Prikaz knjige „Tata kaže gambit“: Roman koji se čita srcem isto koliko i razumom
Dragi Davide,
Prošlo je već oho-ho i rešila sam da ti pišem.
Jednom si mi rekao da si se pre rođenja nagledao nečeg plavog pa su ti zato oči plave. Čega sam se onda ja nagledala? Tame? Ćumura? Taloga kafe? Ne verujem. Važnije je čega se nagledamo posle rođenja.
Kada god mi pod ruku dođe knjiga autora Stefana Tićmija, sjetim se onoga da djeci ne treba čitati knjige koje i sami ne biste čitali i čini mi se tada najbolje shvatam ovu poruku. Sjetim se i da se često izgubim kada me ljudi pitaju da im preporučim knjige za djecu po uzrastu jer, po mom mišljenju, dobra knjiga može da se čita djeci od pet ili sedam godina, ali je sa istim zadovoljstvom mogu čitati i ljudi od 75 godina pod uslovom da, baš kako se u Tićmijevim knjigama kaže, nemaju godine ili kao drvo baobaba nemaju godove.
Roman „Tata kaže gambit“ sličan je prethodnim knjigama Stefana Tićmija, ali je i drugačiji. Najmanje je fragmentaran, ali je i dalje napisan u autorovom prepoznatljivom, poetskom stilu. Radnja je zasnovana na dešavanjima unutar porodice koja se gubi pod pritiskom neizgovorenih strahova, potisnutih emocija i uporne opsesije oca porodice. Šah, naizgled bezazlena strast oca, postaje centralna metafora – tabla koja preuzima dnevnu sobu i živote likova; figura čije se putanje prenose u svakodnevne odnose; igra koja mijenja pravila (i živote), čak i onima koji uopšte nijesu odabrali da u njoj učestvuju.
Poetika jeste jedna od najboljih strana ovog romana: u njemu se rečenice prelivaju u slike, slike u osjećanja, a osjećanja u atmosferu koja je istovremeno magična i tjeskobna. Autor ne nudi jednostavne odgovore (ali uspješno postavlja pitanja, pa je naslov svakog poglavlja jedno pitanje) – naprotiv, gradi narativ koji često funkcioniše kao unutrašnji monolog djeteta koje pokušava da shvati svijet odraslih u trenutku kada se on urušava. Upravo ta perspektiva daje knjizi posebnu emotivnu oštrinu: perspektiva nekog ko ne razumije baš sve, ali svakako sve osjeća.
U centru priče nalaze se tri figure: otac koji se sklanja u šah kao u jedinu logičnu strukturu koju može da kontroliše; majka koja se povlači u tišinu i odsustvo; i sin koji, između njih dvoje, pokušava da razluči šta je ljubav, a šta iluzija. Tićmi vrlo suptilno pokazuje kako se porodični raspad ne dešava naglo — on se taloži, u neredu namještaja, u izbjegnutim pogledima i razgovorima, u škripi prostora koji više nije dom. Ništa manje važni nijesu ni sporedni likovi u romanu, naročito u dijelu koji pruža njegovo razrješenje, pa tako moram pomenuti i senilnu baku Darju za koju nijesmo sigurni da li je senilna ili je njena spontana upotreba stihova „Lele,
dunje ranke“, toliko nesvojstvena za njen pređašnji (profesionalni) život kritika Adama, Davidovog oca, ili simptom. Uz nju, moram pomenuti i Kabaljeha, koji je sporedan po svojoj prisutnosti, ali i centralan po načinu na koji je učestvovao u Adamovom životu.
Najveća snaga ovog romana jeste njegova slojevitost: može se čitati kao porodična drama, kao psihološka priča o opsesiji ili zavisnosti, priča o prijateljstvu (glavni junak David ima prijateljicu Melani), ali i kao šira metafora o pokušajima da u haosu svakodnevice pronađemo neki svoj „poredak figura“. Šahovske partije u knjizi ponajviše su borbe protiv sopstvenih slabosti. Simbolika koju autor koristi, u kombinaciji sa poetičnim jezikom ove knjige, traži puno od čitaoca. Iako, naizgled pitka, priča u pojedinim segmentima nije sasvim dovršena, pa traži aktivnog čitaoca – nekoga ko je spreman da prihvati nedorečenosti kao dio cjelokupne poetike.
„Tata kaže gambit“ je upečatljiv, emotivno snažan i stilski prepoznatljiv roman koji se čita srcem isto koliko i razumom. Tićmi donosi priču o porodičnoj krhkosti, o potrebama koje ne umijemo da izgovorimo, o ožiljcima koji ostaju čak i kada figure na tabli konačno padnu. To je poziv da zavirimo u pukotine na koje se inače ne obaziremo sve dok ne postane kasno, ali i podsjećanje da se moramo oduprijeti prstima koji bi da igraju šah sa živim figurama.
Autor: Aleksandra Vujisić
Izvor: citalismo.bajke.me
Prošlo je već oho-ho i rešila sam da ti pišem.
Jednom si mi rekao da si se pre rođenja nagledao nečeg plavog pa su ti zato oči plave. Čega sam se onda ja nagledala? Tame? Ćumura? Taloga kafe? Ne verujem. Važnije je čega se nagledamo posle rođenja.
Kada god mi pod ruku dođe knjiga autora Stefana Tićmija, sjetim se onoga da djeci ne treba čitati knjige koje i sami ne biste čitali i čini mi se tada najbolje shvatam ovu poruku. Sjetim se i da se često izgubim kada me ljudi pitaju da im preporučim knjige za djecu po uzrastu jer, po mom mišljenju, dobra knjiga može da se čita djeci od pet ili sedam godina, ali je sa istim zadovoljstvom mogu čitati i ljudi od 75 godina pod uslovom da, baš kako se u Tićmijevim knjigama kaže, nemaju godine ili kao drvo baobaba nemaju godove.
Roman „Tata kaže gambit“ sličan je prethodnim knjigama Stefana Tićmija, ali je i drugačiji. Najmanje je fragmentaran, ali je i dalje napisan u autorovom prepoznatljivom, poetskom stilu. Radnja je zasnovana na dešavanjima unutar porodice koja se gubi pod pritiskom neizgovorenih strahova, potisnutih emocija i uporne opsesije oca porodice. Šah, naizgled bezazlena strast oca, postaje centralna metafora – tabla koja preuzima dnevnu sobu i živote likova; figura čije se putanje prenose u svakodnevne odnose; igra koja mijenja pravila (i živote), čak i onima koji uopšte nijesu odabrali da u njoj učestvuju.
Poetika jeste jedna od najboljih strana ovog romana: u njemu se rečenice prelivaju u slike, slike u osjećanja, a osjećanja u atmosferu koja je istovremeno magična i tjeskobna. Autor ne nudi jednostavne odgovore (ali uspješno postavlja pitanja, pa je naslov svakog poglavlja jedno pitanje) – naprotiv, gradi narativ koji često funkcioniše kao unutrašnji monolog djeteta koje pokušava da shvati svijet odraslih u trenutku kada se on urušava. Upravo ta perspektiva daje knjizi posebnu emotivnu oštrinu: perspektiva nekog ko ne razumije baš sve, ali svakako sve osjeća.
U centru priče nalaze se tri figure: otac koji se sklanja u šah kao u jedinu logičnu strukturu koju može da kontroliše; majka koja se povlači u tišinu i odsustvo; i sin koji, između njih dvoje, pokušava da razluči šta je ljubav, a šta iluzija. Tićmi vrlo suptilno pokazuje kako se porodični raspad ne dešava naglo — on se taloži, u neredu namještaja, u izbjegnutim pogledima i razgovorima, u škripi prostora koji više nije dom. Ništa manje važni nijesu ni sporedni likovi u romanu, naročito u dijelu koji pruža njegovo razrješenje, pa tako moram pomenuti i senilnu baku Darju za koju nijesmo sigurni da li je senilna ili je njena spontana upotreba stihova „Lele,
dunje ranke“, toliko nesvojstvena za njen pređašnji (profesionalni) život kritika Adama, Davidovog oca, ili simptom. Uz nju, moram pomenuti i Kabaljeha, koji je sporedan po svojoj prisutnosti, ali i centralan po načinu na koji je učestvovao u Adamovom životu.
Najveća snaga ovog romana jeste njegova slojevitost: može se čitati kao porodična drama, kao psihološka priča o opsesiji ili zavisnosti, priča o prijateljstvu (glavni junak David ima prijateljicu Melani), ali i kao šira metafora o pokušajima da u haosu svakodnevice pronađemo neki svoj „poredak figura“. Šahovske partije u knjizi ponajviše su borbe protiv sopstvenih slabosti. Simbolika koju autor koristi, u kombinaciji sa poetičnim jezikom ove knjige, traži puno od čitaoca. Iako, naizgled pitka, priča u pojedinim segmentima nije sasvim dovršena, pa traži aktivnog čitaoca – nekoga ko je spreman da prihvati nedorečenosti kao dio cjelokupne poetike.
„Tata kaže gambit“ je upečatljiv, emotivno snažan i stilski prepoznatljiv roman koji se čita srcem isto koliko i razumom. Tićmi donosi priču o porodičnoj krhkosti, o potrebama koje ne umijemo da izgovorimo, o ožiljcima koji ostaju čak i kada figure na tabli konačno padnu. To je poziv da zavirimo u pukotine na koje se inače ne obaziremo sve dok ne postane kasno, ali i podsjećanje da se moramo oduprijeti prstima koji bi da igraju šah sa živim figurama.
Autor: Aleksandra Vujisić
Izvor: citalismo.bajke.me
