Prikaz knjiga Pitera Frankopana – Već živimo u stoleću Azije
Frankopan tvrdi da se najvažnije odluke u današnjem svijetu ne donose u Londonu, Parizu, Berlinu, nego u Pekingu, Moskvi, Teheranu, Rijadu, Delhiju, Islamabadu, Ankari...
„Putevi svile: Sadašnjost i budućnost sveta“ i „Novi putevi svile: Nova istorija sveta“ dvije su knjige engleskog istoričara Pitera Frankopana u kojima se uz izuzetnu erudiciju i živi stil pripovijeda o povijesti ljudskog bivstvovanja od Sredozemnog do Žutog mora, od nastanka prvih carstava do današnje mape novog svjetskog poretka. Ovaj region poznaje samo zakone tržišta, i spram njega oblikovale su se države i ljudi. Frankopanove knjige, plod dugogodišnjih istraživanja, temeljno mijenjaju sliku koju imamo o istoriji svijeta. Knjiga „Putevi svile“ objavljena je 2015, a „Novi putevi svile“ tri godine kasnije. Obje knjige nama su dostupne u izdanju Lagune i u prevodu Nenada Dropulića. Knjiga „Putevi svile“ doživjela je nevjerovatan uspjeh za jednu istorijsku knjigu: prodata je u milion primjeraka širom svijeta, bila je osam mjeseci na listi deset najčitanijih knjiga Sandej tajmsa i bila je najprodavanija knjiga u VeIikoj Britaniji, Persijskom zalivu, Indiji i Kini.
Putevi svile nijesu bili egzotični niz puteva, nego mreže koje su povezivale kontinente i okeane. Po toj mreži putovale su ideje, roba, bolesti i smrt. Tu su se carstva osvajala – i gubila. Krajem 19. vijeka njemački geograf Ferdinand fon Rihthofen smislio je naziv za mrežu koja je povezivala Kinu iz doba dinastije Han sa ostatkom svijeta. Nazvao je te veze Die Seidenstrassen, to jest Putevi svile, i taj naziv je privukao maštu i naučnika i javnosti. Rihthofenova zamisao o putevima svile bila je nejasna u smislu određivanja tačnog geografskog opsega kojim su se roba, ideje i ljudi kretali između Azije, Evrope i Afrike i objašnjenja kako su tačno Pacifik i Južno kinesko more bili povezani sa Sredozemljem i na kraju sa Atlantikom. Ti „putevi“ nijesu bili putevi u savremenom značenju te riječi, zato što je razlika između trgovine na male i na velike daljine bila zamagljena, pa i zato što se osim svilom trgovalo i sa raznom drugom robom ponekad u mnogo većem obimu nego skupocjenim tkaninama. Putevi svile zapravo služe kao izraz za opisivanje međusobne isprepletenosti naroda, kultura i kontinenata – a time nam pomaže da bolje razumijemo kako su se religije i jezici širili u prošlosti i pokazuje nam kako su ideje o hrani, modi i umjetnosti putovale, međusobno se nadmetale i pozajmljivale jedne od drugih. Putevi svile pomažu da se razjasni važnost kontrole prirodnih bogatstava i trgovine na velike daljine, pa samim tim objašnjavaju uslove i porive za slanje ekspedicija preko pustinja i okeana koje su pripomogle usponu carstava. Pokazuju nam kako su tehnološki izumi podsticani duž hiljada kilometara i kako su nasilje i bolesti često slijedili iste obrasce razaranja. Putevi svile omogućavaju nam da shvatimo prošlost ne kao niz međusobno odvojenih i različitih perioda i oblasti, nego da uvidimo ritmove istorije u kojima je svijet hiljadama godina povezivan kao dio šire, sveobuhvatne prošlosti.
Središna tačka između Istoka i Zapada koja se proteže od istočnih obala Sredozemnog i Crnog mora do Himalaja možda ne obećava previše kao položaj za procjenu svijeta. U toj oblasti se danas nalaze zemlje koje djeluju egzotično i nevažno, kao Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizija, Turkmenistan, Tadžikistan, i kavkaske zemlje. Te zemlje djeluju možda divlje, ali nijesu zabiti, neispitane pustare. Taj most između Istoka i Zapada samo je raskršće civilizacija. Te zemlje ne samo da nijesu na ivici svjetskih dešavanja, nego leže u njihovom samom središtu - I to još od samih početaka istorije. Upravo tu je stvorena civilizacija I ljudski rod. Na ovom mjestu prije pet hiljada godina nastale su velike metropole Harapa, Mohendžo-Daro, Vavilon, Niniva, Uruk, Akad, Baktrija… Ova mjesta i putevi bili su centralni nervni sistem svijeta, povezivali su ljude i mjesta, ali ležali su ispod površine. Frankopanovo djelo, plod dugogodišnjih istraživanja, temeljno mijenja sliku koju imamo o istoriji svijeta. Zemljina kugla proteklih pet stoljeća okretala se oko svoje ose ka Zapadu, a sada se okreće ka Istoku... Vjekovima se za slavom i bogatstvom tragalo na Zapadu - u Novom svijetu dvije Amerike. Danas ljude željne novca i pustolovina mami Istok.
Knjiga „Novi putevi svile“ je ažurirana verzija prethodne knjige. Ona nudi snimak savremenih događaja, kontekst onoga što se dešava u svijetu i objašnjava kako će i zašto uspon puteva svile uticati na sve nas. Frankopan tvrdi da se najvažnije odluke u današnjem svijetu ne donose u Londonu, Parizu, Berlinu, Rimu, kao prije pesto godina, nego u Pekingu, Moskvi, Teheranu, Rijadu, Delhiju, Islamabadu, Ankari, Damasku i Jerusalimu. Mi već živimo u stoljeću Azije u vrijeme u kom je premještanje ukupnog bruto domaćeg proizvoda iz razvijenih privreda Zapada u privrede na Istoku zapanjujuće obimno i zapanjujuće brzo. Neke procjene predviđaju da će se do 2050. prihod po glavi stanovnika u Aziji ušestostručiti prema paritetu kupovne moći tako da će Azija dobiti još tri milijarde bogataša. Premeštanje globalne ekonomske moći u Aziju odvijaće se „brže ili sporije“ saglasan je izvještaj, ali „opšti pravac promjena i istorijski značaj te promjene su jasni“. Snažna svijest o tome da svijet stiče novi oblik podstakla je stvaranje planova za budućnost koji će unovičiti i ubrzati pomjeranje privrede i političke moći. Najvažniji među njima je „Pojas i put“ ekonomska i međunarodna strategija kineskog predsjednika Si Đinpinga koja koristi drevne puteve svile i njihov uspjeh kao obrazac za kineske dugoročne planove za budućnost. Otkako je taj projekat započet, 2013. godine Kina je obećala da će u oko hiljadu infrastrukturnih projekata, uglavnom u vidu zajmova, uložiti oko tri biliona dolara.
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me
