Prikaz knjige „Zoe, devojčica sa vrha solitera“: Hej, vratila se Zoe!
Kad sam u izlogu Lagunine knjižare ugledala novo, redizajnirano izdanje knjige Ane Đokić o devojčici sa vrha solitera, jedva sam uspela da zadržim usklik: Hej, vratila se Zoe! Sumnjam da bi deca koja su pored mene razgovarala o izloženim figuricama, razumela o kome uopšte govorim, ali sam isto toliko sigurna da bi se lica njihovih roditelja razvukla u širok osmeh. Jer kako se drugačije dočekuje stara poznanica uz koju su brojni mališani, pre dve decenije, provodili neponovljive časove?

Ne zaboravlja se tako lako Princeza od Tramvaja, ta nezaustavljiva brbljivica koja satima može da priča, a da ne kaže ništa o onome što je najdublje tišti i koja je do majstorstva ovladala veštinom da ono što joj nedostaje, drugima, a naročito sebi samoj, predstavi kao istinsku privilegiju. Nemoguće je ne pamtiti je i posle nekoliko decenija od poslednjeg susreta sa njom. Jedinstvena, bogatog unutrašnjeg sveta, zaneseno zagledana u ono što je visoko i daleko, kao da je u bliskom srodstvu sa najvoljenijim junakinjama iz književnih klasika za decu.
Po vedrini sa kojom prevazilazi nedaće i šarmu kojim brzopotezno osvaja sva srca – neodoljivo podseća na Pipi Dugu Čarapu. Zbog sposobnosti da u svakoj poteškoći vidi priliku da učini dobro, liči na Polijanu, a po lakoći sa kojom se prepušta sanjarenju, tako je nalik Eni iz Zelenih zabata. Saosećajna je i pokušava da u svakoj prilici uradi najviše što se može kao Hajdi, a uživa u čitanju baš kao Dalova Matilda. Ali, od svih njih, jedino se Zoe, s punim pravom, meša u sam pripovedni tok, zahtevajući da bude lepša, mudrija i, pre svega, prihvaćenija i voljenija od devojčice koju je zamislio onaj koji, zapravo, priča priču o njoj.
Ali da su usvojene te njene želje, i da smo umesto o Zoe čitali neku priču o genijalnoj lepotici, sa vitkim manekenskim nogama, plavim uvojcima koji se vuku po podu ili dugom crnom kosom koja se presijava na mesečini, sigurno je danas, mi njeni davnašnji poznanici, ne bismo prepoznali niti bismo joj ovako radosno pohrlili u zagrljaj. Niti bismo svedočili kako u Zoinom društvu, čak i onda kada čitav dan provodi u pidžami između četiri zida, nikada ne može biti ni dosadno ni tužno. Ni onda kada, umesto rođendanske torte ukrašene šlagom od jagoda, sama sebi sprema špagete prelivene kečapom. Ni onda kada se sva deca na poziv svojih bližnjih raziđu kućama na večeru i spavanje, a ona ostane sama na ulazu u soliter, uzalud čekajući da sa prozora začuje svoje ime. Ni onda kada čitav dan posmatra oblake i avione i njihove tragove usečene u plavetnilo. Ni kad se, stepenik po stepenik, sa ogromnom školskom torbom na leđima, penje od prizemlja do potkrovlja solitera kako bi upoznala sve stanare i njihove životne navike. Jer svet je onoliko lep, koliko smo mi radoznali, Zoe zna i da ne čita Šekspira. Ni kada uzalud čeka da dobije novogodišnji poklon od Deda Mraza u koga ionako odavno ne veruje. Ni onda kada uzalud traži dve iste i čitave čarape u kući u kojoj nema nikoga ko bi zaista brinuo o tome. Ni kada se, iz čiste dosade, dok čeka da tata odgleda bokserski meč, prejede lubenice.
A da ne govorimo o poglavljima kada sklapa prijateljstva sa Anđelkom iz susedstva, koji ima sasvim drugačiji problem od nje i želju da se, makar na čas, osami i pobegne od larme koju prave njegova mlađa braća i sestre. Ili kada se, najzad, desi taj dugoiščekivani susret i Zoe upozna tamnoputu, a po svemu ostalom sebi sličnu Milicu koja će joj postati najbolja drugarica. I oseti istinsku sreću za koju je dovoljno da zajedno provode slobodno vreme, piju vodu na šarene slamčice, grickaju sendviče i zaneseno gledaju u beskrajno nebo. Kad, iako lakiraju nokte i sanjaju o prvim poljupcima, ipak odluče da dan provedu u urnebesnoj zabavi – spuštajući se niz tobogan u parku.
Iako najvažnije stvari o sebi ona neće izreći, sada već odrasli čitaoci dobro pamte da je od arahnofobije, tog neobičnog straha koji Zoe oseća pred najsitnijim paukom, snažnija bila potreba da bude nečija i da neko bude njen, pa makar to bilo osmonogo biće koga će tata nehotice opajati prilikom jednog od retkih čišćenja stana. I da će ona, navikla da iz njenog života netragom nestaju oni koji joj najviše znače, uspeti da se izbori sa tim.
Jer Zoe nas, zapravo, nije samo podsećala na junakinje iz lektire: ona je tako ličila na nas same. I to onda kada smo bili najusamljeniji, i kada smo žudeli da nekome zaista znači to što postojimo, i kad smo strepeli da će svi zaboraviti na naš rođendan ili kada smo priželjkivali da sa onim koga volimo zajedno čekamo Novu godinu, pa makar praznično veče proveli kunjajući na trosedu u dnevnoj sobi, pored plastične jelke. A naročito onda, kad bismo shvatili da su od svih superheroja snažniji naši preumorni roditelji.
Zato smo je toliko, hrabru i ranjivu u isti mah, i tako iskreno zavoleli. I zbog toga, uživajući u lucidnom načinu na koju je Zoe u novom izdanju predstavila ilustratorka Svetlana Pavlova, zaista, da bi na čula generacija mladih čitalaca, sa radošću, glasno izgovaramo: – Hej, vratila se Zoe! Ne oklevajte i ne ostavljajte je da se sama dosađuje među koricama knjige. Jer ona se i vratila da upozna nove prijatelje koji tek treba da pronađu svoju omiljenu književnu junakinju.
Autor: Olivera Nedeljković






















