Osvrt na roman „Andrićeva lestvica užasa“ Svetislava Basare: Klanica književnosti i društva

Svetislav Basara je nesumnjivo jedan od najproduktivnijih današnjih pisaca na jugoslovenskom prostoru, svjesno kažem jugoslovenskom, jer mi se eufemizam region doima odveć neprecizan i neodređen. Basara posljednjih godina proizvodi u prosjeku dvije knjige godišnje, što svakako jeste ozbiljan i obiman ritam pisanja. Dodamo li tome da je ovaj pisac prisutan u društveno-političkoj publicistici, onda bi se moglo reći da Basara udarnički radi. Što je, čini se, sudbina svakog iole ozbiljnijeg pisca na ovim prostorima, a možda i uopšte sudbina pisca današnjice. Roman, knjiga priča, pa opet roman, zatim knjiga prepiski sa drugim piscem, dnevno kolumničarenje, pa ponovo knjiga prepiski, i tako ukrug doimaju se kao pisanje iz moranja.



Pisac je živ dok piše, ali se postavlja pitanje koliko pisanje u onom kreativnom svom smislu može biti moranje. Te koliko ovdašnje suženo tržište književnosti, njegova rascjepkanost i torovska omeđenost, mali broj čitalaca i recepcija književnosti, primorava pisca da pravi različite eskapade samo kako bi bio prisutan i kao takav vidljiv i nekoj široj publici. Dakako, Basara je već odavno pisac koji ima svoju publiku i o čijim se knjigama, ako se pak ne čitaju, bar intenzivnije priča. No, postavlja se pitanje, koliko se usljed takve produkcije ošljari i reciklira u književnom pogledu.

Korektno zanatski

Za Basarinu književnost se može reći da je, što se i očekuje od pisca ovog kalibra, uvijek korektna i na visini zanatskog zadatka. Možda će djelovati suludo što se to mora isticati kao bitnost, ali zanatski standard je često na toliko niskom nivou kod ovdašnjih literata da se kada je neko standardno spisateljski dobar i korektan u napisanom to nužno mora isticati. Otuda se stiče dojam da je poslijeratna književnost na južnoslovenskom prostoru degradirala u osnovnoškolske klupe, te da se sada kao iz pometine tek izvučeno telence nastoji snaći i stati na svoje nesigurne i još uvijek kržljave nožice.

Da li će i kako ta naša Đekna literarna preživjeti i stati čvrsto na noge, ostaje pitanje na koje ćemo čekati odgovor. Ovako posmatrana, sa svim svojim fantazmama, epigonistikom i mitomanijom, ovdašnja je književnost tek nastojanje da se do prosjeka, koji je zanatski korektan i čitljiv, dođe. A da zanatska korektnost nije još postala standard, pokazuju mnoge knjige koje se štampaju, a u kojima se čestito ne zna ni zašto je knjiga pisana, ni koja je njena svrha nakon što je objavljena. Obično su to mucavi pokušaji da se doslovično u književnost izbaci nepatvoreni život, što ovdašnju književnost svodi na tlapnju i naricanje u prozi.

Kako god, Basara je nakon romana “Anđeo atentata” u kojem je u groteskno-parodijskom maniru pretresao histeriju oko stogodišnjice Prvog svjetskog rata, odlučio nastaviti istom trasom. Ovoga puta u fokusu Basarinog nemilosrdnog hiperboliziranja i satiranja našao se jedan pisac i jedan mentalitetski treptaj ovih prostora. U svom, kako mu podnaslov kaže, gotskom romanu “Andrićeva lestvica užasa” Basara putem onoga što je šira recepcija Andrićeve književnosti, daje jednu opštu parodizaciju svih onih mitomanskih, nacionalističkih i palanačkih osobenosti ovih prostora. Reklo bi se, kroz svoju grotesku i parodiju Basara se bavi svim onim što bismo mogli staviti u okvire odrednice narcizam malih razlika. Sve one otimačine o Andrića i druge uspješne pojedince sa naših strana razigranih, sva ona predimenzioniranja uloge književnosti, njena čitanja kao istoriografije i fakata, sve one nacionalističke jadikovke i obmane o veličini i neprijateljstvu.

Sve se to slilo u “Andrićevu lestvicu užasa”, kroz koju sam Ivo Andrić postaje ličnost posve izaprana na ruke nemilosrdne satire. Basara, pripovijedajući priču o Kaloperoviću (glavnom junaku ovog romana, koji se na putu za Zagreb iz Beograda zadesio kod svog prijatelja Stojkovića, gdje pretresaju sve zgode i nezgode prošlosti i sadašnjosti) daje jedan posve parodijski vid tretiranja tema iz naše literarne prošlosti i sadašnjosti. Andrićev lik ovdje, za razliku od drugih pisaca koji su o Andriću uglavnom pisali strahopoštujući ga, postaje ogledalo preko kojeg se reflektiraju svi užasi naše savremenosti, zaglibljene u nesposobnost postjugoslovenskih društava da se izbore za vlastiti put i vlastitu kulturu. “Andrićeva lestvica užasa” tako je nemilosrdna kritika svih postojećih društveno-intelektualnih običaja na ovim prostorima. Počevši od medijske i političke scene, preko intelektualnih učmalosti i prevara, do književnog konformizma i klijentizma.

Galimatijas užasa

Basarina “Andrićeva lestvica užasa” postaje tako galimatijas svih onih tranzicijskih i postranzicijskih jada naših nasušnih, svih onih padova u blato i besmisao. Široko će Basara zahvatiti i u mutnu vodu nacionalšovinizma, antijugoslovenstva, ali i parodije jugosocijalizma. Reklo bi se da u ovoj Basarinoj literarnoj klanici niko ne ostaje nedirnut. Pa ni sam pisac. Ono što Basarinom pripovijedanju svakako daje dodatan šarm jeste čest autoironični obrat, gdje je pisac svjestan da najprije treba sebe bičevati po tankoj koži vlastite samodopadnosti, da bi se sa te parodijske golgote moglo bičevima pucati po svemu što se vidi oko sebe. Basara u tome itekako uspijeva, a intenzitet njegove satirične hiperbolizacije ostaje od početka do kraja ovog romana na zavidnom nivou.

Ipak, posmatrajući posljednja dva Basarina romana, moglo bi se reći da u ovom stilskom modu postoje i određeni problemi. Istina je da su i “Anđeo atentata” i “Andrićeva lestvica užasa” bravurozni primjeri parodijske literature, koja ono što su, uslovno rečeno, ozbiljne i velike teme, ne svodi na patetična i učena nagvaždanja, u kojima kripto-filozofija nastoji uzeti primat nad književnim, već ih izvlači na teren nemilosrdnog izrugivanja i poigravanja.

U tom pogledu, u procesu rušenja svake svetosti i ozbiljnosti Basara je svojim romanima uspio stvoriti jedinstven stilski postupak i izraz. Međutim, intenzitet i ritam ovih romana, posebno “Andrićeve lestvice užasa”, često jeste odveć u ravnoj liniji, koja iako je tekst koji se čita iznimno zanimljiv i humoran, ipak ima određenu dozu umora. Nesumnjivo je jasan postupak refreničnosti kojom se doseže vrhunac parodijskog i hiperbolacijskog, ali kada se ono ponavlja u tačno jednakim intervalima, čitalac ima dojam jedne duge vožnje, u kojoj se vidi štošta zanimljivog, ali se oči od količine natrpanih stvari počinju sve više umarati, da bi na kraju pale posve od umora.

Dakle, postoje dionice u “Andrićevoj lestvici užasa” koje bi se mogle u toj vožnji hladne glave i prespavati. Basara je tako i dalje pisac koji drži dobar prosjek, zanatski i stilski korektan, ali čini se da bi se pripovjedački rakurs mogao malo pomjeriti i razdrmati. Vidjećemo, čekaju nas, moguće je, još dvije Basarine knjige ove godine?

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba