Sanja Savić Milosavljević: Život je suviše mali da nosi u sebi samo jednu umjetnost

Sanja Savić Milosavljević rođena je u Sarajevu 1988. godine. Diplomirala je, završila master i doktorske studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Objavila je zbirke pripovedaka „Kad žirafa progovori“ (2010), „Vrijeme vašara“ (2013), „Brda“ (2020) i „Priče lopova poštenjačine“ (2021); romane „Neoštrine“ (2016), „Tuđa kost“ (2019), „Teferič na Slaviji“ (2022) i „Martin udio“ (2024); drame „Srebrni car“ (2017), „Ptice i druge drame“ (2019); „Ulica presovanih žaba“ (2024).

Scenaristkinja je i rediteljka dugometražnog igranog filma „Naši očevi, majke i njihova djeca“ (2017), animiranog filma „Priča o Miki mravu“ (2019), radio-drame „Boja izvan svemira“ po H. F. Lavkraftu. U Ustanovi kulture „Vuk Stefanović Karadžić“ izvedena je drama „Kod šejtana ili Jedna dobra žena“ (2018), u Akademiji 28 drama za decu „Crvena kapa i vukova šapa“, a u Puls teatru drama za decu „Srebrni car“, kao i komad „Kao da ne bismo“, koji je gostovao na mnogim domaćim i stranim pozorišnim festivalima.

Scenaristkinja je televizijskih serija „Vreme zla“ i „Vreme smrti“ prema romanima Dobrice Ćosića, kao i serije „Branilac“. Za scenaristički rad na TV seriji „Vreme zla“ dobila je nagradu „Zlatna antena“ na Fedis festivalu u Beogradu. Roman „Teferič na Slaviji“ bio je u najužem izboru za nagrade „Beogradski pobednik“, „Meša Selimović“ i „Grozdana Olujić“.

Dobitnica je Nagrade „Slobodan Stojanović“ za dramski tekst „Ulica presovanih žaba“, a nagrada „Beogradski pobednik“ i Godišnja nagrada Udruženja književnika Republike Srpske dodeljene su joj za roman „Martin udio“. Zaposlena je kao docent na Katedri za opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Nedavno je dobila književnu nagradu „Momo Kapor“ za roman „Martin udio“ u izdanju Lagune. O nagradi i nagrađenom romanu, književnosti nekad i danas i planovima za naredni period, u intervjuu za Ekspres govori književnica i rediteljka Sanja Savić Milosavljević.

Šta za Vas znači nagrada „Momo Kapor“?

Znači mi mnogo. Prije svega, djela Mome Kapora sam čitala u formativnim godinama i sigurno je da su ona jedan od razloga zašto sam zavoljela književnost i opredijelila se za nju kao životni poziv.

Generacije su odrasle na romanima i slikama velikog umetnika i boema Mome Kapora. Koliko je na Vas uticao ovaj velikan?

Momo Kapor je vršio uticaj ne samo na moje poimanje književnosti već i samog doživljavanja svijeta. Kao srednjoškolka sam slikala, nadala se da ću uspjeti da „izbalansiram“ ljubavi prema pisanju i prema slikarstvu, ali kasnije se ispostavilo da ta prividna jednostavnost bavljenja dvjema umjetnostima, u koju nas je Momo ubjeđivao, zapravo nije tako lagana. Zapamtila sam njegove riječi da je život suviše mali da nosi u sebi i jednu umjetnost, a zamislite tek kako je onima koji moraju da ga pocijepaju na dvije... Pa ipak, kada se i sama nađem u rascjepu ili kada me ubjeđuju da je nemoguće, Momo je tu kao dobri putokaz.

Kako biste našim čitaocima predstavili svoj nagrađeni roman „Martin udio“?

„Martin udio“ je priča o Marti, ali isto tako i o Ivani i Dušanu, kao i o tome da priča postoji upravo u spletu likova, tek u njihovoj interakciji ona postaje zaista vrijedna. Marta, Ivana i Dušan, iako ljudi istih/bliskih podneblja, živjeli su u različitim vremenima, u teškim životnim okolnostima, iako generacijski i geografski ne tako udaljeni, veze među njima su popucale. Ja vjerujem da je vrijedno uložiti napor da bi se one, barem u nekom obliku, rekonstruisale.

Autor ste i romana „Tuđa kost“ i „Teferič na Slaviji“ koji su takođe bili odlično prihvaćeni kod publike i kritike. Kako sa ove distance gledate na ta dela?

„Tuđa kost“ je pisana prije skoro deset godina, tako da imam mnogo veći otklon od tog romana u odnosu na „Teferič na Slaviji“ koji je objavljen prije četiri godine. Sigurno je da je „Tuđa kost“ u sebi nosila zametak tema kojima ću se kasnije podrobnije i opširnije baviti. „Teferič na Slaviji“ doživljavam kao neki svijet za sebe, on se možda više nego sva ostala moja djela otrgnuo od mog uticaja, nekim dijelom i interesovanja. Sa druge strane, progonila me ta priča i nekako sam morala da je napišem.

Pisali ste i scenarija za serije „Vreme smrti“ i „Vreme zla“ po delima Dobrice Ćosića. Kakav je izazov bio pretočiti u seriju kapitalna dela jednog od naših najvećih književnika svih vremena?

Svakako veliki. Kao scenarista, morate da odgovorite na mnogo više zahtjeva nego kada pišete prozu. Tu su očekivanja producenta, kreatora serije, reditelja, ali i samog medija, odnosno formata za koji pišete. Naravno, tu su i zakonitosti samog zanata. Rokovi su kratki čak i kada ima dovoljno vremena da se napiše epizoda, subjektivni osjećaj uvijek govori suprotno. Takođe, kada radite adaptaciju književnog djela, pogotovo velikog pisca, tu je odgovornost prema književniku i romanu. Uz sve to, naravno da se pritisak povećava, ali on ponekad može da bude i blagotvoran za scenario.

Može li se književnost podeliti na mušku i žensku?

Ja se ne bih usudila da pravim takvu podjelu s obzirom na to da nisam teoretičar književnosti. Na osnovu čitalačkog iskustva mogu reći da postoje pisci koji sjajno poznaju mušku ili žensku psihologiju, pa samim tim stvaraju odlične likove jednog ili drugog pola. A da li sami pripadaju jednom ili drugom, čini mi se da za književnost i nije od presudnog značaja.

Kakav stav imate o sve većem uplivu veštačke inteligencije i može li ona ugroziti prave autore i književnost u celini?

Svakako da nije svejedno kada sve što pišete može da postane materijal za neko djelo nastalo uz pomoć VI. Ipak, vjerujem da je, barem koliko i sam rezultat, važan onaj put koji pisac prelazi. A ljudi žele da osjete, čuju, nečija traganja, greške, a ne samo „dobro sklopljenu“ priču. Tako da tu prava bojazan da će pisci biti zamijenjeni ne postoji. Pisanje je, kao i čitanje, potreba za komunikacijom.

Vaš suprug Mladen Milosavljević je takođe poznati književnik. Da li se u vašoj kući priča samo o knjigama i da li planirate da možda napišete neki zajednički roman „u četiri ruke“?

Kada smo se Mladen i ja upoznali, oboje smo bili, ako ne formirani, a onda odlučno usmjereni, svako u nekom svom umjetničkom pravcu i stilu. Sigurno je da mnogo utičemo jedno na drugo, prije svega strpljenjem i podrškom. Pričamo mnogo o knjigama, sada je već nemoguće da jedno od drugog „sakrijemo“ utisak o nekom djelu ili knjizi. U nekoliko navrata smo pričali o mogućnosti da napišemo nešto „u četiri ruke“, ali mislim da ne treba insistirati na bilo čemu iz koncepta, ako budemo inspirisani da neku priču napišemo zajedničkim snagama, zašto da ne.

Docent ste na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Koliko Vam znači rad sa studentima i kakav je život u Istočnom Sarajevu?

Često se sjetim uzrečice koju je baka ponavljala: „Nije znanje znati, nego je znanje znanje predati.“ Kada sam počela da se bavim pedagoškim radom, uvjerila sam se da je zaista tako, pogotovo kada treba da govorite o metodama gradnje priče. Shvatila sam da iskustvo nije dovoljno, da je potrebno uložiti kreativnost da biste približili materiju studentima, ali se to uvijek vrati. Život na Palama je mirniji, Pale su sada gradić koji ima sve što vam treba za život, a sa druge strane, okružen je prekrasnom prirodom koja vam je dostupna na petnaest minuta hoda. Nažalost, stalno putujem na relaciji Pale‒Beograd pa nisam često u prilici da uživam blagodati tog okruženja.

Imate li možda već negde nacrt sledećeg romana i koji bi to žanr bio?

Ne bih mnogo da otkrivam jer sam već započela rad na novom romanu. Ne zbog sujevjerja, ali priča, kao i sjeme, lakše raste kada je u mraku. Ako ništa drugo, otvorenija je za sve nepredvidivosti koje su njena suština.

Autor: Srećko Milovanović

Izvor: ekspres.net