Kada se nakon čitanja konačno sklope stranice ovog romana, kao asocijacija, doplivaju stihovi Duška Trifunovića:

… samo će gresi kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.

Teško je napisati osvrt na krimi triler bez otkrivanja radnje, pa ako neki prstohvat riječi nenamjerno i procuri otkrivajući sadržaj knjige, to ne treba uzeti za zlo.

Vraćajući se opet na stihove Duška Trifunovića, oni savršeno otkrivaju samu temu Petrovićevog romana, a ona se ogleda pitanjima: koliko su grijesi naši, a koliko tuđi? Kolike su posljedice zanemarenih trauma i psihopatologije? Gdje je linija između osvete i pravde?

„Ukus straha“ je detektivsko-kriminalistički triler koji pruža sveobuhvatnu sliku istražnih radnji kojima se policija služi, od metoda ispitivanja osumnjičenih, forenzike, IT, do profajlinga koji je okosnica ove knjige. Sve u sebi može sadržavati trag – od toga kako čovjek hoda, priča, pa do govora tijela i najsitnijih detalja mimike.

Zoran Petrović na izuzetno uzbudljiv i dinamičan način vodi priču o istrazi policije, koja pokušava da uhvati serijskog ubicu i pri tome su u trci sa vremenom, jer njegovim prolaskom gomilaju se leševi, a sve veći strah se uvlači u javnost. Strah je i veći, jer se ubistva ne dešavaju tamo negdje, daleko od javnosti, u šumi ili planini, već u bliskom komšiluku, u samom srcu velegrada.

Okosnicu istrage čine detektivka Preradović i profesor kriminologije Petrović. Oni ne samo da moraju da uhvate ubicu već i da vrate dug, jer su zbog njihove greške osam godina ranije izgubljena tri mlada života.

Čini se da je zlo uvijek povezano, pa detektivka Kristina Preradović i profesor Petrović moraju da odgonetnu i vezu sadašnjeg ubice sa serijskim ubicom od prije osam godina. Jureći tako za tragovima, istovremeno se boreći sa vremenom, moraju da odvoje one bitne dokaze od nebitnih, koji ih samo skreću sa pravog puta, a ne slute da je zlo evoluiralo i da je ovog puta ulog ličan.

Ipak, da bi stvar bila komplikovanija, dugogodišnje poznanstvo Preradovićeve i Petrovića počinje da varniči iskre jedne izgledne romanse koja ih odvodi na klackalicu između ljubavi i ljubomore.

Kako roman odmiče, autor pokazuje svoje raskošno poznavanje međuljudskih odnosa koji tvore društvo, ali ne uvijek u pozitivnom smslu. Ovdje pasivno dolazi do izražaja boljka savremenog doba, a to je otuđenost. Ljudi mogu da se poznaju godinama a da ostanu nesvjesni jednog velikog dijela života onog drugog i tako na oksimoronski način postaju dobro poznati stranci. Zli ljudi su dobro upoznati sa ovom činjenicom i neprestano pokušavaju da je iskoriste.

„Ukus straha“ i njegov autor na kristalno čist način pokazuju kako u umu serijskog ubice ne postoji racionalno razmišljanje, već sistem u ludilu koji uslovljava iskrivljeno viđenje stvarnosti što dovodi do razornih posljedica. Međutim, isto tako pokazuje i da taj sistem ludila se ne pojavljuje sam od sebe, već je posljedica nezalječenih trauma koje su propuštene da budu tretirane od nadležnih institucija.

Roman je pitak, pisan svedenim stilom, bez suvišnog govora psihološke nauke, te je tako razumljiv svima. Klišeizirano je reći, ali ništa manje istinito, da ova knjiga čitaocima neće dopustiti da je ispuste do posljednje strane. „Ukus straha“ klasični je predstavnik svoga žanra, ali ostavlja pomalo gorak ukus na kraju, jer i pored sve te zabave tokom čitanja, ostaje misao o svim mogućim mračnim dušama koje vrijebaju iz mraka.

Autor: Goran Došen
Izvor: P.U.L.S.E