Jern Lir Horst: Pop kultura je oduvek inspirisala stvarnost

Norveški pisac krimi romana Jern Lir Horst (rođen 1970. u Bambleu) od 1995. radio je kao policajac u Larviku, pa dobro poznaje i okruženje i metode o kojima piše. Debitovao je 2004. knjigom „Krunski svjedok“, prvoj u serijalu o istražitelju Vilijamu Vistingu, koja se zasniva na stvarnom nerasvijetljenom događaju, takozvanom „slučaju Ram“. Lir Horstove knjige prevedene su na niz jezika, između ostalih je 2011. njegov roman „Talog“ preveden na engleski. U jesen te godine obreo se u prvih pet na listi popularnog internet foruma CrimeFictionLovers, u društvu Ju Nesbea.

Horstov sedmi roman „Zatvoreno preko zime“ donio mu je Nagradu norveških knjižara u 2011. godini, pohvale kritike i visoka mjesta na listama najprodavanijih knjiga. Lir Horstovi romani „Lovački psi“ i „Zatvoreno preko zime“ objavila je beogradska Laguna.

Počećemo od posla kojim ste se bavili prije nego što ste postali pisac. Radili ste u policiji. Bili ste istražni službenik u okrugu Vestfold. Je li tačno da vas je od rane mladosti, na različite načine, interesovao kriminal?

Uvijek me je interesovao zločin. Čitao sam knjige i gledao televizijske emisije o velikim i dobro poznatim slučajevima. Ono što me najviše interesovalo su ljudi koji su izvršili zločine. Šta uzrokuje da osoba izvrši takav akt? To me je podstaklo da proučavam kriminologiju i psihologiju pored specijalnog obrazovanja u policiji.

Moja pozicija glavnog inspektora u kriminalističkom odjeljenju policije na mnogo načina me je oblikovala kao ljudsko biće. To je vidljivo u mojim knjigama. Moj posao u policijskim jedinicama je sigurno učinio to da sam ušao iza barikada policije, na scene zločina gdje sam mogao da šetam među ostacima i tragovima ozbiljnih zločina. Tu sam upoznao ljude koji su bili žrtve zločina, često samo one koji su bili zavisnici i preživjeli. Već dugi niz godina moj posao je bio da razgovaram sa ljudima koji su izvršili zločine, moj posao je bio da saslušavam počinioce. Stati licem u lice sa bijesom, tugom, očajom i ljutnjom je za mene bilo dragocjeno. Nadam se da mi je pomoglo u kreiranju autentičnih likova i autentičnog nerva u mojim knjigama.

Smatram da to što sam bio policajac skoro 20 godina predstavlja moju snagu kao pisca krimi romana. Policijske snage pružaju izvanrednu tačku posmatranja društva, kao i odličnu polaznu tačku za pisanje realne kriminalne fantastike. Prije ili kasnije, neefikasni aspekti našeg društva završavaju u policiji. Pišem krimi romane u pokušaju da kažem nešto o našem savremenom sistemu socijalne zaštite koji iskreno obećava zaštitu i inkluziju, ali ne uspijva toliko kod svojih stanovnika - u isto vrijeme kada pokušavam da svojim čitaocima pružim uzbudljivu i prikrivenu priču.

Znamo da su i prije vas neki vrlo uspješni službenici policije, istražitelji kriminala, postali veliki pisci. Šta je, konkretno Vas, inspirisalo na pisanje knjiga kriminalističkog žanra sa puno misterioznih elemenata?

Ja sam pripovijedač. Uvijek sam bio. Kada sam planinario sa mojom izviđačkom patrolom, sjedio sam noću pored vatre i pričao priče koje sam tu i tamo doživio. Primijetio sam rano da sam to savladao. Da je to bilo nešto u čemu sam bio dobar. Međutim, nikad nijesam od detinjstva imao san da postanem ni policajac niti pisac, ali sam postao oboje.

Sjećam se noći kada sam počeo da pišem ono što je na kraju postalo moj debitantski rad. Bilo je kasno u jesen 2001. godine. Bio sam u krevetu, bio sam završio norveški krimi roman. Tresnuo sam ga o zid i rekao glasno svojoj ženi, koja je ležala pored mene, da sam to mogao bolje da uradim - nakon čega je ona odgovorila da treba da to uradim. Isključio sam svjetlo i ležao sam pola sata prije nego što sam ustao i počeo da pišem.

Ono što sam počeo da rješavam bila je priča zasnovana na onome što je opisano kao jedno od najbizarnijih i brutalnijih ubistava u skorašnjoj istoriji norveškog kriminala, odnosno ubistvo Ronalda Rama 1995. godine.

Nekako sam započeo karijeru kao pisac prvog radnog dana rada u policiji. To je dan kada je Ronald Ramm pronađen silovan i ubijen u svojoj kući u mom rodnom gradu Larvik. Bilo je uzbudljivo iskustvo da se nalazite na takvoj sceni zločina. Vidjevši kako je došlo do borbe do smrti koja se odvijala iz sobe u sobu dok se nije završila na vanjskim hodnicima gdje je Ram pronađen ubijen i sa vezanim rukama. Za mladog policajca, to je bio poseban osjećaj da se krećem preko praga mjesta zločina i saznanje da idem stopama nepoznatog ubice.

Šta se stvarno desilo u to vrijeme prije više od 20 godina još uvijek nije poznato. Ubica nikada nije uhvaćen, ali ta misterija dobija izmišljeno rješenje u mom romanu.

Prvi vaš roman bio je „Krunski svjedok“ i odmah je zagolicao maštu i čitalaca i književnih kritičara. Huan Velero, Karmen Posadas i drugi pisci, u svojim djelima bavili su se takođe svjedocima. Je li tačno da je Vaša priča o ubistvu i ključnom svjedoku, istinita?

Da, već sam to rekao.

Ali popularna kultura oduvijek je inspirisala stvarnost. Jedan od prvih krimi romana Edgara Alana Poa bio je, na primjer, zasnovan na bestijalnom ubistvu Meri Sesilije Rodžers u Njujorku 1841. godine, a Džek Trbosjek je inspirisao Artura Konana Dojla u svom radu.

Napisali ste dva vrlo popularna serijala: „Vilijam Visting“ serijal i „Clue“ serijal. Kako je teklo stvaranje karaktera policajca Vilijama Vistinga, koji čitaoca vodi kroz složenu i intrigantnu istragu o podzemlju u Norveškoj? Šta vas je podstaklo na to?

Kada sam stvorio ovog norveškog krimiheroja, bio sam vrlo svjestan kakav bi on trebalo da bude. Umoran sam od čitanja o istražiteljima koji su pojedinačno riješili slučajeve ubijanja dok su bili pijani, probudili se sljedećeg jutra, češkajući svoju bradu od tri dana, dok su im na noćnom stočiću stajale boce viskija. Želio sam junaka, koji bi bio poput policajca koga poznajem sa mog posla. Taj čovjek je postao Vilijam Visting.

Ono što pokušavam da pokažem sa Vistingom i njegovim kolegama je da je detektivski rad kolektivni zadatak. Postoje razni istražitelji koji barataju sa različitim vještinama, kvalifikacijama, znanjima i sposobnostima. Ono što imaju zajedničko je vječna sumnja. Neizvjesnost ako su uradili pravu stvar, ako su učinili sve i ako postoji nešto što su možda previdjeli. Znam da se cjepidlačenje dobro osjeća.

U seriji „Clue“ o grupi od četiri osobe poznatoj kao „Clue“, koja se formira početnim slovima svih 4 centralnih likova: Cecilia, Leo; Unce i Egon. Pošto je ovaj serijal namijenjen više mlađim čitaocima, moram Vas pitati: koliko je, i na koji način, norveško društvo angažovano u suzbijanju kriminala među mladima?

„Clue“ je serijal za omladinu, 10-14 godina. To su zapravo tri glavna lika i njihov pas: Egon.

Norveška ima smanjenje krivičnih djela među mladima. Broj zločina počinjenih od strane osoba mlađih od 20 godina skoro je prepolovljen u posljednjih deset godina. Za ovo nema jasnog objašnjenja, ali je norveška policija ciljano radila sa mladima kroz sistematske napore kako bi izbjegla, a ne popravila kriminal. Radi se o analizi gdje i kako se dešava problematično ponašanje i kriminalitet, a zatim se uvode konkretne mjere usmjerene na uzroke problema. Napori su raznoliki i usmjereni na socijalno okruženje, pojedinca i fizičko okruženje.

Do sada ste napisali devet knjiga u kojima je dominantan lik Vilijama Vistinga. Je li to zbog toga što smatrate da su čitaoci navikli da se ovaj iskusni policajac bavi rješavanjem grotesknih ubistava, ili zbog nečeg drugog?

Smatram da su mnogi čitaoci poput Vilijama Vistinga. Možda se to poklapa s tim kada pišem, ne volim samo da kažem šta Visting radi sa ovim slučajem, već kako to djeluje na njega - kako policijski rad utiče na njega kao na osobu. To je uvijek jedan slučaj, jedna knjiga - ali ako pročitate čitav serijal shvatićete kako se kriminal promijenio tokom radnog perioda Visitnga - kako je zločin bio još brutalniji, kako se organizirani kriminal uzdigao. Mnogo ličnih stvari se takođe desilo u Vistingovom životu od prve knjige. Prošlo je skoro deset godina, njegova ćerka Line postala je odrasla i radi kao novinarka, on je postao udovac i ima novu djevojku koja ga je napustila.

Nedavno ste dobili dva značajna književna priznanja: „Glass Key“ i „Martin Beck“ nagradu za najbolji nordijski krimi roman. Koliko su ove nagrade uticale na čitanost vaših knjiga u Norveškoj?

Uvijek je lijepo dobiti nagrade. To je priznanje za moj rad i može učiniti da dobijem više čitalaca, ali to nije razlog zašto pišem.

Je li tačno da Norvežani, inače, malo čitaju knjige svojih pisaca?

Norvežani čitaju puno prevedenu literaturu - radi se o doživljavanju svijeta, ali isto tako puno čitaju i norveške knjige.

Vaši kriminalistički romani, sa ekspertski konstruisanim zapletima, veoma su uspješni u Evropi, ali, takođe, vi ste poznat i uspješan komentator političkih i društvenih događanja u Norveškoj pa i i šire. Šta nam možete reći o učinku vašeg javnog angažovanja u tom pravcu?

Moj društveni komentar je o razvoju kriminala i politici kriminala, a često je vezan za konkretne neriješene zločine. Moji čitaoci će prepoznati mnoga moja mišljenja o tome iz mojih knjiga. Knjige koje pišem se bave uzrocima i posljedicama zločina. Pored toga što pripovijedam dobru priču, volim da svoje čitaoce podstaknem na razmišljanje. Volim da stvorim nemir o tome kako je destrukcija zločina nepopravljiva i razočaravajuća.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti