Intervju – Dejvid Mičel: Pišamo u bunar iz kojeg pijemo vodu

Dejvid Mičel, britanski pisac, autor proslavljenog “Atlasa oblaka” u minuloj godini objavio je novi roman “Nevidljivi sati” za koga je dobio priznanje World Fantasy Award za 2015. godinu. “Nevidljivi sati” su, kako ističe kritika,  čudo od romana, kojim se putuje kroz vrijeme, kroz kulture i kroz žanrove.
 
Pošto se posvađala s majkom zbog dječaka, junakinja ovog romana, petnaestogodišnja Holi Sajks bježi od kuće i svog starog života. Holi, međutim, nije obična odbjegla tinejdžerka. Ona je osjetljivo dijete kome su se nekada obraćali glasovi „Radio ljudi“, kako ih je nazivala - Holi je provodnik za parapsihološke fenomene. Sada, dok luta kroz englesku provinciju, vizije počinju da se ređaju a njena stvarnost da nalikuje na košmar. Njen bijeg je međutim tek uvod u strašne događaje koji će ostaviti neizbrisive ožiljke na njenoj porodici. Ta neriješena misterija odjekivaće kroz decenije Holinog života i uticati na sve ljude koje Holi voli - pa čak i na one koji se još nijesu rodili. Bogat nezaboravnim likovima i mogućim svjetovima, “Nevidljivi sati” su kaleidoskopski roman kakav je mogao da sastavi samo pisac koga je Washington Post nazvao „književnikom koji nam pokazuje budućnost književnosti”.  Dejvid Mičel (1969) je jedan od najzanimljivijih britanskih pisaca srednje generacije pred kojim  je blistava spisateljska karijera. Studirao je englesku i američku književnost, živio na Siciliji, potom u Hirošimi (Japan) gdje je osam godina predavao engleski. Autor je zapaženih romana: „Ghostwritten“, „Number9dream“, „Atlas oblaka“,  „Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“. Po romanu „Atlas oblaka“ snimljen je istoimeni film u režiji Lane Vačovski, Endija Vačovskog i Toma Tikvera. „Atlas oblaka“ je epska priča u klojoj se kroz pet vjekova istražuje kako postupci i posljedice individualnih života utiču jedni na druge kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Mičelove romane “Nevidljivi sati”, „Atlas oblaka“ i „Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta“ objaviila je „Laguna“. Dejvid Mičel sada živi u Irskoj, odakle je i govorio za ART.
 
Odakle potiče ideja za roman “Nevidljivi sati”?

 – “Nevidljivi sati” imaju nekolika porijekla. Želio sam da uhvatim duh svake decenije između 1980-te i 2040-te u jednom narativu. Htio sam da napravim kubistički portret žene, sastavljen od nje kao tinejdžerke, kao ljubavnice, kao majke, kao udovice, kao pisca, kao heroine i preživjele, kao bake. I želio sam da istražim faustovski pakt, zahvaljujući  kome ne bih morao da ostarim, ali bih mogao da zadržim svoju mladost  netaknutu zauvijek - drugim riječima, htio sam da pišem o smrtnosti pišući o besmrtnosti. Ako izgubite svoju smrtnost, jeste li još i dalje ljudsko biće?  Ako je vaša dugovječnost na račun drugih ljudi, u čemu je onda razlika između vas i vampira? Na kraju, želio sam da napišem roman napravljen od šest novela, od kojih svaka ima poseban književni žanr: realizam radničke klase, bildungsroman, roman više klase, politički, pastiš, fantazija, distopija o budućnosti. Svaki žanr ima svoju muziku: u multi-žanr romanu, možete čuti muziku koja dopire kroz zidove između lamela. 
 
Roman “Nevidljivi sati” ima neobičan naslov. Možete li objasniti metaforu ovog naslova? Šta on sugeriše? 

– “Nevidljivi sati” su ono kako predatorski besmrtnici u romanu zovu obične smrtnike, ljude koji ostare, razbole se i na kraju umiru. Mi smo pravljeni od kostiju; i naša lica su satovi, jer njegove linije i bore odaju kroz koliko “dana” našeg života smo živjeli. (To je uvreda, stvarno.) Kosti su i organske, a samim tim i smrtne, ali one su ono što ostaje od nas kad umremo, tako da su u prašnjavom smislu one besmrtne. Sviđa mi se ta dvojnost.
 
Bjekstvo vaše junakinje Holi pokreće mnoge događaje. Što zapravo predstavljaja njen život i bjekstvo od kuće u ovom romanu? 

– Njen život predstavlja njen život. Njen bijeg iz kuće svojih roditelja predstavlja gest prkosa. To je čin, a ne metafora za bilo šta, stvarno, to je tinejdžerska pobuna protiv onoga što ona osjeća da je nepravda. Hormoni, eh.
 
Holi Sajks čuje glasove Radio ljudi. Da li su ti glasovi iz prošlosti, iz budućnosti, ili je to halucinacija?

– Ovi glasovi nijesu iz prošlosti, niti iz budućnosti, niti su halucinacije. Oni su strašnije od svega toga: oni su stvarni.
 
Ovaj slojevit roman ima faustovski motiv. O kakvom ugovoru je riječ, između koga?

– Ugovor je napravljen eksplicitno između Anhorita i Hjuga anti-heroja, ali je takođe i između knjige i čitaoca: ako bi izbjegli umiranje i starenje, koliko bi ste bili spremni da platite? Da li biste bili voljni da amputirate savjest? Knjiga takođe ukazuje na to da smo svi dobili nekoliko faustovskih prijedloga u toku svog života: profesionalni, finansijski, lični, ekološki. Često ih samo potpisujemo, a da se i ne pomučimo da pročitamo šta piše sitnim slovima u ovim ugovorima.
 
Roman “Nevidljivi sati” sadrži mnogo tema: globalno zagrijavanja, kolaps tehnološke civilizacije, bolesti, ratovi. Ove pojave su opasnost za našu generaciju i od njih možemo nastradati kao civilizacija?

– Društveni kolaps, rat i bolesti su od doba neolita ugrožavali svaku generaciju ljudi. To nije ništa novo, ali zahvaljujući diplomatiji i međunarodnim sporazumima uspjeli smo da savladamo ove prijetnje u mnogim (ali ne svim!) dijelovima svijeta, barem za sada. Dramatične klimatske promjene su nova prijetnja, međutim, rezultat našeg “uspjeha” u iskorištavanju resursa naše planete je stigao do stepena kakav nikada nije bio prisutan u istoriji. Mi smo u nevolji.  Mi smo neprijatelji, i mi još uvijek nemamo aparat ili volju da modifikujemo naše ponašanje kao vrste. Mi pišamo u bunar iz kojeg crpimo vodu. Civilizacija nema pravo da tako nastavi u nedogled. 
 
Završno poglavlje knjige odvija se na Islandu u 2043. Zašto ste odabrali distopijsku budućnost? 

– Zato što sam htio da pokažem ono što zapadnom društvu može izgledati kao civilizacijski kolaps; i da pokažem da borba između dvije vrste besmrtnika u prethodnom poglavlju nije mogla biti krajnja bitka nakon svega - da se tiša, sporija bitka između održive civilizacije i povratak na prethodno feudalno barbarstvo, nevidljivo izgubila čak i pošto smo istrošili ograničene resurse i ostavili naše dizel motore da rade...
 
Koliko “Nevidljivi sati” korespondiraju sa vašim ranijim romanima, posebno sa “Atlasom oblaka”? 

– “Nevidljivi sati” su postavljeni u istom svemiru kao i svi moji romani, uključujući “Atlas oblaka”, tako da možete sresti neke likove - i mačku - iz mojih drugih knjiga. Neke poznate teme, uključujući predatorstvo i njegova cijena, kako žrtve tako i pobjednika se ponavlja.   
 
Kažete da su “Nevidljivi sati” Vaš roman krize srednjih godina. Zašto?

– Jer  kada imate 45 godina i pogledate se u ogledalo, vidite vašeg oca;  krenete uz stepenice i ostanete  bez daha; kolena vas bole i kada mirujete; ponekad pogledte naokolo po sobi i otkrijete  da ste vi  najstarija prisutna osoba; i muzika na radiju zvuči nasilnički bučno, a  derivat pjesme iz vaše mladosti je samo mala glupost.  Saznajete da imate pred sobom manje godina nego što ih imate iza sebe, a neki od snova iz mladosti se nikada neće ostvariti. “Nevidljivi sati” su za mene mjesto pomirenja sa promjenama koje mi proces starenja donosi.  
 
Kritika često ističe vaš stil inovativnog pisanja. Šta je novo u vašim romanima? Možda svijest o vezama u vremenu?

– Zaista ne razmišljam o tome šta je novo u mojim romanima. Ne čitam kritike  mojih romana: zamolim mog urednika da mi kaže kako vjetar duva, to je sve. Mislim da su neki kritičari i recenzenti pronašli način na koji ja strukturiram moje inovativne romane, ali ja sam pokušao da pronađem pravu strukturu za roman koji želim da napišem. To je kao arhitektura: ako se zgrada ne sruši, to je dovoljno za mene. Žao mi je, ali ja nisam najbolja osoba da dam odgovor na ovo pitanje. Ja sam samo pokušao da pišem svaki roman vješto koliko je to moguće, i da napišem vrstu knjige kakvu bih želio da pročitam. Jednom kada počnete da posmatrate sebe kao velikog pisca na književnoj sceni u vašoj zemlji, mislim da ste kao pisac završili - postaćete arogantni, a arogancija je vrsta ludosti, a ludost je neprijatelj dobrog pisanja.
 
Koliko je bio važan uspjeh “Atlasa oblaka” za vašu karijeru?

– On je otplatio moju kuću, a ja sam vrlo zahvalan zbog toga. Ali, to je bila samo moja treća knjiga, a nadam se da je sve što sam napisao od tada bolje, čak i ako se nije prodalo u toliko primjeraka. Ako tražite popularnost u publici, vaš rad će postati šablonski i ustajao. Ako se posvetite zanatu pisanja, publika će vas naći. To je ono čemu se nadam, u svakom slučaju.  Za sada je dobro.
 
Šta radite sada?

– Film o klimatskim promjenama, a koji se dešava 2040-ih. Sa svojom ženom, ja sam preveo sa japanskog na engleski drugu knjigu koju je napisao Naoki Higašida, mladi Japanac sa autizmom.
 
Nove zemlje donose nova iskustva
 
Vi ste Englez, živite u Irskoj, a živjeli ste na Siciliji i u Japanu. Kako na vas kao pisca utiču nove zemlje, kulture, pejzaži?

– Nova kultura nudi novi način da se posmatra svijet. A novi jezik nudi nove načine razmišljanja o svijetu. Novi pejzaži nude nove oblike prirodne ljepote, ili (u slučaju gradskog pejzaža) nove načine koje su ljudska bića izmislila da žive zajedno u vrlo velikom broju. Nove zemlje nude nova iskustva u svijetu, i nova iskustva u životu. Sve ove stvari mogu biti novi materijal za romane. Ili ne: to zavisi kakve knjige želite da pišete. Za mene, svijet je neka vrsta robne kuće u kuće u koju mogu ići u kupovinu novih likova, zapleta, dešavanja i ideja koje mogu staviti u svoj roman. Ova robna kuća je gotovo beskonačna, i volim da istražujem ​​svoje podove i kutke i koridore koliko god mogu. Sada sam ja otac i muž tako da ne mogu tek tako da odem na šest mjeseci do Mongolije sa ruksakom kao što sam nekada mogao, ali ja volim da idem na mjesta u Irskoj i Evropi, i naravno  mogu da čitam iskustva drugih ljudi u knjigama.
 
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me