Tople rečenice o Tićmijevoj knjizi
Najdan – plavetnilo
Tijelo – logor
Srce – prolog
A život je kratak, a vi ga živite kao da će da traje vekovima. I to će da prođe, samo je bitno da imaš nekog s kim ćeš da podeliš tu muku. Od samoće se najbrže umire.
– Replika iz serije Vojna akademija
Vrijeme iza nas, možda je najneizvjesnije od svih do sada, možda samo uvertira u ono što nas, njegoševski, „jošte čeka“, a možda je novo, sretnije doba pred nama. Što god bilo, knjiga poput Tićmijeve – „Kaput od mahovine“ može da ublaži, na kratko zakrpi rane, dok se ponovo ne rašiju. A možda i piščeva priča napravi trajnim svo ovo šivenje.
Svi smo, bar jednom u životu, bili Najdan, i svi su prije nas bili on, i biće, poslije nas. Bar jednom (kamo sreće da je jednom!) smo se osjećali odbačenim, otuđenim, usamljenim, drugačijim. Kao što varošani nisu na vrijeme shvatili da u svima kuca isto srce, a samo nam se spoljašnjost razlikuje, tako, sigurna sam, neko nekada nije shvatio ni vas, ni nas, ni mene, ni tebe. I to ranjava, i to boli, i to prođe, ali kako sastaviti ono što je slomljeno? Dobrog čovjeka priviti na ranu, možda?
Ovo je priča o nepravdi, osudi, nerazumijevanju, netoleranciji, ali je, naposljetku i priča o oproštaju, tom divnom iscjeliteljskom činu koji može da pomijera svjetove unutar čovjeka, da nas oblikuje, da čini čuda. Priča je i o ljubavi, nježnosti, poeziji, pismenom zadatku, baka Aneti – fenjeru. Jedan Najdan, jedno drvo, koje se grana, uprkos svemu, i svakome. Književni junak u ovoj priči prihvata sebe, i svoju krošnju, i svoju tamu i noć, podjednako dobro koliko dobro podnosi i dan. Da li smo se ikada zapitali kako se osjećaju neprihvaćeni, kakva je kazna, usud ako si različit, drugačiji, svoj, poseban? Taj teret je težak, leđa nejaka, a Najdan je sav svoj teret pretvorio u umjetnost življenja. Međutim, prije sretnog kraja, bilo je beskrajne patnje. Čim se krenuo granati (čitaj: čim je postao drugačiji), svi su mu rekli: „Odlazi!“. Surovost društva prema ljudima koje to isto društvo ni ne poznaje izbliza, već mu daje pečat na osnovu fizičkog izgleda. Duša (ni)je važna…
Interesantno je Tićmi, kroz kontrasne slike, prikazao životinjski i ljudski svijet u priči. Na jednoj strani, životinje su prihvatile Najdana baš onakvog kakav i jeste, čovjek-drvo, i u njemu pronašle sve ono plemenito i čisto. Pokušajmo to vidjeti ovako...
Pisac nam, putem jasnih suprotnosti, sugeriše koliko je plemenitosti utkano u srca životinja koje su živjele sa Najdanom, a koliko je hladnih srca kucalo u varoši, tamo negdje, daleko od Najdana. IMA NAS PRAZNIH, da… Ali neki odbljesak dobrog se uvijek dogodi, uvijek nađe put, iscrtan nekom nevidljivom tintom, samo univerzumu znanom… I onda neko, odozgo, shvati nečiju bol pa mu šalje prijatelje, one istinske, one koji nas dotaknu toplom rukom razumijevanja. Gmitar simboliše jednog od njih, i kroz njegov lik progovaraju ideje o umjetnosti koja može da preokrene čovjekovu zadojenu dušu, da otkloni sve „kvarove“, kroz veliku rupu u grudima… Metafora je za umjetnost koja spasava, liječi, vodi ka upoznavanju sebe i zavirivanju u (ne)poznato. Onaj ko pročita, znaće kakva je to rupa. Zamislimo danas jednu takvu izložbu? Zamislimo da oživimo muzeje i prostore u lokalnim zajednicama takvim umjetničkim poduhvatom? Da li biste bili prestrašeni od onoga što će ljudi napisati o vama? „Rupa kao ljudsko poštansko sanduče za reč, rečenicu, crtež, poklončić, misao o nekom drugom.“ Kroz umjetnost su varošani naučili opraštanje, prihvatanje i razumijevanje, kroz nju su spoznali Najdana. Pružiti ljubav i onda kada bacaju blato na nas, stresti ga, nastaviti koračati – uzvratiti ljubavlju – misija je našeg unutrašnjeg „ja“, kao da nam ova knjiga poručuje glasno. „Opet i opet bi grlila svet, taj svet koji je odbacio, svet koji je mrzi jer je drugačija.“
Baka Anetina parola: „Ima nas praznih“, postaje lajtmotiv koji se provlači kroz Tićmijev tekst. Postaje živa, toliko jaka da se probija izvan stranica i egzistira u vasioni. Ima nas praznih… Univerzalna misao, kao zaštitna folija oko onih koji su izgubljeni, koje su izgubili, koji tumaraju ovim svijetom neshvaćeni od većine, jer većina je krdo koje (ne)misli. Ta većina je prazna, a u grudima onih koji žive nerazumijevanje prostor je ispunjen ljubavlju.
Cio svijet je ludnica, kada su drugačiji, da, ali iz oproštaja, kajanja i ljubavi niču pupoljci!
„One ne dozvoljavaju da me vrate u varoš i kamenuju, spale, da postanem živa baklja. Da me u bunar neki bace. Da budem na dnu. To bi hteli. Tobija bi hteli. Mene, drugačijeg od svih ostalih. Smeta im verovatno što hitam ka nebu, ka suncu, ko kula Vavilonska, vrtoglavo brzo, ovako urastao u bradu i grane. Klupkast, isprepletan spolja, isprepletan iznutra.“
Autor: Maja Grgurović
