Velika knjiga o velikoj ženi

Prerađena i prilagođena širem čitateljstvu doktorska disertacija Nataše Mataušić, naslovljena „Diana Budisavljević; prešućena heroina Drugog svjetskog rata“, nesumnjivo je jedna od najvažnijih knjiga novodobne hrvatske znanstvene publicistike.

Otvorila je jedan cijeli novi svijet, nepojmljivi svemir užasa i strahota koje je prema hrvatskim Srbima počinio ustaški režim za vrijeme NDH, ali ujedno nas je objektivno i kritički utemeljeno upozorila na brojne predrasude i mitove koji su se uglavnom iz političko-ideoloških razloga godinama taložili i dominirali hrvatskom, odnosno jugoslavenskom društvenom scenom.

Dr Mataušić svojim djelom je oživjela jedno u mnogo čemu potresno razdoblje užasa i nade, u kojem su najveće žrtve bila upravo kozaračka djeca (i samo ona, krug stradalnika iz dječje populacije bio je daleko širi) koja su ostala bez svojih roditelja, budući su velikim dijelom tijekom i nakon vojnih operacije na Kozari bili pobijeni ili internirani u ustaške logore, a potom transportirani na prisilni rad u Njemačku i Norvešku za potrebe nacističke vojne industrije.

U pravilu se radilo o civilnom stanovništvu srpske etničke pripadnosti u kojima su ustaše vidjele ugrozu po vlastiti režim, a poznat je i njihov stav o tomu kako se srpsko pitanje u Hrvatskoj mora jednom zauvijek riješiti: najjednostavnije tako što će trećina Srba biti pobijena, trećina prekrštena, a trećina protjerana u Srbiju.

Upravo o toj nesretnoj i preplašenoj djeci bez roditelja počela je skrbiti heroina ove knjige, Diana Budisavljević, rodom Austrijanka i supruga istaknutog liječnika Julija Budisavljevića, uglednog člana srpske zajednice u Hrvatskoj, kojoj savjest, moral, humanost i građanska čast, nisu dopuštali da tu svekoliku dramu biblijskih razmjera mirno gleda, već je poduzela sve, pa i više od toga, kako bi spasila što je moguće više te nesretne srpske djece.

Tijekom akcije spašavanja (a spasila je oko 10.000 djece) nailazila je na brojne opstrukcije ustaških vlasti (a poslije rata i komunističkih), jer niti jednima, naravno iz različitih razloga, nije odgovaralo da se sazna i obznani puna istina o njenom humanitarnom radu.

Međutim, ona se nije obazirala na prepreke.

Potiskivanje zasluga Diane Budisavljević nije bilo tipično samo za komunističke vlastodršce, već u jednakoj mjeri i za (neo)ustaške revizioniste, jer i jedni i drugi su tvrdili kako su upravo oni zaslužni za spašavanje srpske djece.

I uistinu, da bi akcija Diane Budisavljević polučila bilo kakve, pa i skromne rezultate, da bi ishodila odobrenja za dostavu hrane, lijekova, odjeće zatočenoj djeci u logorima, ona je morala pregovarati sa ustaškim vlastima, tražiti dopuštenja da joj se omogući legalno djelovanje i u tom pogledu ona je neminovno bila osuđena na susrete s visokopozicioniranim službenicima raznih ustaških ministarstava.

Osobno je prezirala ustaše, grozila se njihove okrutnosti, ali bila je svjesna kako je to jedini mogući put da se toj nesretnoj djeci pomogne i samo zahvaljujući tomu, cijela ova njena akcija prerasla je u jedan od najvećih poduhvata spašavanja djece na prostorima svekolike okupirane Europe.

Dr Mataušić tek je prije 20-ak godina (2002) kao članica Povjerenstva za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog centra u Jasenovcu, naišla na pet albuma s 537 originalnih fotografija djece iz 1942. koji su se nalazi bunkerirani u depou Hrvatskog povijesnog muzeja, prvi puta saznala za Dianu Budisavljević, koja je široj javnosti postala poznata nakon što je bio tiskan njen Dnevnik koji je „razotkrio mnoge tajne povezane s akcijom spašavanja srpske djece tijekom Drugog svjetskog rata“.

Tada se Nataša Mataušić i odlučila posvetiti ovoj temi svjesna kako je naišla na nevjerojatan, eksplozivan materijal koji (malo) poznata zbivanja osvjetljava na posvema novi način.

Istražujući hrpe dokumenata uočila je da je Tatjana Marenić, sudionica NOB i utjecajna članica KPJ, poslije rata jedna od utemeljiteljica studija socijalnog rada na zagrebačkom sveučilištu (koja se također istakla u spašavanju djece iz ustaških konc-logora), 1950-ih godina, iz ideoloških razloga, nametnula javnosti jednu drukčiju, izmijenjenu i dorađenu istinu o spašavanju kozaračke djece, u kojoj je glavna uloga dodijelila KPJ, a Dianu Budisavljević posvema gurnula u drugi plan, smatrajući nedopuštenim da u toj velikoj humanitarnoj akciji glavnu ulogu ima jedna tuđinka germanskih korijena, a k tomu još i pripadnica neprijateljske građanske klase.

Kao načelnica odjela Ministarstva socijalne politike potpisala je nalog kojim se D. Budisavljević obvezuje da nadležnim institucijama preda svoju cjelokupnu kartoteku, foto-albume i ostalu dokumentaciju (oko 12.000 kartona) koju je pozorno vodila kako bi zabilježila sve podatke o svakom pojedinom djetetu koje je spasila i smjestila na sigurno.

Obrazloženje odluke o oduzimanju kratko se može svesti na rečenicu „više nema potrebe da se dokumentacija nalazi u privatnim rukama“.

Za dugo vremena toj se dokumentaciji izgubio svaki trag.

U svojim dnevničkim zapisima vođenim od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947, D. Budisavljević je opisala akciju spašavanja kozaračke djece.

Ali, kako je sama priznala u toj akciji spašavanja ne bi puno postigla sama da nije imala široku mrežu suradnika: pomagali su joj brojni pojedinci različitog socijalnog statusa, zanimanja i ideoloških opredjeljenja; pomažući djeci, na svoj su način pružali otpor vladajućem zlu i iskazivali nezadovoljstvo s postupcima ustaškog režima.

Kao Austrijanka koristila se i vezama s njemačkim časnicima.

Naravno, u svojoj studiji dr Mataušić se morala dotaknuti i kontroverzne uloge zagrebačkog nadbiskupa Stepinca u svim tim zbivanjima: s njim se D. Budisavljević prvi put sastala 3. prosinca 1941, ali bila je razočarana njegovim suzdržanim stavom, tek od sredine 1942. aktivnije se angažirao u organizaciji smještaja nezbrinute djece, odnosno tek onda kad su ustaške vlasti u kolovozu 1942. objavile i dozvolile kako se izbjeglička djeca mogu kolonizirati u hrvatske obitelji.

Ovom knjigom, dr Mataušić je Diani Budisavljević, istinskoj heroini jednog tragičnog (ne)vremena podigla više nego zasluženi spomenik, jer u tim teškim i dramatičnim povijesnim okolnostima ne obazirući se na posljedice, (u)činila je ono što se treba i mora činiti, a to uistinu mogu samo izrazito humane i hrabre ličnosti posebnog moralnog kova.

Piše: Jaroslav Pecnik

Izvor: danas.rs