Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Milisav Savić: Zadatak intelektualaca je da vlasti ukažu da nije jedini vlasnik istine

2f-30
„Korona je ogolila sistem u kojem živimo. Neverovatno je kako je ona izbacila 'spasitelje' i 'usrećitelje' (čitaj: male diktatore) među onima od kojih bi se to najmanje očekivalo. Kako su se pravili važni, kako su defilovali i šepurili se kao manekeni, kako su uobražavali da su za svako divljenje samo zato što su nas bezdušno uhapsili. Nadam se da će nas posle izbora ostaviti na miru“, kaže književnik Milisav Savić, čiji je novi roman posvećen Crnjanskom i, kako je kazao, „rekvijem za šezdesetosmaše“.

Već decenijama je svojim vrsnim romanima i pripovetkama („Bugarska baraka“, „Topola na terasi“, „Princ i serbski spasitelj“...) u samom vrhu ovdašnje kulture, uz to i prevodilačkim, uredničkim i antologičarskim radom, eseističkim, kao i dokumentarno-hroničarskim knjigama takođe („Epska Srbija“, „Sećanje i rat“, „Mali glosar kreativnog pisanja“...).

Dobio je sve ovdašnje najprestižnije književne nagrade, a možda bi se moglo reći da je njegova u svakodnevici najčešće korišćena „titula“ – kum. Kad ju je i kako dobio, razne priče postoje, no, u svakom slučaju ona ni izbliza nije ono što, na primer, znači u sicilijanskom žargonu, iako je bio angažovan na italijanskom univerzitetu, a i bio naš diplomata u ambasadi, u ono vreme SCG, u Rimu.

Naprotiv, Savićevo „kum“ nosi toplinu, širinu, susretljivost čoveka koji kroz život korača raširenih ruku pružajući ih zdušno tzv. malom, običnom čoveku i damaru svakodnevice.

Iz njegove plodne književne radionice treba da izađe i u septembru pred čitaoce stigne novi roman „Pepeo, pena, šapat“, o Crnjanskom (Laguna). A uskoro, izlazi novo izdanje njegove čuvene knjige „Ožiljci tišine“ (Sezam books).

Na početku razgovora pominjemo da je za tu knjigu 1996. dobio nagradu „Miroslavljevo jevanđelje“.

Prošlo je četvrt veka od prvog izdanja „Ožiljaka tišine“, posle „Hleba i straha“, mog najčitanijeg romana. Ovo je šesto izdanje. Kritika je „Ožiljke“ proglasila za knjigu godine, ali roman nije ušao ni u onaj širi izbor od tridesetak naslova za NIN-ovu nagradu.

Kako?

Tada sam bio na ratnoj nozi s predsednikom žirija Nikolom Miloševićem. On nije stao na moju stranu prilikom vraćanja NIN-ove nagrade (M. S. je vratio NIN-ovu nagradu koju je dobio za „Hleb i strah“, prim. n.), na njegove zajedljive reči nisam se usudio da odgovorim klasičnom polemikom (jer od njega nije bilo boljeg polemičara, tada je važila kletva „dabogda te Nikola Milošević potkačio u nekom tekstu“), nego sam uzvratio pričom u listu Danas, u kojoj sam mu jasno stavio do znanja da se zaleteo u pogrešnom pravcu. Bio je besan kao ris. Ali svoj polemički gnev nije mogao da izlije na fikciju. Stradali su „Ožiljci“, a time se i moj razlaz sa NIN-om produbio. Milošević i ja pomirili smo se posle petooktobarskih promena, kojima smo potom obojica bili duboko razočarani. Nova vlast je nastavila urušavanje Prosvete u kojoj sam radio, a na Nikolu Miloševića je poslala svoje jurišne odrede da rasture tribinu na kojoj je govorio.

Taj roman slovi za triler... Radnja počinje 1995, junaci su u, da tako kažemo, postmodernom maniru, Andrić i Crnjanski. Da se malo našalimo; zlobnici bi pitali da li vas više vuče literatura Crnjanskog ili njegova biografija?

I jedno i drugo. Literatura vrhunska, biografija kakva se samo može poželeti. U „Ožiljcima“ sam se bavio Crnjanskim iz emigrantskiih dana u Londonu. A ja sam u London stigao nekoliko meseci pre njegove smrti. Pošto me je smenila s mesta glavnog i odgovornog urednika Književne reči  (zato što sam objavljivao tada sporne pisce, od isteranih profesora sa Filozofskog fakulteta do Matije Bećkovića), vlast me je poslala u London za lektora srpskohrvatskog jezika (što sam smatrao kao neku vrstu utešne otpremnine, kamo sreće da se i današnji vlastodršci tako ponašaju). Odmah po mom dolasku, na mostu Vaterlo bugarska tajna policija ubila je, ubodom kišobrana, pisca i disidenta Georgija Markova. Tad mi je postalo jasno da je Crnjanski bio u pravu kad je, po povratku u Beograd, govorio da se boji da će ga likvidirati tajne službe, pre svega naša Udba i britanska MI6. Dovoljno je da vam samo malo dosole jelo, govorio je stari pisac. Neki su to tumačili kao paranoju. Pogrešno! Po ubistvu Markova, na nezavisnoj televiziji Temza prikazali su jednostanu emisiju o našoj Udbi, posle KGB-a i Mosada najmoćnijoj tajnoj službi na svetu. Sledio sam se od straha kad sam video koliko je Udba pobila ustaša i četnika širom Zapada (tada je likvidiran i Bruno Bušić u Parizu). I dalje: uđem u fakultetsku biblioteku i u jednoj knjizi, tada prvi put, u svojoj 32. godini vidim u celosti čuveni Gestapov plakat na kojem su zajedno Tito i Draža bili ucenjeni sa 100.000 maraka u zlatu (u školi smo u čitankama imali samo polovinu plakata, sa Titovim likom). I te kako je Crnjanski, inače prznica i svađalica, koji nikom nije ostajao dužan, imao razloga da se boji za svoj život. Pogotovo što su oni koji su ga mrzeli zauzimali važne položaje u novoj vlasti.

I u romanu „La Sans Pareille“, za koji ste dobili „Mešu Selimovića“, na svoj način, ima Crnjanskog…

On kao senka prati moje junake na njihovom prolećnom putovanju Toskanom. Crnjanski je izuzetno voleo Italiju, posebno Toskanu, u kojoj je prvi put boravio sa Vidom, s kojom se posle tog putovanja verio.
4
U septembru bi trebalo da kod Lagune izađe vaš najnoviji roman indikativnog naziva „Pepeo, pena, šapat“, takođe posvećen Crnjanskom?

To je modifikovan stih iz labudove pesme Crnjanskog „Lament nad Beogradom“. U toj pesmi on, u poodmaklim godinama, svodi račune sa životom, koji mu se pričinjava kao utvara, sen, svelo lišće, pepeo, pena i šapat. Ta pesma je na liniji Brankove „Kad mlidijah umreti“ ili Borinih žalopojki za mladošću, za prohujalim životom. Crnjanskog je, kome su ipak bogovi (ili komedijant slučaj) bili dobrim delom naklonjeni u mladosti i zrelim godinama (preživeo je klanicu Velikog rata, a najsrećnije dane proveo je u Rimu), čekao pakao u emigraciji. Samo zahvaljujući njegovoj Vidi, nije izvršio samoubistvo. Vidina podrška bila mu je krucijalna u njegovom spisateljskom radu. Ništa novo! Srpska književnost mnogo duguje suprugama pisaca! Literaturi Crnjanskog ništa nisu mogli ni tajne policije ni njegovi neprijatelji. Jeste, život mu je bio u ruševinama, ali iz njih se, kao feniks, izdigla njegova literatura.

Nameće se pitanje odnosa autentičnog i fiktivnog u vašem novom romanu?

Roman je daleko od klasične biografije. I dobrim delom je priča i o porazima i zabludama moje, šezdestosmaške generacije. Rekvijem za moje prijatelje, od kojih su mnogi mrtvi. Roman je pisan za književne sladokusce. Iako ima zanimljivu priču, uopšte nije lako štivo. Nikad me nije zanimala stadionska publika. Prava književnost nije za tupoglavce, mentalne seljačine, mediokrete. Ona je vlasništvo elitne manjine. I moje poetičko geslo jeste: na strani manjine Semper et ubique (uvek i svuda).

Na stranicama te knjige, ako je tačno ono što se šuška, Crnjanski je – za razliku od realnog stanja stvari – primljen u Srpsku akademiju nauka i umetnosti…

Ima u Prologu mnogo toga što će šokirati čitaoce. Svako će reći da je Crnjanski zaslužio da bude primljen u Akademiju, da ima spomenik u parku Borgeze, da neki trg u centru Beograda nosi njegovo ime. U Epilogu se daje tačno stanje stvari. Ali Prolog bolje zvuči. Kamo sreće da je tako bilo! Crnjanskom je za života učinjena velika nepravda.

U vreme kada ste kao srpski diplomata bili u Rimu, priredili ste omaž Crnjanskom, pokrenuli inicijativu za njegov spomenik u parku Borgeze...

Nijedna njegova knjiga nije prevedena na italijanski. U saradnji sa Predragom Matvejevićem na univerzitetu La Sapienca organizovao sam skup o Crnjanskom, na kojem je učestvovalo dvadesetak slavista iz Jugoslavije i Italije. Zbornik sa tog skupa nikad nije objavljen, jer naši nisu hteli da prilože neke sitne pare. Moja inicijativa da se u parku Borgeze, gde se nalaze biste svetskih pisaca koji su pisali o Italiji, podigne spomenik Crnjanskom, završila je u nekom birokratskom košu.

U svet književnosti ste ušli, reklo bi se, u korak sa čuvenom ‘68, a i slovite za šezdesetosmaša. Kako vam iz te perspektive izgledaju aktuelne društvene/političke (ne)prilike? Tačnije, odsustvo pobune i još veće odsustvo ikakve ideje, ideala…?

Svi mi volimo da kažemo da je nekad bilo i lepše i bolje nego sada, odnosno da nikad nije bilo gore nego što je sada. Šezdeset osme nismo smeli da napišemo da je Tito diktator ili lopov, ali to ne znači da su tadašnje medijske slobode bile manje nego danas. Snaga javne reči bila je neuporedivo moćnija. Mnogi političari gubili su fotelje zbog kritičkih napisa. Tada se nije moglo desiti da ljude zbog nekog tričavog duga izbacuju na ulicu ili da neko ne odgovara zbog nastradalih radnika na gradilištu ili zbog plagijata (Pera Džadžić je gotovo bio izbrisan iz književnog života samo zato što je prepisao nekoliko pasusa Starobinskog u svojoj knjizi o Crnjanskom.). Iznenađuje me apatija mladih. Oni bi trebalo da se bore za svoju budućnost, ukoliko je uopšte vide ovde. Na Kopaoniku, gde se još skijam, u nekoj prepotopskoj opremi, mladi japiji mi često dobacuju: šta se ovaj čiča mota ovde? Sve mi se čini da se u našoj politici previše motaju čiče. Ja sam na svoju političku priču stavio tačku. Tačku gorkog razočaranja i poraza.

I, šta odlikuje ovo naše postkoronsko, predizborno vreme?

Korona je ogolila sistem u kojem živimo. Neverovatno je kako je ona izbacila „spasitelje“ i „usrećitelje“ (čitaj: male diktatore) među onima od kojih bi se to najmanje očekivalo. Kako su se pravili važni, kako su defilovali i šepurili se kao manekeni, kako su uobražavali da su za svako divljenje, samo zato što su nas bezdušno uhapsili. Nadam se da će nas posle izbora ostaviti na miru.

U jednom od naših prethodnih intervjua (septembar 2018) rekli ste: „Intelektualaca i individualaca koji su u stalnom kritičkom odnosu prema zvaničnoj ideologiji gotovo da više nema. Nekada su postojali. Pa u Evropi su se vlade tresle od toga šta će reći jedan Sartr ili Ernest Bloh. Danas je zatrt i pojam intelektualca koji može da uzdrma.“ Šta danas kažete?

Malo sam se prevario. Eto, pismo Noama Čomskog i dve stotine njegovih kolega nateralo je vladu Srbije da ustukne od namere da uzapti čuveni Institut za filozofiju. Zadatak intelektualaca je da vlasti ukažu da nije jedini vlasnik istine i jedini delilac pravde. I, što je najvažnije, da je opominje da svoje šape skloni s ionako skučenog prostora slobode kao bitnog elementa ljudske egzistencije, i lične i kolektivne.

Kako komentarišete pokušaj izbacivanja poezije Desanke Maksimović iz školskog gradiva, i aktuelnosti tim povodom?

Ima i nečeg smešnog u tome da je svaka šuša ustala u odbranu pesnikinje. Šteta što se tako masovno i žestoko ne protestuje protiv raznih drugih budalaština u kulturi (imenovanja večitih v. d. direktora ili dodela budžetskih sredstava po partijskim kriterijumima). Žao mi je što je iz programa izbačen Vladan Desnica, izrazito moderan pisac. I niko se nije setio da temeljno proanalizira te naše školske programe. Ima svašta u njima, a ponajviše prigodnog, patriotskog štiva koje je daleko od prave literature. Nije ni čudo što dobar deo učenika beži sa časova iz književnosti. Lektira se čita iz srca, ne pod prisilom.

Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic

Autor: Milisav Savić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Milisav Savić

Milisav Savić

Milisav Savić (Vlasovo kraj Raške, 1945), gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a studije jugoslovenske i svetske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu magistrirao je s temom Memoarska proza o prvom srpskom ustanku , a potom i doktorirao s temom Memoarsko-dnevnička proza o srpsko-turskim ratovima 1876–1878 .

Prikaz romana „Puter“: Tiha pobuna i opasnost uživanja

Roman „Puter“ japanske autorke Asako Juzuki (1981) jedna je od onih knjiga koje se ne daju lako „dekodirati“, ni žanrovski ni emocionalno. Iako je posredi štivo sa moćnom krimi pričom i snažnim elementima psihološkog trilera, ono ne osvaja zapletom, već pridobija čitaoca kroz detalje, ponavljanja, kroz sitne promene u percepciji sveta.

Pročitaj više

„Zabranjeno je ispoljavanje prenaglašenih osećanja pred vratima pansiona“ ili pravila su tu da se ruše, ne da nas guše

Španskoj spisateljici Mamen Sančes nije bilo nimalo lako da nakon hita „Sreća je piti čaj sa tobom“, koji je nekoliko godina nakon izdavanja čak i kod nas još uvek pri vrhu liste najprodavanijih izdanja, osmisli i napiše svoju drugu knjigu i ne razočara.

Pročitaj više

Iz ugla prevodioca – „Pisma Kafki“

Ne dešava se često da prevodilac postane glavni junak knjige, ali u romanu „Pisma Kafki“ autorke Kristin Estime to se ipak dogodilo. Inspiraciju za ovu knjigu predstavljala su Kafkina „Pisma Mileni“, jedino Kafkino delo koje nam, uz Kafkina „Pisma prijateljima i srodnicima“, pruža uvid u Kafkin privatan život.

Pročitaj više

Prikaz knjige „Ljudi bez grobova“: Enes Halilović, tkalac stvarnog sna

Još uvek drhtim. Glava mi je puna, srce preskače otkucaje. Emocije i nešto više od toga – kao da moćan duh lebdi nad mojom glavom, neka čudna svetlost tog duha me prožima, i ne znam gde sam: iznad ili ispod, unutar ili spolja.

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com