Na ovogodišnjem Bookstanu, međunarodnom festivalu književnosti koji je od 1. do 4. jula održan u Sarajevu pod sloganom „No East. No West“, jedan od razgovora bio je posvećen Srđanu Valjareviću, piscu čija se književnost već decenijama opire velikim pozama i lakim objašnjenjima. S Valjarevićem je razgovarao Đorđe Krajišnik, književnik, kritičar i urednik, a povod nije bila samo jedna knjiga nego čitav književni put autora koji je od ranih romana i dnevničke proze, preko „Koma“, do novijih knjiga o Fricu i Dobrili, izgradio prepoznatljiv svijet malih pomjeranja, hodanja, gradova, svakodnevnih poraza i neočekivanih vedrina.
Srđan Valjarević, rođen u Beogradu 1967. godine, autor je proze i poezije. Objavio je romane „List na korici hleba“, „Ljudi za stolom“ i „Komo“, prozne zapise „Zimski dnevnik“ i „Dnevnik druge zime“, knjige o Fricu i Dobrili, među kojima su „Fric i Dobrila“, „Brod koji je zaplovio kroz maglu“, „Narator je konačno progovorio“ i „Roman o agoniji i vedrini“, kao i zbirku pjesama „Džo Frejzer i 49 + 24 + 5 pesama“. Njegove knjige prevođene su na brojne jezike, a za „Dnevnik druge zime“ dobio je nagradu „Biljana Jovanović“, dok je roman „Komo“ ovjenčan nagradama „Stevan Sremac“, „Gorki list Award“ i francuskom nagradom čitalaca u Tulonu.
Ali biografija, koliko god uredno složena, kod Valjarevića nikada nije najzanimljiviji dio priče. Mnogo je zanimljivije ono što se u razgovoru s Krajišnikom otvorilo iza naslova i godina: grad kao prostor književnosti, hodanje kao način gledanja svijeta, devedesete kao vrijeme u kojem je normalnost morala biti čuvana skoro potajno, i pisanje kao kretanje u kojem autor zna pravac, ali ne želi znati svaku stazu unaprijed.
Grad, hodanje i zima
Krajišnik je razgovor otvorio motivima koji se kroz Valjarevićevu prozu stalno vraćaju: gradom i hodanjem. U njegovim knjigama grad nije puka kulisa, niti samo adresa na kojoj se radnja događa, on je način kretanja, mišljenja, susretanja i preživljavanja. Njime se ne prolazi samo fizički nego i unutrašnjim putem: posmatraju se ljudi, sitni pokreti, šankovi, ulice, zimski dani, slučajni razgovori, sve ono od čega se kod Valjarevića pravi književnost bez potrebe da se proglasi velikom.
Govoreći o „Zimskom dnevniku“, Valjarević se vratio u zimu 1993. i 1994. godine, u vrijeme inflacije, raspada i opšteg društvenog pritiska. Ono što ga, kako kaže, nije zanimalo jeste tada popularna mitologija kriminalizovanog svijeta, priče o opasnim momcima, nasilju i lažnom sjaju devedesetih. Taj svijet je poznavao, ali mu nije pripadao i nije ga privlačio. Njega je zanimalo nešto drugo: kako žive ljudi koji nisu ravnodušni prema onome što se događa, ali pokušavaju održati posao, odnose, svakodnevicu i društvo u kakvom-takvom normalnom stanju. Nisu to veliki heroji istorije, nego obični, pristojni ljudi koji u vremenu opšteg ludila nastavljaju raditi, misliti, razgovarati, učiti i postojati.
Bijeg na selo koji je neslavno završio
Kada je Krajišnik razgovor vratio u period između „Zimskog dnevnika“ i „Dnevnika druge zime“, otvorila se jedna od onih priča koje kod Valjarevića djeluju usputno, a zapravo tačno objašnjavaju čitavu poetiku. Govorio je o pokušaju da se, kao dvadesetdevetogodišnjak, skloni na selo i tamo pronađe neku vrstu mira. Taj pokušaj, kako je sam ispričao, završio je katastrofalno.
Sve je izgledalo dobro do jednog dana kada je sišao do prodavnice „Macan“ da kupi ono osnovno: hljeb, sardinu, pivo. Ispred prodavnice su bila parkirana četiri traktora. Tri crvena i jedan plavi. Upravo taj plavi traktor postao je povod za raspravu, jer je u tom malom svijetu i boja traktora mogla biti ozbiljna stvar, gotovo pitanje poretka.
Događaj se, naravno, nije zaustavio na traktorima. Nakon rasprave o plavom traktoru i nekoliko piva, Valjarević se vratio kući, gdje ga je čekala djevojka s kojom je pokušavao taj seoski život. Ona je, kako je ispričao, već pisala oproštajno pismo, ubijeđena da je vara s Ljubicom koja prodaje boraniju. U tom trenutku postalo mu je jasno da je njegov eksperiment sa selom propao i da se mora vratiti gradu.
Priča je smiješna, ali nije samo anegdota za publiku. U njoj se vidi Valjarevićev način gledanja: veliko se nikada ne mora pojaviti kao veliko. Dovoljni su prodavnica, pivo, traktori, Ljubica s boranijom i jedna ljubomora koja je već stigla do oproštajnog pisma, pa da se pokaže kako čovjek ne može pobjeći od svijeta samo zato što je promijenio adresu. Pokušaj sela propada, grad ga ponovo dobija, ali književnost zadržava sliku: tri crvena traktora, jedan plavi i djevojka koja u prodavačici boranije vidi kraj ljubavi.
„Komo“ i knjiga koja ode dalje od pisca
Posebno mjesto u razgovoru zauzeo je „Komo“, roman koji Valjarevića prati već godinama i koji je, kako je primijetio Krajišnik, postao jedna od knjiga koje ga najdublje određuju kao autora. Valjarević je govorio o svom boravku na Komu 1998. godine, o pozivu i stipendiji, o jutarnjem pisanju i zapisima koje je čuvao u fascikli, čekajući trenutak kada će ih moći složiti u knjigu.
Taj trenutak došao je kasnije, a „Komo“ je nastavio živjeti životom koji nijedan autor ne može do kraja kontrolisati. Valjarević je u razgovoru ispričao i epizodu iz Francuske, s književnog festivala, kada mu je prišao čovjek porijeklom iz Alžira, koji je knjigu najprije kupio iz ličnog, gotovo slučajnog razloga, a onda je pročitao više puta i rekao da se poslije nje osjećao manje inferiorno kao Arapin u Francuskoj. Za Valjarevića je taj susret bio potvrda nečega što pisci možda znaju, ali rijetko mogu tako neposredno vidjeti: autor ne zna do kraja šta je napisao. Knjiga, kada ode od njega, počinje raditi u tuđim iskustvima, jezicima, stidovima, samoćama i identitetima. Ono što je za pisca bilo jedno iskustvo, za čitaoca može postati sasvim drugo, i tu književnost pokazuje svoju najčudniju snagu.
Još je zanimljiviji njegov povratak na Komo nakon više od dvadeset godina. Nije govorio o velikoj sentimentalnoj vezi s tim mjestom, nego o nečemu suptilnijem: emocija se produžila zahvaljujući knjizi. Mjesto nije ostalo važno samo zato što se tamo nešto dogodilo nego zato što je jednom ušlo u tekst. Kada se vratio, susreo je i Augusta, jednog od likova kojem, kako kaže, nije promijenio ime. Stvarnost i književnost su se, nakon mnogo godina, ponovo našle za istim šankom.
Fric, Dobrila i povratak likovima
U drugom dijelu razgovora otvorena je i priča o Fricu i Dobrili, likovima kojima se Valjarević vraćao godinama. Riječ je o povratničkoj porodici iz Švicarske, o Fricu, Dobrili i njihovom sinu Mati, o stanu, Beogradu, tranzicijskom prostoru i mogućnosti da se kroz stalne likove posmatra promjena društva.
Valjarević je govorio i o iskustvu sedmičnog pisanja, o potrebi da vidi može li izdržati taj ritam, ali i o tome kako su se likovi kretali s njim, pojavljivali se u različitim gradovima i situacijama. U tim knjigama ima satiričnog pogleda na društvo, ali to nije satira koja stoji iznad likova i kažnjava ih. Više je to igra u kojoj se svijet stalno pomjera, a likovi pokušavaju zadržati vlastitu logiku usred opšteg nesporazuma.
Pred kraj razgovora spomenuta je i mogućnost ekranizacije, odnosno rad Gorana Markovića na scenariju prema knjigama o Fricu i Dobrili. I taj detalj ostaje u skladu s cijelim razgovorom: Valjarevićevi likovi, nastali iz novinskih tekstova, prešli su u knjige, a sada možda idu i prema filmu. Kao i „Komo“, i oni nastavljaju putovati dalje od prvobitnog mjesta nastanka.
Pisanje kao put bez mape
Najtačniji opis Valjarevićeve poetike možda je došao onda kada je govorio o samom pisanju. Rekao je, u suštini, da zna otprilike kraj, ali ne zna put od prve rečenice do tog kraja. I što je još važnije, ne želi da ga zna. Kada bi unaprijed znao sve, pisanje bi izgubilo smisao.
To je uporedio s dolaskom u Sarajevo: čovjek zna pravac, zna gdje treba stići, ali ne zna nužno svaki zavoj, svaku tačku puta. U toj slici staje mnogo toga što se tokom razgovora moglo naslutiti. Valjarevićeva književnost nije građenje spomenika vlastitoj pameti, nego hodanje kroz neizvjesnost. Kroz grad, kroz zimu, kroz selo koje ne uspijeva, kroz Komo koji se vraća poslije dvadeset godina, kroz likove koji mijenjaju imena i nastavljaju živjeti, kroz knjige koje čitaoci prisvoje na način koji pisac nije mogao predvidjeti.
Valjarević zna pravac, ali ne želi unaprijed znati put. Zato njegove knjige ne djeluju kao zaključene građevine, nego kao tragovi hodanja: kroz maglu, kroz gradove, kroz zime, kroz živote koji se ne daju uredno prepričati. Treba ih pratiti dok još traju, jer se kod njega književnost i događa upravo tamo gdje mapa prestaje biti korisna.
Autor: Mirela Dautbegović
Izvor: antiportal.ba
Foto: Milomir Kovačević
