Rajko Grlić: Ja bih se još malo igrao

Ono što mogu reći u vezi sa Goranom Markovićem i sa mnom je da mi nismo kalkulirali svojim životima, živjeli smo i govorili to što mislimo, a ne ono što u određenim momentima treba govoriti. To je možda najveća pobjeda za nas dvojicu – moralni odnos prema svijetu, da mu se ne moramo prilagoditi, i da možemo misliti ono što mi želimo, kaže za Danas Rajko Grlić.

Foto: Darije Petković

Jednog od najvažnijeg filmskog autora jugoslovenske i hrvatske kinematografije, ali i evropske, koga već decenijama doživljavamo i kao „Beograđanina“, sada je pred našu publiku dovela promocija knjige „Jesi li snimio ovo?“, u kojoj su on i Goran Marković, razmenjujući pisma i intimno beležeći svakidašnjicu koju danas žive, ispisali čitav vremeplov, od vremena studiranja na Akademiji u Pragu, vremena pređašnjeg, kroz iskustva porodica iz kojih potiču, doba Jugoslavije, 90-ih…, pa sve do 16. marta ove godine.

Ova uzbudljiva i svojevrsna hronika o filmu, umetnosti, prijateljstvu, groblju njihovih nesnimljenih filmova, političkim i društvenim lomovima, Srbiji, Hrvatskoj, Americi, represiji…, zbirka je kolumni dvojice velikana ovdašnjeg filma sa portala Velike priče u izdanju Lagune, a njeno preksinoćno predstavljanje bilo je kulturni događaj – u knjižari Delfi SKC nije bilo dovoljno mesta čak ni za stajanje.

Razgovor sa Rajkom Grlićem upriličen je pre promocije, u ponedeljak uveče, čim je stigao u Beograd, dok još nije ni odložio kofer u hotelskoj sobi u centru grada.

U ovoj, iako ličnoj i intimnoj prepisci, u kojoj ste beskompromisno, kritički i neustrašivo zabeležili gotovo sve što ne bi trebalo da zaboravimo, stiče se utisak da niste imali ograde u pisanju. Da li je imalo neobičan osećaj pisati privatna pisma koja će biti objavljena kao javna?

Mi smo to počeli tako što su na beogradskoj premijeri mog filma „Svemu dođe kraj“ pre tri godine, pored Gorana Markovića bili i urednik Nedeljnika Veljko Lalić i direktor Lagune Dejan Papić, i rekli – pa dajte se vas dvojica dopisivat. Taman nam još to treba, odgovorio sam (smeh). Ali oni su ozbiljno insistirali. Tome je dodao i Ante Tomić, koji je imao knjigu dopisivanja sa Dražom Petrovićem, koja je prošla fantastično, prvi tiraž je prodan u tjedan dana. Tako smo na njihov nagovor Goran i ja odlučili to probati na godinu dana, od novembra 2024, premda je trajalo dulje, i niko nam ništa nije rekao što ćemo pisati.

Samo su na početku bili malo razočarani, jer smo kratki, tražili su duže tekstove. A mislim da za internet i uopće te sajtove treba kraće pisati. I ima tu neobičnosti – pisati intimno, što će biti objavljeno javno je istovremeno egzibicionistčki. Ja sam do sada javna pisma pisao samo ministrima kulture, nisam pisao prijateljima. Ali mislim da smo ubrzo našli ton između privatnog i javnog, i pokušali to dvoje miješati kao što su naši životi izmiješani.

Prepisku ste započeli duhovito, u jednom od prvih pisama podsećate Gorana na vaš zajednički studentski film, pornić „V.i. Kulešov“, za koji ste na GEFF festivalu u Zagrebu 1969. osvojili nagradu nazvanu po oskarovcu „Falus Dušana Vukotića“. Iznenađuje koliko je to vreme bilo slobodnije i avangardnije od današnjeg?

To je jedinstvena nagrada koja je puno poznatija od filma koji je nagrađen. I zaista, taj GEFF je bio fantastičan, Zagreb je tada imao nekoliko briljantnih događanja – imao je Muzičko bijenale, imao je GEFF koji je bio posvećen erotici, i u tom trenutku jedan od najvećih festivala avangardnog i eksperimentalnog filma, imao je ISKT, sjajan kazališni festival internacionalni, na koji je tih godina dolazila La MaMa, Living teatar.

To je bilo razdoblje 70-ih i ranih 80-ih kada se sve otvaralo, kad si imao osjećaj da sve možeš. Nisi, naravno, sve mogao, ali je bio puno važniji taj osjećaj. Ja uvijek kažem da je u državi koja je neslavno otišla postojala jedna velika stvar – nada da će sutra bit bolje. Danas živimo u društvima u kojim znamo da će sutra bit gore.

Doba studija, sudeći po ovim pismima, mnogo je više ostavilo traga u vama koji ste bili na Akademiji u Pragu, nego, recimo, u onim rediteljima koji su studirali na ovdašnjim akademijama. Koliko vas je i to praško iskustvo negde odredilo?

Bili smo klinci, bili smo zbunjeni jer smo otišli od kuće, bili smo uplašeni. Pogotovu Goran, da ga ne olajavam, on je bio super sentimentalan, i mi smo svi bili sentimentalni. Meni je trebalo dvije-tri godine da shvatim da je dobro da nisam kod kuće.

Ali kad jednom shvatiš da imaš privilegiju da gledaš sebe samog sa strane, zemlju iz koje si došao, da gledaš sa strane ljude koji će postati junaci tvojih filmova, i da odjednom vidiš jednu sasvim drugu vizuru života i događaja, to je onda neizmjerno iskustvo.

A s druge strane, Prag je bio kolektivni duh koji smo razvili, i to ne samo mi, jugoslovenski studenti, nego i češki, poljski, bugarski, a tu je bilo i Njemaca, i Sirijaca, i stvorilo se jedno društvo koje je uživalo u tome što radi. Imali smo i jedno fino, tiho pravilo da ne pričamo šta snimamo, da ne gnjavimo jedan drugoga. Rekli bismo samo – snimam iz glave, ili, snimam iz života.

Mi smo imali sreću – paralelno sa otkrivanjem filma otkrivali smo „Praško proljeće“, jednu političku utopiju koja se tamo desila, koja se rodila, bila na vrhuncu i propala za tri-četiri mjeseca. Uvijek kažem: luk razočaranja mojih roditelja koji su bili predratni skojevci bio je dug deset–petnaest godina, a moj tri mjeseca. To ostavi pečat. I nismo bili ni svijesni kolika je to privilegija.

Na početku je bilo teško, Lordan Zafranović i ja smo imali stipendije koje nisu bile dovoljne za tri obroka nego za dva, a redatelj Antun Vrdoljak, tada sekretar Partije društva filmskih radnika Hrvatske, veliki nacionalista, pokušao nam je oduzeti i tu, nedovoljnu stipendiju. Tvrdio je da ga je dekan Akademije obavestio pismom da mi trošimo pare na kurve i na taksije, da uopće ne studiramo.

Naravno da dekan nije imao pojma ni da Vrdoljak postoji, a kamoli da se dopisuje s njim, i onda je Zafranović rekao čuvenu rečenicu: „Ja ne znam kak drug Vrdoljak, ali ja j… zabadava“. Onda smo mi negdje na drugoj-trećoj godini počeli raditi nešto za televiziju, pa smo si nešto pomogli, a ja sam s Vrdoljakom imao problema i kasnije, kad je postao direktor HRT-a i Tuđmanov funkcioner, o čemu sam govorio u Velikim pričama.

U ovoj prepisci pišete o filmovima, o novom AI modelu i najbolnijem kraju filmske umetnosti, kraju pravljenja autorskih filmova onako kako ste ih vi radili, a posebno o groblju vaših nesnimljenih filmova. Zanimlivo je da ste i Vi i Goran Marković delili i tu strast da snimite film o Golom otoku, ali niste uspeli. Vaši roditelji su bili golootočani, posebno majka Eva Grlić, koja je posle logora u NDH, iako skojevka i partizanka, doživela i to iskustvo, zahvaljujući UDBI. Kako je moguće da su udbaši tako postojani i danas, i da nikada nisu potpuno demontirani?

Na tom groblju nesnimljenih filmova pominjem tri naslova koja sam želio napraviti – prvi pokušaj je bio po romanu „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića, pa „Svečana akademija“, koja je priređena Aleksandru Rankoviću, tadašnjem ministru unutrašnjih poslova, kad je prvi put otišao na Goli otok, tvrdio je da je za taj logor čuo tek tada, 1951, i navodno rekao „Majku im j…., šta učiniše od naših ljudi!“.

Za treći film „Karmine“ inspirisao me je ručak poštovalaca Jova Kapičića na Cetinju u zimu 2013, nakon sahrane ovog udbaša, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, koji sam sasvim slučajno video. Gledao sam te ljude i mislio kako bi film koji bi se događao samo za tim stolom s tim starcima prepunim tuge za voljenim drugom i njegovim djelom, vjerovatno bio najtočniji mogući film o užasu Golog otoka.

Udbaši su vojnici jedne vjere, i ne odustaju. Kad postanete vojnik neke vjere, to vjerovatno košta u životu mnogih stvari. Jedna od najvećih tragedija Jugoslavije je to da je trebala Udbu, da se toliko bojala da li će da opstane i da nije vjerovala svom narodu, i htjela ga je kontrolirati.
I to je cijela priča o Jugoslaviji, jer je ta Udba jako tragična.

Ako čitate knjige nove hrvatske istoriografije, Josipa Manolića, koji je bio visoki funkcioner Ozne i Udbe, i jedan od glavnih hrvatskih udbaša, a 90-ih jedan od najbližih Tuđmanovih saradnika, biće vam jasno. On tvrdi da je iz udbaške emigracije iznikao Tuđman, da ga je ona rodila, i da je u osnovi ta grupa osnovala državu Hrvatsku. I takvi karakteri se stalno ponavljaju kroz istoriju – rijetko prevladaju bolji, kurvini sinovi nekako uvijek pobjeđuju.

A ja sam u godinama kad pokušavam da se ne zagadim dnevnom politikom, više nemam vremena za to – hoću uživat u maslinama, u miru, šetnjama, neću da mi ove zadnje godine zagađuju neki politički gadovi i glupani. Evo, Plenković je uz sebe stavio same budale i uživa u njihovim izlivima neizmjerne ljubavi koja topi Hrvatsku.

Mene to ljuti, a onda kažem sebi da se neću trošiti na srdžbi, srdžba je najgora stvar na svijetu. Srdžba ne proizvodi ništa, ljutnja ne proizvodi ništa, i treba se očistiti od toga da bi se čovjek mogao igrati u životu. A ja bih se još malo igrao.

Tu je i Vaša i Goranova dilema – „raditi ili zatvoriti dućan“?

Moja strast je sve više u vinu i hrani, mogu dane provesti s planinarima, s kuharima, Istra mi je dala taj užitak, nismo se još totalno preselili, ali često smo tamo i bićemo sve više. Moja supruga kaže: hvala Tuđmanu što nas je otjerao, bez njega ovo nikad ne bismo imali. On nam je zagorčio jedan dio života jako, otišli smo na intelektualni baušter u Ameriku, a baušteri su žargonski izraz za građevinskog radnika, gastarbajtere koji su otišli odavde 70-ih i 80- ih godina.

Taj intelektualni baušter nam je omogućio da se nekako situiramo i imamo mirnu starost. Ja sad imam neku mirnu starost, i ne dam da mi ovo sranje od politike to poklopi.

Goran Marković u svojim pismima govori o progonu koji je doživljavao i još doživljava, o tome kako je i on 90-ih imao ponudu da ode u Ameriku, i kako je odlučio da ipak ostane u ovom našem mraku i blatu. Koliko je ova vaša prepiska i svedočanstvo događaja koje ljudi na ovom prostoru ne bi trebalo da zaborave?

To je na neki način naš dnevnik, naše razmišljanje o vremenu u kom živimo, pa to razmjenjujemo i time ostavljamo tragove pored puta. Jedino mi kao pripovedači priča možemo da ostavljamo tragove pored puta, na bilo koji način – u filmovima, knjigama, tekstovima, i mislim da, ako u nečemu ova knjiga ima vrijednost, to je da bude kamičak pored puta koji govori o vremenu u tom trenutku, i kako su dvojica staraca shvatila šta treba činiti u tom vremenu.

Kad predlažete Goranu koji je ovde već četrnaest godina zabranjeni reditelj, da kao u studentskim danima snimate pornić, on kaže da živi u zemlji koja je uređena po principu na pornić, a Vi odgovarate da je ono što danas živimo veća pornografija od svakog pornografskog filma, dajući poređenje i sa Trampovom politikom. Kako se Americi desi neki takav čovek, kako se nama desi ovakva vlast, kako Hrvatskoj…?

U Americi je to mešavina horora i science factiona, u kojoj su zli momci, nekolicina milijardera uz masovnu pomoć onih koje izrabljuju, našli u Trampu svog Pinokija kojim će vladati. Postoji jedan ogromni dio Amerike koji je bio frustriran, izgubili su tvornice, izgubili su milion stvari, ostala je masa ljudi koji nisu imali kvalifikacije da uđu u neku drugu eru industrijsku, i on je radio na tome. Svaki nacionalizam uvijek radi na frustraciji. Neko ti kao j... mater, a mi ćemo te spasiti. Tako je radio i Hitler, i Tuđman, i Milošević, a vi ih toliko imate da sada možete napraviti i izložbu od njih.

Frustracija je dovela Trampa, kao i ove naše. Obećavao im je brda i doline, kad su vidjeli da su najebali, da galon koji košta dva i po dolara plaćaju pet, shvatli su da više neće za njega glasat. Ali, jednostavno, takvi ljudi dođu. Meni su se u Sloveniji smijali kako nam je u Hrvatskoj Tuđman došao na vlast, a onda je njima došao Janša.

Ti tipovi dođu, ti tipovi imaju svoje veze, ti tipovi su međunarodno povezani. Fašizam je nešto čime je najlakše zapaliti ljude, bilo koja socijalna ili lijeva opcija nema tu moć zapaljenja, nema te šibice koja može toliko zapaliti. Masa se pali na najjednostavniji način, na nacionalnoj frustraciji – niko tebe ne voli, svi te mrze, a ja ću te voljeti i braniti. I to je to.

Ali ako govorim o Americi, moram reći da je ovo što radi gradonačelnik Njujorka Mohran Mamdani fantastično. On je čudo američko koje ima jednu divnu destrukciju bogatih – radi na tome da siromašni mogu živjeti neke živote. To je momentalno nivo „Praškog proljeća“, tako ga gledam. Poznajem mu i mamu, ona je u Bombaju režirala velike filmove, i meni je Njujork još uvijek „grad grad“, i beskonačno mi je drag, a i Niksi su pobjedili.

Za Hrvatsku kažete da je samo malo „našminkanija od Srbije“, ali za razliku od Gorana koga targetira ceo naš državni vrh i kome je oduzeto pravo da radi, gde su gotovo svakodnevni skandalozni udari na kulturu i umetnike, Vi uz sav svoj beskompromisni angažman prema hrvatskoj vlasti i dalje snimate vrlo kritične filmove, a rekli ste mi da se pripremate i za novi?

Razlika je u tome da je Srbija u ovom trenutku hard porn, a Hrvatska za sada u soft verziji istog filmskog roda. Ideološko je situacija u Hrvatskoj strašna, ali u praksi nije toliko. Ja sam zapanjen da sam nakon filmova „Ustav Republike Hrvatske“ i „Svemu dođe kraj“ opet dobio sredstva.

U Hrvatskoj postoji struja koju je Plenković kao premijer pokupio iz nekakvog zdruga, to su neki Hercegovci slavonski koji veličaju ustaštvo, i panično se žele dokopat kulture. On im za sada to ne da, ali je kultura vrlo kontrolirana. S druge strane, Hrvatska je u Evropskoj uniji, onda treba malo paziti kako se to igra, i to je osnovna prednost Evrope.

Dve trećine Plenkovićevih ministara ne bi bilo u zatvoru da nema EU koja ima svoju finansijsku policiju i kontrolira protok novca iz EU, svi su ministri manje-više ušli u zatvore ili u sudnice zahvaljujući tome, tako da postoji mali strah da ne sme baš sve da se uruši.

Za koji ste film sada dobili sredstva?

Film koji namjeravam raditi je, konačno, nakon svih bezuspješnih konkursa, „Poskokova draga“ po romanu Anta Tomića. To je komedija posvećena ulasku Hrvatske u EU, jer Hrvatska tu unosi jedinu stvar koju zaista ima i koja je karakteristična za njen prostor.

A to je poskok, najotrovnija europska zmija, tradicionalno vezana za dalmatinsku Zagoru, Velebit, krška područja, ali se posljednjih desetljeća može sresti i u kontinentalnim dijelovima Hrvatske.

Bez obzira na to što pokušavate da pravite distancu od dnevne politike, kad su započeli protesti u Srbiji, odmah ste podržali studente upravo na stranicama Danasa. Kako sada vidite ovu pobunu?

Dugo nisam bio u Beogradu, još od filma „Svemu dođe kraj“, što je bilo prije tri godine. Ja se sa strane ježim ovog vašeg tipa i svega što on radi, i moram reći da sam imao ogromnu nadu u studente. Posebno kad su na Slaviji uz sebe okupili nekoliko stotina hiljada građana.
To je bilo veličanstveno, a mislim da je bilo i životna prilika – neke divne djevojke su izašle i recitirale divnu poeziju, ali niko nije izaša i rekao to, to, i to, i da se ne mrda odatle dok se ti zahtjevi ne ispune.

Tako velike prilike, kulminacije, dese se nekoliko puta, ne dvadeset, ne trideset, i treba ih maksimalno iskoristiti ako se želi pobjeditu u ovoj borbi. Ja to najiskrenije želim tim divnim studentima i navijam za njih.

Ali moram priznati da su me i malo razočarali sa Kosovom, nekakvim memorandumom, kako su ga nazvali. Ne znam koliko njih stoji iza toga i tog, čini mi se nacionalizma u koji su malo uplovili. To djeluje kao da su zasvirali istu pjesmu, samo su „druga violina“. Nemojte se igrat toga, to se igralo u ovoj zemlji već sto puta, i uvijek je bilo tragično.

Znam koliko je teško voditi borbu u prilikama kad su razorene sve institucije, kad nema pomoći, ali studenti moraju da se klone svih desnih struja. Mislim da ovdje treba puno drastičniji zahvat studenata da bi se uistinu dogodile suštinske promjene nego „Kosovo je naše“. To je izgubljena pjesma prije deset godina, to je „šlager“ koji više ničemu konstruktivnom ne služi u budućnosti, osim održavanja ove vlasti.

Živite na relaciji Amerika–Zagreb–Istra, gde ste sve češće i gde planirate da ostanete, a u pismima Goranu Markoviću dotakli ste se i Vaše dileme iz 90-ih, otići iz Hrvatske ili ostati. „Egzil boli. I to jako“, zapisali ste. Koliko je uistinu teško zapakovati ceo život u nekoliko kofera, napustiti sve što voliš i krenuti u avanturu koju ne biste izabrali da se nisu desili ratovi?

Ne, zaista nikad ne bih otišao da nije krenuo taj užas. Kad su mi i prije devedesetih ponudili da nešto radim u Americi, nisam prihvatio. Egzil nema iste priče, svaka je drugačija – nema tu uniforme, nema recepta, nema pravila. Svaki ulazak u drugi život je beskonačno čudesan.
Mi smo imali sreću, a moja supruga stalno govori: nemoj upotrebljavati riječ ’sreću’, ali ja zaista mislim da smo imai sreću, da sam imao neke filmove, da su se ti filmovi vrtjeli negdje po Americi, da sam bio u nekim istorijama filma, i da sam jednostavno mogao dobiti takvu poziciju na Univerzitetu u Ohaju u istoj ravni kao, recimo, Spajk Li, koji je tamo takođe predavao.

Ohajo je jedan od najvećih i najcenjenijih javnih istraživačkih univerziteta u Americi, sa ogromnim kampusom, i mi smo tamo našli neki mir. Ali koliko god imali sreće, ono pravilo američko koje kaže da treba proći sedam godina da se, što mi kažemo, „razgaćite“ je točno.
S druge strane, te promjene su uvijek i dileme da li ćeš promjenit sebe i prilagodit se toj sredini, ili pokušat ostati to što jesi. To mislim da je osnovna dilema svakog ko ode. Prvo što ti padne napamet je da se prilagodiš. Malo je teže ne. Ja sam probao to ne.

Gotovo cela porodica Vaše majke Eve Grlić pobijena je u logorima NDH, a i Vaš otac je, kao i ona, „tucao kamen na golim otocima“.  Ali Vi nikada sa gorčinom niste govorili o tome, ako bi se uz Vašu ličnost mogla staviti još koja odrednica onda bi to svakako bili ogromna duhovitost i radost prema životu, što je vidljivo i u ovoj prepisci sa Goranom – na njegove crne misli, pored pornića koji biste snimali, nudite mu i recept za „puricu koju pleme Grlića, sve odreda teški bežbožnici“, već decenijama spremaju za badnje veče.

Ja uvijek volim da pojednostavim stvari. To o čemu govorite je srednjeeuropski put u kojem sam ja odgojen – moji su govorili njemački, govorili su francuski, moj djed je bio veliki frankofil, jer je kao klinac bio vodič u Luvru kad je pobjegao odavde. Taj duh se jednostavno smije svojoj sudbini, jer to nalazi kao jedina odbrambena sredstva koja može pronaći.

Česi su velemajstori toga – oni su igrom i duhovitošću prošli kroz ono što su živeli na neki najbezbolniji način u vrlo tragičnim i strašnim vremenima. Krleža je 30-ih godina pojave fašizma imao neke takve tekstove, pa su bila pretragična vremena da bi se igrali, ali to je spas. On te vješa, a ti se smiješ.

Autor: Radmila Radosavljević

Izvor: danas.rs