Josip Mlakić o romanu „Hamsin 51“

Pišući svojevremeno o „Adresi“, posljednjem objavljenom romanu Dragana Velikića, napisao sam kako ovaj pisac u Hrvatskoj ima status gotovo domaćeg pisca. Radi se o autoru koji je djetinjstvo i mladost proveo u Puli i čija se djela redovito objavljuju kod hrvatskih nakladnika. Iz Velikićeve biografije obično se izdvaja podatak da se radi o dvostrukom dobitniku ugledne Ninove nagrade: 2007. za roman „Ruski prozor“ i 2015. godine za roman „Islednik“ koji je unutar srpske književnosti svojevrsni fenomen, jer se radi o knjizi koja je prodana u nevjerojatnih 50.000 primjeraka. Dragan Velikić stalni je kolumnist beogradskog Nina u kojem beskompromisno secira srpsku stvarnost.

„Hamsin 51“ izvorno je objavljen 1993. godine. Radi se o trećem po redu romanu ovog autora, koji je objavljen nakon njegovih zapaženih romana „Via Pula“ (1988) i „Astragan“ (1991), te je možda zbog toga pao pomalo u drugi plan, a uz to je objavljen za vrijeme rata, kada su prekinute sve književne veze na ovim prostorima. Pomalo je zanimljiv povod zbog kojeg je ovaj roman objavljen u Hrvatskoj upravo ove [2022.] godine: radnja posljednjeg poglavlja romana odvija se 2022. godine u Opatiji i Zagrebu. Ne radi se o distopijskom romanu, kako se mogao steći dojam prenaglašavanjem ovog detalja u medijima. I sam pisac u spomenutom intervjuu otklanja tu mogućnost: „Nemam ja nikakve moći predviđanja niti se time bavim, niti mi je to bila namjera kada sam počeo pisati roman 'Hamsin 51'. Ne mislim da je predviđanje nekakva kvaliteta važna za literaturu, međutim, kada se duboko zahvate prostor i vrijeme, kada ste opsesivno vezani za određenu temu, nešto se pokrene, pisac na neki način postaje medij.“ „Još iz vremena gimnazije Nikola (glavni junak romana, op.a.) je imao običaj da se u zatišju nekog budućeg dana seća prošlosti koja se nije dogodila“, stoji na jednom mjestu u romanu. Isto ovo vrijedi i za Velikićevu „budućnost“: „Slučajno ili namerno, sve je izmišljeno. Postoji samo stvarnost knjiga.“

Treba, odmah na početku, pokušati razjasniti naslov romana, pošto Velikić u svojim drugim romanima insistira na jednostavnom naslovu u kojemu se donekle krije i ključ za njegovo puno razumijevanje. „Hamsin“ je višeznačan pojam. Potječe iz arapskog jezika i ujedno označava drugi, blaži dio zime i broj pedeset. Hamsin na sjeveru Afrike karakteriziraju snažni i vreli pustinjski vjetrovi čija temperatura doseže i do 40 stupnjeva. Hamsin traje točno pedeset dana, tako da Velikićev naslov „Hamsin 51“ označava ujedno i kraj zime i prvi dan proljeća. „Podseća me na noć kad stane hamsin“, kako to na jednom mjestu kaže jedan Velikićev junak (Vladimir). „Pred jutro bi vetar utihnuo i moglo se zaspati bez tegobe.“ „Hamsin 51“ je, dakle, simbol smiraja, novog početka, a ujedno i biološki kraj jedne obitelji.

Velikić je veliki pisac po svim elementima, po sjajno profiliranim likovima, po svojim filigranski preciznim rečenicama, dok u romanu „Hamsin 51“ najviše dolazi do izražaja jedan drugi aspekt Velikićeva pisma, a to je širina obuhvata kojom preoblikuje stvarnost. Pomalo je nevjerojatno o kojim važnim temama na jedan iznimno uvjerljiv način progovara ovaj kratki roman u kojemu se gotovo filmskom dinamikom izmjenjuju vremenski i prostorni planovi: on je, što je paradoks, ujedno i poetski roman i bildungsroman, obiteljska saga koja govori o četiri naraštaja jedne obitelji preko kojih autor osvjetljava epohu u kojoj je svaki naraštaj živio, te na koji način se prenosi jedno fatalističko transgeneracijsko iskustvo koje dovodi do dekadencije, što je jedan od važnijih kanona bildungsromana kao žanra.

Glavni junak romana je Nikola Gavrić, pjesnik i urednik književnog časopisa, koji pripada trećem, pretposljednjem naraštaju Gavrića o kojima govori ovaj roman, pošto je Nikolin sin Vladimir gay, i koji na jednom mjestu decidirano kaže svom ljubavniku da je „on tačka u kojoj se zaustavlja porodični lanac“. Vladimir je „poznati“ modni dizajner koji 2022. dolazi u Hrvatsku predstaviti svoju novu kolekciju za jesen 2022. godine nazvanu „Hamsin“. Osim hamsina, postoje još dva pojma koji su u ovom romanu neka vrsta provodnih motiva: „koboldi“ i „čvorovi“. „Kao u stripu“, kaže na jednom mjestu jedna junakinja iz romana (Livija), „iznad nas lebdi oblak reči koji određuju našu budućnost.“ Koboldi su pakosni i zli patuljci iz njemačke mitologije. „Moj otac je bio kobold“, kaže Nikola na jednom mjestu, a na drugom isto to govori i za sebe. S druge strane, „čvorovi“ su mnogo kompleksniji pojam. Potječe od Nikolina oca iza kojeg je ostao poetski tekst „Čovorovi“ koji čini jedno poglavlje Velikićeva romana. Čvorovi su, objašnjava Nikola, „kada gutljaj bele kafe, ili samo dašak predvečernjeg vetra uspostavlja uverljivu scenu“. Radi se, dakle, o onim banalnim, svakidašnjim prizorima koji u nekom trenutku poprime sudbinsko značenje: „Na pragu starosti preispitujemo putanju kojom smo godinama hodali. I tada otkrivamo važne tačke, nazovimo ih 'čvorovi'.“

„Hamsin 51“ je ujedno i fikcionalna autopoetička knjiga. Nikola, autor nekoliko pjesničkih zbirki, kaže kako nikada na putovanjima nije pisao pjesme, već je u male bilježnice „beležio krunske reči, semenje iz kojeg će u tišini sobe u Vizbadenu graditi prizore“. Također, Nikola prije nego što pročita bilo koju knjigu, najprije „zaviri“ u piščevu biografiju, pokušavajući otkriti koliko svaki pisac unosi u svoja djela autobiografske detalje, pa spominje u tom kontekstu Gombroviča, Džojsa, Kiša, Crnjanskog, Singera, Nabokova... Nikola je, također, nakon rođenja sina Vladimira, kada je stekao materijalnu sigurnost, „posumnjao u teoriju po kojoj bogatstvo i bezbrižnost produhovljuju i podstiču stvaranje“. Koliko je ovaj motiv Velikiću važan može se vidjeti i na primjeru „Adrese“, njegova posljednjeg objavljenog romana, koji, također, ima određene autopoetičke elemente, čiji glavni lik, neambiciozni 54-godišnji Vladan Todorović, nesuđeni kroničar Beograda, po tome pomalo podsjeća na Nikolu Gavrića. „Hamsin 51“ je i roman o gradovima, što je još jedna poveznica s drugim Velikićevim djelima. Umjesto Pule ili Beograda, kao mitskih gradova, ovdje je riječ o Opatiji koju Velikić navodi kao primjer grada „koji živi u knjigama“, navodeći Čehovljeve riječi o Opatiji: „U Opatiji je dosadno. More je ovde gore nego u Jalti. (...) i čitava Opatija podseća na Mopasanov 'Mont-Oriol'.“

Ipak, glavna tema ovog romana je sudbina beogradskih emigranata, pogotovo onih koji su napustili zemlju za vrijeme ratova iz devedesetih, koji kao u nekom ukletom limbu vječno lutaju između dva svijeta kojima ne pripadaju. Europa, kao jedan od tih svjetova, „plašila se tog mladog, obrazovanog slovenskog sveta više nego varvara koji su uspaljivali njenu starost“, dok je Beograd za njih u međuvremenu postao tuđinski grad, za koji Nikola na jednom mjestu kaže: „Moj grad više ne postoji. Tamo su sada neke druge ulice i ljudi.“ U poemi „Prizori iz života predaka“, gdje se Velikić, uzgred, predstavlja i kao sjajan pjesnik, možemo naći sljedeće stihove vezane uz istu temu: „... i oprostio zbegu Balkana / što svakih pola veka poveruje da je narod, / i zlato svoje prospe kao inje maslačka / po daljinama koje ih plaše.“

Ukratko, „Hamsin 51“ je jedna od onih malih-velikih borhesovskih „knjiga od pijeska“, u kojima je autor uspio na književno uvjerljiv način opisati cijelu jednu epohu, pogotovo onu koja počinje devedesetih, ratovima na području bivše Jugoslavije, i traje sve do danas. Ako se vratimo nakratko na ono banalno pitanje koliko je autor „pogodio“ u svojemu „predviđanju budućnosti“, rekao bih da je pogodio ono najvažnije: iskustvo emigracije, koje je zajedničko svim zemljama s ovih prostora, kao rak-rana koja „ubija budućnost“, a s njom i prošlost. Ono što ostaje je „stvarnost knjiga“.

Autor: Josip Mlakić
Izvor: Express, Zagreb