Presfild: Ratovi se menjaju, ali ratnici ne

Šta ako plaćeničke snage postanu toliko velike i moćne poput vojski današnjih nacionalnih država? Šta ako te snage budu uposlene od strane korporacija - proizvođača nafte?

Stiven Presfild, američki pisac slovi za jednog od najboljih autora istorijskih trilera. “Ognjena kapija”, “Plime rata”, “Aleksandar – Vrline rata”, “Posljednja Amazonka” i “Pohod na Avganistan”, samo su neki od njegovih naslova u kojima je opisao znamenite istorijske bitke.

Presfildov novi roman „Lov na Romela“ opisuje period Drugog svjetskog rata kada su se na sjeveru Afrike saveznici borili protiv Hitlerovih i Musolinijevih snaga, a grupa britanskih specijalaca pokušavala da uhvati lično feldmaršala Ervina Romela. „Lov na Romela“ je objavila Laguna u prevodu Nenada Dropulića.

Objašnjavajući za “ART Vijesti” zašto su rat, vojska i vojni stratezi njegova opsesivna tema Stiven Presfild je na početku razgovora rekao:

"Kada pisac počne roman, pitanje koje postavlja sebi je: “O čemu je ova knjiga? Koja je tema? Koja je namjera knjige?” U slučaju “Lova na Romela”, htio sam da ispričam priču o nekoj vrsti vojnika koji više ne postoji, a to je: građanin - vojnik. Pod tim mislim na vrstu vojnika koji se borio u Drugom svjetskom ratu, to nije profesionalni vojnik, niti superheroj, već vrsta običnog građanina, koji kad je bio pozvan da služi svojoj zemlji radio svoj posao časno, ali koji je želio iznad svega da se vrati kući, svojoj porodici i nastavi svoj posao od koga živi".

"Junak “Lova na Romela” je običan Englez po imenu Lorens Čapman. Htio sam da odam počast, poštenju, hrabrosti i izrazitim časnim osobinama takvih ljudi, kojih je bilo na milione i milione na svim stranama u Drugom svjetskom ratu".

"Kako to učiniti? Da bih dao odgovor, odlučio sam da napišem knjigu u formi memoara. Ne triler, ne akcionu avanturu, ne herojsku priču. Htio sam da Čapman ispriča priču “svojim riječima” i želio sam da čitalac povjeruje u to. Želio sam knjigu koja je poput žurnala koga je vaš djeda pisao o svojim iskustvima u borbi protiv Rusa. Želio sam da se u njoj osjeća “kućni rad”. Ne “književni”. Tako sam pročitao mnogo stvarnih memoara i kopirao sam pravi način pisanja memoarista".

"Većina memoara je prilično dosadna. Ti pisci nijesu profesionalni pripovjedači, a oni ne znaju sve trikove pripovjedača. Mnogo memoara je napisano u stilu: “onda sam uradio ovo, onda sam uradio ono, itd.” Predamnom je bio izazov da uzmem formu memoara i pokušam da ga napravim zanimljivim. Morao sam da to uradim tako da izgleda kao “nevješto”, ali da strukturira na takav način da čitalac jedva čeka da okrene stranicu dalje".

„Lov na Romela“ ispripovijedan je kroz oči običnog čovjeka, mladog britanskog potpukovnika R. Lorensa Čapmana, člana Pustinjske grupe za daleka dejstva. Zašto ste odabrali ovakav pristup?

„Lov na Romela“ nije prava “ratna priča”. Ona govori o tome kako rat utiče na jedno lice, našeg protagonistu Lorensa Čapmana. To je ono za šta sam bio zainteresovan, više nego za bilo koji od ratnih događaja.Čapman je stvoren po uzoru na stvarnu osobu, mog prvog urednika, gospodina po imenu Leri Hjuz, koji je još uvijek živ i još uvijek u snazi. Lari je učestvovao u Drugom svjetskom ratu kao veoma mlad oficir u Američkom mornaričkom korpusu, a potom je postao izdavač knjiga. Njegova žena iz stvarnog života zove se Rouz. U „Lovu na Romela“ Čapmanovoj supruzi sam dao isto ime.

Činjenica da je Čapman (Hjuz) postao izdavač knjiga je centralna tema „Lova na Romela“. Čapman (Hjuz) je napravio taj izbor, kao odgovor na ono što je vidio i uradio za vrijeme rata. On je posvetio svoj život nastojanju da okupi ljude, a ne da ih razdvoji. On je posebno volio medij romana, jer je mislio da takvim knjigama čitalac može da uđe u um i osjećanja drugog ljudskog bića na posebno dubok i intiman način. Čapman (Hjuz) je vjerovao u saosjećanje. To je bilo ono što je iznio iz rata. Ako se na jednoj strani nekako možemo staviti “u cipele” naših takozvanih neprijatelja, onda ne bismo tako brzo počinjali ratove i bili tako spremni da im se pridružimo.

Koja je istorijska pozadina ovog Vašeg romana, tačnije - koji period Drugog svjetskog rata?

“Lov na Romela” je smješten u Drugi svjetski rat u sjevernoj Africi. Obuhvata period od 1940. do početka ‘43, kada je bitka bila u velikoj mjeri između njemačkog Afričkog korpusa (u savezništvu sa Musolinijevom italijanskom vojskom) i Britancima pod komandom Vejvela, Okinleka, a kasnije Montgomerija i Aleksandera. Praktično, Amerikanaca nema u priči, jer Jenkiji nisu ulazili u borbu sve do kraja ovog perioda.

Napisali ste pet romana o sukobima iz antičkog svijeta. „Lov na Romela“ je roman o feldmaršalu Ervinu Romelu. Ima li sličnosti između antičkih heroja i ratnika iz Drugog svjetskog rata?

Ono što me je interesovalo u vezi sa Romelom je da je on staromodni ratnik. On je lako mogao biti presađen u antičko vrijeme - i slagao bi se sa Leonidom i Periklom. Romel je učio profesiju ratnika u doba prije pojave Hitlera i nacionalsocijalizma, pa je razvio kodeks časti koji nalazimo puno u praksi nacista kao nespojive ideje. Bio je, kao i mnogi normalni patriotski Njemci tada, između odanosti svojoj zemlji i odvratnosti prema idejama i praksi nacionalsocijalista. Bila je to strašna moralna dilema za mnogo, mnogo dobrih građana.

Romel je bio veliki vojskovođa, okolnosti njegove smrti su čudne. Kakav je vaš stav o tome?

Odgovor na ovo pitanje savršeno se nastavlja na prethodni odgovor. Bilo je neizbježno da će komandant sa Romelovom koncepcijom lične časti doći u sukob sa Hitlerom (iako se Hitler uveliko divio Romelovoj hrabrosti i liderstvu i vrednovao ga izuzetno visoko kao terenskog komandanta.) Romel nije bio dio zavjere na atentat na Hitlera, ali se sastajao sa zavjerenicima i složio se da služi kao privremeni šef države, ako zavjerenici uspiju. Romel je to uradio zato što je znao da je u to vrijeme, jul 1944, rat bio izgubljen. Vjerovao je za sebe da je komandant koga su saveznici najviše poštovali i u koga su imali najviše povjerenja i koji je u pregovaranju za uslove kraja rata mogao najbolje zaštititi Njemačku i njen narod.

Kao što znamo, zavjera da se ubije Firer nije uspjela. Hitler je preživio. Romelovo ime je bilo umiješano u zavjeru. Dva generala su poslata u Romelovu kuću. Oni su mu dali izbor da okonča svoj život, uz pomoć kapsule cijanida, ili da mu sudi nacistički sud. Romel je uzeo cijanid. On to nije učinio iz sebičluka, vjerujem, da poštedi sebe ili svoju porodicu - već da zaštiti narod od još jednog udarca u smislu sopstvenog integriteta. Gledao je u poslijeratnu budućnost, vjerujem, nadajući se da napušta njemački narod sa nekom trunkom časti na kojoj će se ponovo izgraditi.

U vrhuncu romana „Lov na Romela“, u pustinji u Sjevernoj Africi, našeg junaka poručnika Čapmana sa njegovim ljudima zarobili su vojnici Afričkog korpusa i izveli ga pred samog Romela. Neću pokvariti kraj govoreći više, osim toga da je ono što je Romel uradio sa Čapmanom i njegovim ljudima u savršenom skladu sa njegovim saosjećanjem za vojnike, čak i za neprijateljske čiji je cilj da ga ubiju, a i sa njegovim ličnim i profesionalnim kodeksom časti.

Poseban segment vaših romana, pa i ovog, čini ratno drugarstvo. Po čemu je to prijateljstvo značajnije i jače od onih u mirnodopskim uslovima?

Naravno, rat u jednom dobu stvara ogromne prijateljske veze i lojalnost među vojnicima na istoj strani. Zato što dijele iste patnje i borbe za isti cilj. Ali rat u pustinji, pohod u Sjevernoj Africi, opisan u “Lovu na Romela”, proizveo je nevjerovatne vrste uzajamnog poštovanja i prijateljstva između vojnika sa suprotnih strana. Kada bi tenk ispao iz borbenog stroja, ili bio zapaljen od neprijateljske vatre tako da je posada morala da izađe, bila je uobičajena praksa i kod Njemaca i Britanaca da neprijateljski nišandžija obustavi vatru i pusti da ljudi izađu bezbjedno. Poslije rata, britanski i njemački veterani su se redovno sastajali na prijateljskim fudbalskim utakmicama – “Pustinjski pacovi” protiv “Pustinjskih lisica”.

Mnogi razlozi su unapredili taj osjećaj drugarstva između neprijatelja. Prvo, bez sumnje, bio je to karakter komandnih generala. Romelov kodeks časti je filtriran do dna njegovih ljudi, a isto tako je britanski osjećaj pristojnosti dolazio sa Montgomerijem i Aleksanderom i ranijim komandanatima. Sama pustinja je odigrala veliku ulogu u tome. Pošto su borbe vođene miljama daleko od centara civilnog stanovništva, bilo je malo “kolateralne štete”. Ekstremni vremenski uslovi su isto tako imali udjela u ovoj povezanosti između neprijatelja. Na mnogo načina pustinja je bila veći neprijatelj od stvarnog ljudskog neprijatelja.

Posada tenka čije se vozilo mehanički pokvarilo ili bilo pogođeno od neprijateljske vatre bi se predala neprijatelju koji se približava. Neprijatelj je bar imao vodu i hranu. Ostavljena sama u pustinji, posada tenka bi umrla. Plima bitke veoma brzo je u pustinji uzela zamaha. Često bi se jedna grupa koja je uhvatila grupu zatvorenika našla i ona zarobljena. To je bez sumnje doprinijelo etosu da se bude ljubazan prema svojim zatvorenicima. Nikad se ne zna: možete se naći u njihovim rukama za samo dvadesetak minuta.

Bavili ste se raznim aspektima rata. Koliko se suština ratovanja izmijenila od antike do danas? Šta je ostalo isto?

Ratovi se mijenjaju, ali ratnici ne. Ljubav između braće po oružju ostaje. Užasi ostaju, ostaje strah, isti ludi “razlozi” za odlazak u rat ostaju. Moglo bi se reći da je ekstremizam postao češći u naše vrijeme, u samoubilačkim bombaškim napadima koji i dalje dolaze do izražaja.

Na mnogo načina, mislim da su današnji ratovi ograničeniji i “nježniji”, ako je moguće koristiti takvu riječ. Pogledajte drevne ratove. Ti momci su kasapili jedni druge bez milosti. Dr Stiven Pinker je vodeći zagovornik ovog stava, sa kojim se slažem. On sugeriše da je saosjećanje u porastu, zbog TV, filmova, interneta, itd. Postalo je sve teže da se demonizuje neprijatelj, da se misli o njemu kao o nekome drugom, a ne ljudskom biću i na taj način se oslobađamo od činjenja djela stravičnog mučenja nad njim. Amerikanac koji pogleda veliki iranski film “Odvajanje”, pomisliće: “Ovi ljudi su kao i ja. Mogu da se identifikujem s njihovim borbama. Dopadaju mi se i želim im dobro.”

To nas vraća na Čapmanovom (Hjuzovom) poštovanju za medij romana. On je smatrao da roman može da uradi istu stvar - da nam omogući da vidimo stranu onog drugog i da ne idemo tako brzo u rat protiv njega.

Šta po vama jednog vojnika čini pravim vojnikom? Koje su to glavne ratničke odlike od Homera do danas koje su ostale nepromijenjene?

Homerovi dani su se nazivali “herojsko doba” i to s pravom jer u toj borbi su prije svih među šampionima bili Ahil i Hektor, a stajali su dalje od mase ljudi i borili se pod strogim kodeksom časti jedan protiv drugog. U naše vrijeme, ratove vodi ta “masa ljudi”. Možda postoje pojedinačni prvaci i junaci na terenu, ali oni se pojave sami i sami se povlače. Ratovanje nije sazdano oko njih. Većina vojnika se bori uz kod časti, čak i danas. Na žalost ti kodovi često nijesu viteški kodovi oličeni u vojnicima poput Romela. Često kod zahtjeva bezobzirnu brutalnost prema neprijatelju, a jedina “čast” je ostati vjeran svojoj strani.

Koja je po vama najveća ili najfascinantnija vojna bitka 20. vijeka i zašto?

Dozvolite mi da odgovorim za 21. vijek, a ne za 20., ne o nekoj posebnoj bici (jer nije bilo nijedne osim možda u Svjetskom trgovinskom centru 11.9. 2001. ako se to može nazvati bitkom), već o cjelokupnim trendovima.

Uspon ekstremističkih, nedržavnih aktera je veliki faktor u 21. vijeku (za razliku od organizovanih armija nacionalnih država), pogotovo što te snage čine uglavnom vjerski ili ideološki vođeni ratnici po kojima je svijet podijeljen na “nas” i “njih”, a za koje ne postoji viteški kodeks ponašanja, niti je moguće izražavanje saosjećanja za neprijatelja.

Drugi aspekt rata u 21. vijeku je uspon plaćeničkih snaga - odnosno stručno “iznajmljivanje” ratnika - kao pokušaj da se odgovori na problem prouzrokovan od strane fanatičnih, bijesom vođenih snaga koje niču posebno u Africi i na Bliskom Istoku. Sa plaćenicima, poslodavački elementi ne moraju da brinu o žrtvama. Plaćenici će dobrovoljno ići na mjesta i radiće stvari protiv kojih bi se staromodni građanin - vojnik (poput poručnika Čapmana iz “Lova na Romela”) bunio. Sjetite se Vijetnama, koji je ratovao na strani SAD sa mobilisanim građanima vojnicima. Negodovanje protiv toga bilo je odgovorno za stvaranje “potpuno profesionalne vojske” u SAD koja funkcioniše na mnogo načina, mada to ne vole da priznaju, kao plaćenička sila.

Treći faktor je tehnologija. Satelitski i elektronski nadzor, korišćenje bespilotnih letilica. To su sve stvari o kojima Cezar i Aleksandar nikada nijesu ni sanjali.

Vaš posljednji roman “Profesija” smješten je u 2032. godinu. U ovom romanu dali ste novu podjelu moći u svijetu. Možete li nam reći kakva je to vizija?

„Profesija” je vojni triler u kome se postavlja pitanje “šta ako”. Šta ako plaćeničke snage postanu toliko velike i moćne poput vojski današnjih nacionalnih država? Šta ako te snage budu uposlene od strane korporacija - proizvođača nafte, hajde da kažemo? Šta će se desiti? Da li bi korporacija postala moćnija od nacionalnih država?

Na nivou pojedinačnog ratnika, „Profesija” postavlja drugo pitanje. “Ako ste plaćenik, da li to znači da nemate kodeks časti? Da li je novac sve?”

Neće iznenaditi nikoga ko je čitao moje knjige da shvate da vjerujem kako će kodeks časti nastati spontano, čak i među vojnicima plaćenicima.

Kako to da se sve ovo dešava u 21. vijeku? Ko zna? Ja sam iznova zadivljen onim što svaki dan pročitam u novinama i vidim na internetu!

Romel je imao kod časti

Feldmaršal Ervin Romel bio je jedan od najpoštovanijih njemačkih vojnih strastega Drugog svjetskog rata. Kako vi, kao bivši vojnik, gledate na Romela?

Istorijska figura Romela se u potpunosti uklapa u model saosjećanja formiran u svijesti našeg mladog poručnika Čapmana. Centralni princip Romelovog koda časti je (ili bilo kog ratnikovog koda časti) poštovanje neprijatelja, posebno neprijatelja koji je zarobljen i postao vaš zatvorenik.

Romel je bio poznat po liječenju svojih britanskih zatvorenika, isto kao svojih ljudi. On je bio siguran da su oni imali istu hranu, istu medicinsku zaštitu, i da su tretirani sa pažnjom i poštovanjem. To se očigledno razlikuje od načina na koji su drugi elementi Hitlerovih oružanih snaga tretirali svoje zarobljenike.

Pisac stvara svoju verziju istorijske ličnosti

Koliko je teško pisati o stvarnoj istorijskoj ličnosti, koja je i veoma poznata? Da li je to za pisca dupli teret?

Nekoliko istorijskih ličnosti su zaista dobro poznati, zar ne? Šta mi znamo zapravo o Staljinu ili Čerčilu ili Gandiju? Osim toga, pisac ne pokušava da ponovo stvori stvarnu osobu. Pisac koristi istorijsku ličnost koja će služiti za temu njegove (njene) knjige. Pisac stvara svoju verziju te ličnosti. Mislim da čitalac to razumije.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti