Prikaz romana „Kraljević Marko oslobađa Imotski“: Prvi put među zapadnom braćom Hrvatima
Krajem davnih sedamdesetih godina 20. vijeka vaš knjižar bijaše malo djete. Djetinjstvo je proveo u malom rudarskom gradu, 40-ak km južno od glavnog grada tadašnje Jugoslavije – one koje više nema, al’ je ostala u nama kao sećanje na odličnu žurku gde smo se svi ponapijali i kasnije se sećali celog života i super žurke i mega-ultra mamurluka.
Glavni heroji djetinjstva mu nisu bili Superman ni Batman – OK bili su, šta ja znam – al’ nama Balkancima ne treba junak iz uvoza. Imali smo cijeli panteon! Jedan od najbitnijih i najinteresantnijih bio je Marko Kraljević.
Marko Kraljević (za one koji nisu čuli – Marc, kraljev sin, al’ bolje da ga zoveš Princ/Kraljević ako nećeš da dobiješ buzdovanom po glavi) najpoznatiji je junak epske poezije Srba, Hrvata, Bosanaca, Crnogoraca, Makedonaca, Bugara... eto, svih nas Južnih Slavena koje je historija pomiješala kô salatu.
Historijski: Marko Mrnjavčević (1335–1395) bio je srpski princ, sin kralja Vukašina, vladao dijelom Makedonije, pa postao turski vazal i poginuo boreći se... uz Turke. Ironija sudbine: čovjek koji je ratovao za Osmanlije postao simbol otpora protiv Osmanlija. E, to ti je Balkan: dok ti kažeš ajme, mi smo već promijenili stranu.
U narodnim pjesmama Marko je:
Superheroj bez plašta: silan, mlati buzdovanom, jaše Šarca – konja koji priča i daje mudre savjete (da, konj pametniji od Saveta Evrope).
Branitelj slabih: tuče Turke, nevjernike, lopove, čudovišta... ali mora da plaća danak sultanu. Klasična balkanska dilema: ’oću da se bunim, al’ moram da platim račune (a ako još mogu da ih utajim – tako je još bolje).
Čovjek od krvi i mesa: prgav, pijanica, surov, ali vjeran majci Jevrosimi i datoj riječi, sexy brkova. Kad je umirao, ubio je Šarca da ne padne Turcima u ruke i slomio mač na četiri dijela. Džentlmenski potez – ako ja ne mogu da ga jašem, niko neće.
Sve ovo zvuči suhoparno, a u stvari nije. Jer epska i lirska poezija Srba, Južnih Slovena – Bugara, Makedonaca, Crnogoraca, Bosanaca (i kršćana i muslimana, tj. Slovena islamske vjere) i Hrvata – vrvi od heroja, izdajica, aždaja, vila, džinova, vještica, bauka i demona. „Igra prestola“, „Gospodar prstenova“? Ništa novo. Narodna mašta je za pet vjekova turskog roblja stvorila svijet koji i danas može da parira HBO-u. Samo oralna tradicija mogla je i uspjela – kroz mit, legendu, a ponekad gotovo istoriografski – da sačuva kulturno blago svih nas.
Marko u tome ima posebno mjesto: nijedno djete u Jugoslaviji nije odraslo a da nije čulo epske pjesme. Svi smo ih znali napamet. Slušali smo ih u porodici (moj pradeda je znao skoro sve cikluse, a bio jedva pismen – dva razreda osnovne škole), ali i u školi. Jer su nosile univerzalne poruke: sloboda, otpor, hrabrost, vrlina – ali i naše slabosti: sitničavost, sujeta, crni humor i surovost. Svako je znao za snagu, neustrašivost i tvrdoglavost Marka. A on? Pa on smo mi. Naše najsvjetlije tekovine i naši beskrajno čudni nedostaci. „Kraljević Marko oslobađa Imotski“ je lagano modernizovana, romaneskna verzija tog duha.
Ante Tomić – čovjek koji nas već decenijama nasmijava do suza našim nedostacima, sitničarstvom, dvoličnošću, licemjerjem, ali i komšijskim duhom, hrabrošću, dobrotom, gostoprimstvom, slavnom i bogatom (ali nerijetko zloupotrebljavanoj) prošlosti – odlučio je da odvede Kraljevića Marka u Imotski. U vukojebinu u zaleđu jadranske obale, na samoj granici tadašnjih kraljevstava i carstava.
Otomanska imperija pokorila je cijeli Balkan. Oko Imotskog granica je mrdala tamo-vamo decenijama. Venecija, pa kasnije druge sile, pokušavale su zaustaviti Turke i pogurati ih na istok. Nije bilo lako. Lokalno stanovništvo – u velikoj većini Sloveni (katolici i pravoslavci, muslimani/Turci) – redovno su mijenjali gospodare, a nerijetko i vjeru, zavjet i vjernost. Vještina preživljavanja u surovim uslovima tih suvih, pustinjskih, aridnih čuka i planina činila je da populacija živi teško – i bez ratova, okupacija i nestabilnosti.
Marko – Aragorn Balkana – pozvan je od Venecijanaca da oslobodi tvrđavu. Al’ junak više voli svirati gusle nego sjeći Turke (gusle: instrument s jednom žicom koju guslar gudi dok pjeva o junaštvu – Marko u romanu više drži gudalo i tople grudi nego mač). Dodajte konja alkoholičara, jednoroge koji pričaju latinski i dame iz bordela koje koriste viralni marketing – dobijete rat kojeg se niko ne sjeća zašto je počeo, junake koji bi radije kuvali nego ratovali i slobodu koja liči na novo ropstvo.
Bref – epopeja koja ismijava mit s merakom. Kao u drevnom predanju, tako i kod Ante Tomića: Marko je naše ogledalo. Nas Srba, Hrvata, Bosanaca, Crnogoraca, Makedonaca. Urnebesna slika naših slabosti, ali i beskrajne volje da se rugamo samima sebi.
Iako je Marko više PR ekspert i umjetnik performer, a manje heroj – zeitgeist – običan narod oko njega čini da Marko nastavi da bude legenda, inspiracija i moćni balkanski neustrašivi borac za ugnjetene. Onaj pravi. Taj Markov narod može učiniti i najplemenitije i najpodlije poduhvate. Srbi, Hrvati i Muslimani iz Bosne to najbolje znaju: prolazili smo puteve od bratstva do bratoubilaštva u treptaju oka, od apsolutne solidarnosti do spaljivanja komšijske kuće.
Kao i u drugim romanima Ante, ljubav i seks su rješenje. Jer Marko je pravi brkati maljavi balkanski stallion. Kroz ljubav, gostoprimstvo, toplinu grudi i međunožja lokalnih prostitutki pronaći će spasenje – a ne kroz rat i nasilje.
Tako Ante spašava legendu, ne dajući joj mitsko mjesto bezgrešnih narodnih heroja, nego je još više približava nama – običnim ljudima koji smo preživjeli užas 90-ih i zatvorili se u svoje male nacionalne mitove. Mi koji iz sve snage pokušavamo da se prikažemo kao različiti i drugačiji od susjeda – svi smo djeca Kraljevića Marka. I vjerujte, negdje duboko u nama više volimo gusle nego topuz.
Autor: Vladimir Pavlović
