku Britaniju, gdje živi od 1984. Do 1993. je radila u izdavaštvu, a potom se posvetila postdiplomskim studijama kreativnog pisanja. Mentori su joj bili poznati britanski pisci Malkolm Bredberi i Rouz Tremejn. Trejsi Ševalije živi u Londonu, odakle je i govorila za „Vijesti“

O neobičnim koincidencijama koje su pratile roman „Izuzetna stvorenja“ autorka kaže:
- Prije nekoliko godina kada je moj roman “Djevojka sa bisernom minđušom” bio u štampi, ja sam otkrila još jednu knjigu o Vermerovom slikarstvu. Bila je to knjiga “Djevojka u zumbul plavom” Suzane Vriland. U isto vrijeme sam pronašla i knjigu “Doba lala” Debore Mogah, takođe o jednom holandskom slikaru. Bila sam užasnuta, smatrajući da su šanse za uspjeh moje knjige propale. Nekako sve se uskladilo i dovelo do uspjeha svih nas. Sa novom knjigom „Izuzetna stvorenja“ sve se ponavlja. Kada sam ja počela da pišem knjigu o Meri Aning, malo poznatoj Engleskinji lovcu na fosile, nikada nijesam mogla da posumnjam da će i drugi slijediti moju putanju. Pored „Izuzetnih stvorenja“ uskoro izlazi još jedan roman i biografija posvećeni ovoj ženi. Shvatila sam da će i ovi autori biti užasnuti kao što sam i ja bila sa preobiljem Vermera. Ali nadam se da će i ovo biti još jedan slučaj međusobne podrške, a ne suparništva. Možda je to ženski odgovor koji je uvijek radio za mene!

Kako ste našli inspiraciju za priču o Meri Aning?
- Išla sam u Muzej dinosaurusa u malom engleskom gradu tamo je bila izložba o njoj. Bila sam impresionirana da je žena iz radničke klase uspjela da radi sa naučnicima muškarcima iz srednje klase. Takođe, dopala mi se činjenica da ju je munja pogodila kao bebu i da je preživjela. Pomislila sam da bi to mogao biti dobar početak knjige. 

Zbog čega je odnos nauke i religije bitan u Vašoj knjizi “Izuzetna stvorenja”?
- Radnja romana “Izuzetna stvorenja” je smještena u rani 19. vijek, kada se većina ljudi drži strogih religijskih uvjerenja i mišljenja da je Biblija doslovna istorija svijeta. Po njima, svijet je star 6.000 godina i još uvijek je tačno onakav kakvog ga je Bog stvorio. Međutim, u to doba, kada ljudi poput Meri Aning počinju da otkrivaju fosile i životinje koje više nijesu postojale, takva religijska uvjerenja bivaju osporavana od strane rastuće nauke. 250 godina ranije, Galileo je sugerisao da mi nijesmo centar svemira. Sada fosilni ostaci pokazuju da je svijet više bio u neprekidnom kretanju nego da je bio u stagnaciji, što vjerovatno znači da smo se mi ljudi promijenili takođe – to je ideja koju su hrišćani toga doba smatrali uznemiravajućom. Ovaj sukob između religije i nauke pripremio je teren za Darvinovu teoriju evolucije. 

“Izuzetna stvorenja” su objavljena na 150. godišnjicu Darvinovog “Porijekla vrsta”. Da li tu postoji neko dublje značenje ili je riječ o slučajnosti?
- Sve je počelo kao slučajnost. Odlučila sam da pišem o Meri Aning i kako je roman odmicao otkrila sam da će biti Darvinova godišnjica. Bila sam oduševljena izborom trenutka, budući da su fosili Meri Aning otkrili da su bili veoma važni za uspostavljanje novog načina pogleda na svijet, koji je pomogao Darvinu. Ona nije mogla da zna ništa o njemu (umrla je 1847, 12 godina prije nego što je bilo objavljeno „Porijeklo vrsta“) ali je on sigurno znao za nju i njene fosile. 

Poput mnogih vaših junakinja iz ranijih romana i Meri Aning je opisana kao jaka nezavisna žena, žena ispred svog vremena. Da li smatrate sebe za feminističku spisateljicu?
- Ne mislim da je svjesno tako, da neke oznake imaju tendenciju da zaplaše ljude. Međutim, ja volim da pišem o ženama, a pošto sam žena, to mi je i lakše. I volim da pišem o prošlosti i takođe o ljudima koji nijesu srećni sa svojim situacijama. Kada sve to troje sastavite, često dobijete jake nezavisne ženske likove!

Kritičari su primijetili da je Vaš novi roman blizak djelima Džejn Ostin. Slažete li se sa tom tvrdnjom? 
- Iako jedna od junakinja, Elizabet Filpot ima život veoma nalik na Džejn Ostin (usjedjelica bez dobrog izgleda ili novca za udaju), “Izuzetna stvorenja” je knjiga koja daje realniji pogled na život tadašnje žene. Elizabet i Meri nijesu pronašle muškarce za udaju, pa bi na kraju mogle da budu u romanima Džejn Ostin. Moja knjiga je o onome šta se dešava kada takve žene ne žele da učine ono što društvo očekuje od njih. Dakle, na neki način ona je protivotrov romanima Džejn Ostin. 

Fosili za uživanje i preživljavanje

Iako je Meri Aning (1799-1847) postala slavna i znala je o fosilima više nego mnogi učeni muškarci toga doba, njeno mišljenje nije bilo cijenjeno jer je ona dolazila iz siromašne porodice (njen otac je umro kada je ona imala 11 godina ostavljajući porodicu u velikoj bijedi). Meri Aning je sa 12 godina pronašla veliku čudnu lobanju ihtiosaurusa, gmizavca koji se prilagodio životu u moru, a sa 21 godinu je otkrila fosil životinje zmijolikog vrata koja je umjesto nogu imala duga tanka peraja. Bio je to pleziosaurus. Zaslužna je za otkriće i prvog britanskog pterodaktila, a prepoznala je i opisala fosilizovani fesec dinosaurusa. Ona je prodavala svoja otkrića poznatim geolozima, muškarcima, koji su se kitili njenom slavom, dok je ona živjela u siromaštvu. Meri Aning je bila nesalomiva, uporna i ekscentrik. Njena družbenica bila je usjedjelica Elizabet Filpot (1779-1857), stvarna ličnost, baš kao što je i opisuje Trejsi Ševalije u romanu „Izuzetna stvorenja“. I Elizabet Filpot je sakupljala fosile, imala je pozamašnu kolekciju. Godine 1834. švajcarski naučnik Luj Agasiz proučavao je njene kolekcije i jednu je ribu prozvao po njoj – Eugnathus philpotiae. Elizabet Filpot se često spominje u sačuvanim pismima Meri Aning. Očigledno je da su one išle gotovo svakodnevno u lov na fosile. Njihovo prijateljstvo je iznenađujuće s obzirom na veliki jaz između njih u socijalnom staležu. Elizabet Filpot je iz obrazovane srednje klase iz Londona, dok je samouka Meri Aning iz siromašne porodice. Elizabet je sakupljala fosile iz uživanja, a Meri Aning ih je prodavala kako bi zarađivala za život.

Prošlost je objektivnija

Na pitanje zašto radnje svojih romana uvijek smješta u prošlost, Ševalije odgovara:
„Sviđa mi se da pišem o prošlosti jer nalazim da je taj postupak snažniji i savršeniji. Osjećam se udobnije analizirajući i odlučujući šta je važno a šta ne, nego u postupcima koje činim danas. Takođe, ja živim ovaj savremeni svakodnevni život svaki dan – pa ne osjećam potrebu da pišem o tome previše. Radije bih pisala o nečemu što mi je nepoznato, pa sam voljna da o tome više naučim. Ja nijesam istoričar, tako i kada biram vrijeme o kome pišem - Holandija 17. vijeka, Engleska početkom 19. vijeka, Francuska 15. vijeka - ne znam ništa o tome i nemam unaprijed stvoreno mišljenje i predrasude. Mogu biti objektivnija. Takođe, učim mnogo i to održava moj um aktivnim. I ja sam primorana da budem na oprezu sa vrstom jezika koji koristim – pokušavam da ga odvojim od upotrebe koju on ima u 21. vijeku. Nekoliko puta (uglavnom u kratkim pričama, a malim dijelom i u mom prvom romanu “Djevičanski plavo”) pisala sam o savremenom životu i postala sam nehajna koristeći jezik, a i nemam mnogo objektivnosti za svijet oko mene.

Autor: Vujica OGNJENOVIĆ
Izvor: www.vijesti.co.me