Povratak Prljave Hari

Da ova kritika kojim slučajem izlazi na nekom srpskom portalu, ne bi bilo potrebe da predstavljam Mirjanu Đurđević, autoricu brojnih romana detektivske i historiografske fikcije i metafikcije, dobitnicu nagrada Meša Selimović i Žensko pero. No, kako su naše granice još uvijek relativno zatvorene prema regionalnoj književnosti, autoričine knjige teško ćete pronaći u obližnjoj knjižnici ili knjižari (upornima će se trud ipak isplatiti). Pa krenimo ispočetka, upoznajte detektivku Harijetu: sredovječnu, rastavljenu, jezičavu i dobrano iznerviranu junakinju sedam romana, na zadnjeg od kojih je sedam godina čekala u fundusu dok konačno u njega nije upao jedan leš.

Kao i svi mi, i Hari je vidjela bolje dane; bez muškarca, bez posla, bez novca a često i bez prijatelja, nekadašnja policajka a sad privatna detektivka prihvaća nezadovoljavajući slučaj čuvanja problematične starlete za vrijeme pripreme kazališne predstave. Inspiriran autoričinom vlastitom suradnjom na predstavi Hogar Strašni i Bezobrazni, roman između ostalog govori o kazališnom svijetu razbijajući na apsurdan način mitove o njegovom položaju i praksama. Od narcisoidne redateljice, glumaca koji ako imaju sreće žive od sapunica i reklama, četa beskorisnih i bezobraznih birokratskih pijavica koje nam je u naslijeđe po javnim institucijama ostavila Juga, pa do publike i novina koje u kazalište mogu dovući samo silikonske grudi spomenute starlete. U tipičnom Đurđevičkinom stilu, komentari frcaju velikom brzinom i u svim smjerovima, češće u obliku urnebesnih epizoda nego otrovnih primjedbi. Ovako bi izgledao M.A.S.H. da su Hawkeye i Trapper otišli u glumce umjesto u doktore. Pa tako probe propadaju jer glumci obavljaju po gradu privatne posliće, kostimografkinja iz svog ureda vodi privatni biznis, redateljica tezgari za predstave i glumce, publika navija a cijela predstava počiva na lijevom nogom napisanom scenariju koji je muljažom izvukao neku paru od neimenovane (američke) nevladine organizacije. Malo je reći da je tekst društveno aktualan.

Uz sve što se događa nije ni čudo da se Hari ne stigne baviti detektiranjem. A da budemo iskreni, nema se što ni istraživati. Jedina smrt događa se u posljednjih pedesetak stranica a ispostavlja se da se čak ni ne radi o zločinu. Hari je poprilično zadovoljna takvim razvojem situacije i kada može drugima prepušta svoje dužnosti baveći se, poput kazalištaraca, radije svojim privatnim poslovima. One koji od detektivske proze očekuju samo uzbuđenja intrige ovakav postupak možda će razočarati, no uporniji čitatelj znat će tumačiti autoričine nakane i strategije u svrhu parodiranja klasičnih obilježja žanra. Parodija u postmodernističkom diskursu zauzima iznimno važno i pozitivno značenje kao samosvjesni, metafikcionalni pogled na proces pisanja i čitanja koji ustajalim tehnikama i strategijama žanrova podaruje novi život. U detektivskom žanru koji raspolaže vrlo strogim setom pravila, likova i situacija, parodija je praktički ugrađena od samog početka kao način transformacije i obnavljanja relativno jednostavnih formula. No zadnjih desetljeća ona postaje izraženija do mjere da je nemoguće zamisliti suvremenu verziju 'tvrdo kuhanog' detektivskog romana napisanu bez dobre doze ironije. Sjetite se samo Akuninovog nježnog Erasta Fandorina, Lethemovog detektiva s Touretovim sindromom ili Amesovog neurotičnog i osjetljivog istražitelja u genijalnoj (i pokojnoj) HBOovoj seriji Bored to Death. Humor u ovakvim pričama proizlazi iz nesrazmjera onoga što bi istražitelj trebao biti i što zapravo jest. U njima se često eksplicitno spominju modeli i tekstovi koje će se parodirati. U ovom slučaju predstava na kojoj radi Harijetino društvo temelji se na jednoj (izmišljenoj) epizodi Rex Stoutovog kultnog detektiva Nera Wolfea. Ako je Wolfe sabran i dostojanstven, u položaju da radi kako hoće i s kim hoće, te živi luksuznim životom gurmana i kućnog bonvivana, onda mu je pandan umorna, zbunjena žena, prisiljena da radi sa svakakvim budalama, kriminalcima i manipulatorima. Odjevena u ofucanu kolekciju nespojivih komada, nesretna Hari za trajanje cijelog romana uspijeva pod romantičnim osvjetljenjem ulične pečenjare i u društvu svog dragog - policijskog psa Rexa, pojesti jedan jedini pošten obrok: pljeskavicu.

No najočitiji i možda najvažniji aspekt parodije u ovom romanu ipak nije Harijetina kulturna specifičnost, već kako nam govori i samo njeno ime, njen rod. Feministička aproprijacija detektivskog žanra omogućila je suvremenim autoricama da preispitaju rodne uloge i rod uopće kao socijalni konstrukt. Klišeje o slabašnim žrtvama i zlim zavodnicama zamijenili su ženski likovi karakterizirani inteligencijom, nezavisnošću, solidarnošću sa ženama i subjektivnošću koja, u boljim romanima, nije svedena na binarne opozicije i transgresiju u subordiniranom odnosu prema muškarcima. Pri tom su se romani u tradiciji Raymonda Chandlera i Dashiella Hammetta pokazali posebno prikladnima za izvrtanje pozicija i društvenu kritiku sa svojim ogrubjelim pripovjedačima naviknutima na korupciju te jad i čemer urbanog siromaštva. Leš u fundusu nosi niz obilježja takvog romana: posrnulu tinejdžersku zvijezdu i njene mišičave glupave tjelohranitelje, korumpirane policajce, pokvarene kolumniste za žutu štampu i nadasve, ciničnu detektivku kroz čije oči gledamo cijeli taj cirkus. No kako je ovo parodija ni Hari ne uspijeva uvijek ostati hladnokrvna pa ju tako hvata napad histerije pred prodavačicom u butiku koja ju tjera da se osjeća starom i nepoželjnom. Strah od starenja i samoće zamjenjuje njen interes za istragu pri čemu je ključan odnos s redateljicom Olgom Mašinom. U svijetu u kojem ima sve manje mjesta za starije žene (a ni mlađe se baš i ne provode), dvije matore ženske uspijevaju se zajedno izboriti za svoj položaj a možda, uz koji joint, pivo ili komad torte, i za malo zabave. To ipak ne znači da Hari iz priče izlazi kao pobjednica; sudbina koju joj je namijenila autorica nije baš ono što je ona imala na umu:

- Vlada opšte mišljenje da je vama potreban muškarac. Muž, ljubavnik, svejedno, znate da ste i sami pre nekog vremena razmišljali o tome. Ja se s tim mišljenjem ne slažem. Žena naših godina treba da ima prijateljicu. A vi ste dobili Olgu i Olga vas. Povremeno je napeto među vama, ali vam nikada neće biti dosadno, što vam je obema najvažnije, ...

- E, da se nosite vi malo u tri pizde materine! I vi i Olga! Zadržite je! Dosta mi je ovih gluposti!

Uredan rasplet i čisto, jednostavno rješenje potkopali bi kritiku impliciranu u ovakvom radu. Zato i kriminalistički zaplet završava antiklimaktično uz završni udarac žanru u deus ex machina pojavi same autorice u priči, što konačno ruši svaku iluziju da se čita roman i uživa u odgonetanju misterija. No je li to doista potrebno? Napokon, postmodernističke smicalice i intervencije poput ove i same su postale zamorne i traže opet nekakav ironijski odmak. No postoji jedna stvar kojoj Mica Đurđević (i lik i autor) ne može odoljeti, a to je da njena bude zadnja. Ubacivši se u raspravu sa svojim likovima o romanu u kojem se nalaze, preduhitrit će svaki komentar čitatelja / kritičara i ujedno pokazati kako ju, na kraju krajeva, nije ni najmanje briga što će oni misliti. A opet, ima li nešto što vrišti o nesigurnosti više nego svađa s vlastitim imaginarnim likovima? Svrstavajući sebe među svoje nezadovoljne i nezadovoljavajuće likove, razgovarajući s njima onako kako one razgovaraju među sobom, autorica šalje konačni signal ironije prema vlastitom pisanju i mogućnostima dostupnim piscu unutar jednog žanra i jednog vremena. Doista nenadmašna, ona parodira vlastitu parodiju i s nestašnim osmjehom na licu silazi s pozornice ne odoljevši dobaciti zadnji komentar upravo dok pada zavjesa. Postoji li ženstvenija potreba od toga i postoji li ženski (ili muški) roman u regiji koji ga bolje ilustrira? Mislim da ne, jedna je Mica.

Autor: Ivana Ančić

Izvor: booksa.hr