Prikaz romana „Ljudi za stolom“: Padanja su uvijek blizu kad su ljudi za stolom
Ono što se događa u „Ljudima za stolom“ pokazuje nam jedno generacijsko potonuće, jednu neprilagođenost koja se, usljed opšteg pomućenja, rastače u svojim nemogućnostima da dosegne bilo kakav oblik smiraja.
Književni opus Srđana Valjarevića po svom je izrazu iznimno autentičan literarni svijet, koji je ovaj autor izgradio već od svog prvog romana „List na korici hleba“. Dakle, radi se o autoru čije su knjige prepoznatljivo oblikovane, sa atmosferom koja ostaje nepromijenjena iz knjige u knjigu. To ne znači da se u njegovim romanima ništa ne mijenja, naprotiv, već da je posrijedi pisac koji je u književnost ušao sa onom sviješću da sve počinje sa prvom rečenicom, iz koje se potom razgranava cijeli splet mogućnosti, kadriranja koja nam filmskom preciznošću otkrivaju stvarnu snagu literature i njene dosege.
Apartni karakteri
Iz današnje perspektive gledano, nakon trideset i sedam godina njegovog rada, Valjarević je postigao u svojim djelima jedinstven pripovjedački ton, koji se razvijao, usložnjavao, ostajući uvijek vjeran potrazi za onim rubnim prostorima u kojima se njegovi protagonisti kreću, zarobljeni između onog vanjskog i onog unutrašnjeg. Kada to kažem, mislim prije svega na znalački odmjeren upliv stvarnosti, ali i imanentnog monologa u toku svijesti pripovjedača, koji se neprestano prepliću, stvarajući književni amalgam koji ostvaruje puni napon trenutka iz kojeg se piše, ali i postiže dalekosežniji efekat univerzalnosti.
Valjarevićevi junaci uvijek su po pravilu marginalci, apartni karakteri, koji sa te svoje pozicije ne govore kroz opšte glasove, niti donose zaključke ili bilo šta dociraju, oni su neprestano tu gdje jesu, u vlastitoj vizuri svijeta, sudarajući se, padajući, tražeći načina kako u opštem neredu uspostaviti vlastiti, kakav takav, red. Dakako, taj red je uvijek izglobljen, pomjeren u stranu, van svih opštih mjesta vremena i prostora u koji su smješteni. Otuda, doima se kroz Valjarevićeve knjige da se suštinski ništa ne događa, odnosno da nema velikih zamaha, nema velikih tema, već je sve usmjereno na trenutak, na samo kretanje, na mala pomjeranja, na ustajanja i prevrtanja poslije kojih malo šta ostaje isto.
Da budem precizniji, ovaj autor piše svoje knjige ne da bi nam otkrio velike istine, niti da bi pokazao kako treba živjeti. Umjesto toga, on nastoji istrgnuti iz svake opštosti one elemente koji mogu posvjedočiti postojanje jedinstvenog ljudskog karaktera bačenog u život kao takav. Sva ta buka i bijes kroz koju se kreću protagonisti romana ovog pisca grčevita je potraga za tišinom, nasuprot svakoj destrukciji, koja neprestano odjekuje svuda okolo. I oni su jednim svojim dijelom uzročnici te destrukcije, ali u stalnom traganju za izdvojenim kutkom u sebi, kad je moguće udahnuti, čuti svoje misli ili jednostavno prepustiti se bivanju kao plovidbi pred kojom se neće ispriječiti nikakva neravnina. Ali tu se ne radi o jednostavnoj polarizaciji onoga spoznajnog, ono je uvijek u konvulziji, u nadmetanju sa samim sobom, kako se utišati, kako kompresovati rasap koji se krije u svakom sljedećem koraku.
Dva su suštinska elementa u prozama ovog pisca. Jedan se odnosi na neprestano kretanje junaka kroz opredmećeni svijet, iz kojeg se zrcali društveni i istorijski kontekst u koji je on smješten, ali ne kao duboka provala ili deskripcija stvarnosnog, već kao blago sjenčenje konteksta, koji služi isključivo kao okvirna scena u kojoj se odvija istinska drama u samim karakterima. Ipak, kretanje, hodajuće pisanje, dolazi kao prepoznatljiv element u književnosti Srđana Valjarevića, iz te neprestane potrebe da se ugao gledanja mijenja, da se smjenjuju kulise i prostori, postiže se cikličnost pred kojom sve ostaje isto, ali ništa nikada isto nije. Sa druge strane, postoje oni elementi gotovo beketovske statičnosti i repeticije u književnosti ovog pisca, koji nas poput Klova i Hama drže u jednom nepromjenjivom toku, pred kojim je iluzorna svaka mogućnost promjene. Jer ma gdje se kretali, ma gdje išli, ono što nosimo u sebi, čime smo obilježeni, ostaje kao trajna kategorija osuđenosti na proces suočavanja sa sebstvom i njegovim kontradikcijama.
Stoga, kod Valjarevića, nema iluzija da je promjena moguća, da postoji prilika da se izađe van okvira svoje kože. Ono što nas u nama obilježava opisuje zidove preko kojih se ne može, iako se po svaku cijenu želi prekoračiti iza njih. Njegovi junaci pak nisu svedeni na linearnost svog kretanja, već kroz snažne antinomije nastoji prenebjeći ono što ograničava, promjena jeste moguća, ali za nju po pravilu nedostaje one stvarne snage. Tako postavljene proze ovog autora pokazuju nam na koji način se književnost može nositi sa neumitnostima, sa onim što ostaje betonirano u opetovanim porazima. Ona ne daje odgovore, ne nudi toplu vodu, ona pokušava da ukrade od zbilje bar jedan trenutak u kojem se može izaći izvan opisanih kružnica, zavarati protok nekom fintom koja će omogućiti da se bude, baš sada, u ovom neponovljivom trenutku. Svaki naredni korak, jedan svijet je nepovratno nestao, a ono što dolazi nepoznanica je sa kojom se iznova valja hrvati.
Zapisi iz podzemlja
Sve navedeno važi i za Valjarevićev roman „Ljudi za stolom“, koji je trideset i dvije godine poslije, u svom reizdanju, jednako aktuelan, te po svom zamahu u potpunosti pokazuje da za uspjelu literaturu test vremena ne predstavlja nikakav problem. Čitanje ove proze u sadašnjem trenutku pokazuje nam pisca koji je postavio svoj izraz na takav način da može biti transgeneracijski aktuelan. On je mladalački usmjeren u godine opšteg rasapa, početak je devedesetih godina prošlog vijeka i jedna stvarnost se ubrzano raspada. Dok se ona druga nazire kao ulazak u opšti haos i stanje velikih potresa. Junak ovog romana odlazi iz Beograda u Amsterdam, kako bi pokušao pronaći za sebe neki drugačiji prostor da se ostvari. Međutim, ono što se događa u „Ljudima za stolom“ pokazuje nam jedno generacijsko potonuće, jednu neprilagođenost koja se usljed opšteg pomućenja rastače u svojim nemogućnostima da dosegne bilo kakav oblik smiraja. Posrijedi je knjiga koja nam oslikava jedan dalekosežni poraz.
Bivajući izmješten u Amsterdam, njegov protagonista sreće svoje prijatelje iz beogradskog života, i sve što potom slijedi slika je posrtanja, destrukcije koja predstavlja zapise iz podzemlja jedne mladosti. Ta je mladost obezljuđena, zarobljena u nemogućnosti da uspostavi bilo kakvu kontrolu nad vlastitom egzistencijom, te kao takva prepuštena ubrzanom umiranju kad mu još uvijek nije vrijeme. Ipak, sve to crnilo, koje izvire iz središta romana, opšta depresija, jer se onaj plimni val raspada neumitno preliva na sve, nastoji se nekako prevazići kroz one bljeskove pukog postojanja, mala pomjeranja koja daju trenutak za predah. Te krajnjim smislom unose u ovu prozu dašak bezbrižnosti, koja se opet brzo ruši. Stilski sveden, u kombinaciji dijaloškog i unutrašnjeg monologa, ovaj roman jedan je od autentičnih prikaza jednog vremena, odrastanja u rasturenoj stvarnosti pred kojom nema nikakve odbrane.
No bez obzira na vremensku distancu, Valjarevićevi „Ljudi za stolom“ u današnjem svom čitanju djeluju jednako svježe, jer opet smo u istom limbu. Sve se promijenilo, a zapravo je ostalo isto. Ono što je započelo devedesetih i danas nas opsjeda istim intenzitetom.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
