Milana Vlaović o ženskoj sudbini u ratu i miru

U romanu „Bomboni od meda“ hrvatska autorka Milana Vlaović sa izuzetnim umećem piše o onome što je dugo ostajalo izvan glavnog toka jugoslovenske i hrvatske književnosti: o ženama s margine i iz provincije.

Pripovijedajući o ženskoj sudbini u nasilnim i hirovitim ratnim vremenima, Milana Vlaović napisala je zanosnu i bolnu Hasanaginicu naših dana. Ovim rečima Ante Tomić opisuje knjigu „Bomboni od meda“ Milane Vlaović, spisateljice koja je u rodnoj Hrvatskoj poznata kao kolumnistkinja i tekstopisac. Naši čitaoci se sa ovim romanom i Milaninim književnim radom upoznaju zahvaljujući Laguninoj biblioteci Bez prevoda.

Zašto vam je lično bilo važno da ispričate ovu priču, za koju ste jednom prilikom rekli da vam je možda i najdraža koju ste do sada napisali?

„Bomboni od meda“ su moj drugi roman, koji je razriješio moju dilemu oko toga treba li nastaviti s književnim radom, a koja se javila odmah nakon objavljivanja prvijenca „Blato“. Roman „Bomboni od meda“ tražio je disciplinu i posvećenost, prethodilo mu je temeljito i dugotrajno povijesno istraživanje, radila sam intervjue i obilazila lokacije. Posvećenost tom rukopisu dovela je do spoznaje da to ne radim zbog čitatelja, nego zbog sebe.

Pripovedate o ženskoj sudbini u ratnim vremenima. Šta znači biti žena, i u ratu i u miru? Koliko pokreti za ženska prava zapravo imaju smisla u odnosu na ono što žene žive i danas u 21. veku, ne samo na našim prostorima već svuda u svetu?

U doba rata okrutnost prema ženi, pogotovo ukoliko je ona u pasivnoj poziciji, može narasti do neslućenih razmjera. A pokreti za ženska prava i te kako imaju smisla. Dobro je da se otvaraju teške teme i da se o njima javno govori. Gledala sam nedavno dokumentarac Njujork tajmsa o Britni Spirs. Na njenom primjeru vidljivo je kako se promjene ipak događaju. U posljednjih petnaest godina javni diskurs koji ide u smjeru posramljivanja žena polako postaje neprihvatljiv. Gledate li kako su mediji tretirali njenu bitku za skrbništvo nad djecom i prekide njenih ljubavnih veza jasno vam je da u današnjem svijetu takvo nešto ne bi moglo proći. To je pozicija žene u miru, možete biti bogata američka pop zvijezda i istovremeno izgubiti ljudska prava, postati objekt u punom smislu te riječi. Još uvijek nismo svjesni koliko su velike posljedice pokreta #metoo i na koje je načine on utjecao na svijest žena i djevojaka, a potom i na stav javnosti prema problemu seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.

Odrasli ste uz mamu bibliotekarku, tako da ste knjigama okruženi oduvek. Na kojim naslovima ste stasavali, a šta danas volite da čitate?

Krenula sam s bajkama i grčkom mitologijom, koja me je godinama fascinirala. Kao dijete sam voljela „Kameni cvijet“, zbirku priča ruskog pisca Pavela Bazhova. U posljednje vrijeme svidjela mi se Guliksenova „Priča o jednom braku“, potresna i zanimljiva priča „Kad je Nina znala“ Davida Grosmana, izvrsna mi je i Sali Runi. Trenutno čitam Delfin de Vigan „Ništa se ne opire noći“, a volim i divno štivo „Grad u zrcalu“ Mirka Kovača.

Koji ženski autori su vam inspirativni?

Slavenka Drakulić, Julijana Adamović, Marina Vujčić, da ne ispadne kako hvalim samo strane autorice i naslove.

Oduvek vas je fascinirala ljudska psiha i zato ste svojoj biografiji dodali i studije integrativne psihoterapije. Koliko vam to znanje pomaže u izgradnji karaktera vaših književnih junaka?

To znanje poželjela sam usvojiti u teškom i burnom periodu svog života, kako bih bolje shvatila sebe i druge. Na osobnom mi je planu pomoglo, jer sam uspjela pohvatati i sačuvati neke niti prije nego što sam ih do kraja potrgala. U mom književnom radu to znanje nije od velike važnosti, ali kao čitatelj svaku knjigu mogu interpretirati iz laičkog i iz psihoterapijskog aspekta.

Po vašem scenariju uskoro će se snimiti serija o Jovanki Broz. Iz kog ugla ste pristupili radu na priči o njenom životu?

Pristala sam na molbu produkcije da se prihvatim rada na tom scenariju, jer je zanimljiva njena ženska pozicija unutar zadanih povijesnih i društvenih okolnosti.

Piše: Maja Šarić

Preuzeto: časopis Bukmarker