U prepunoj kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC 17. novembra je održana promocija knjige Dušana Petričića „Beograd, onomad“ u kojoj nas autor crtežima i rečima vodi u nesvakidašnju šetnju mestima naših uspomena. O knjizi su, pored autora, govorili istoričarka umetnosti Irina Subotić i novinar i publicista Petar Peca Popović.

Knjiga „Beograd, onomad“ sadrži autorovu uvodnu reč, kao i predgovor Irine Subotić „Oda gradu, njegovoj istoriji i njegovim žiteljima“, a autor je knjigu posvetio „Onima koji se sećaju i onima koji su se kasno rodili da bi se sećali“.
Irina Subotić je na početku svog izlaganja istakla da joj je bilo teško da napiše predgovor „zato što je Duško sve rekao i svojim ilustracijama i svojim komentarima“ i predložila autoru da, kad više ne bude želeo da crta, obavezno da krene da piše.
„Knjiga je puna emocija. Mi znamo i kada je Duško ljut, znamo koliko bi on želeo da neke stvari budu drugačije, ali nisu“, rekla je Subotić i dodala: „Jezik ove knjige je angažovan zato što je pun emocija, poruka, ideja, znanja i komentara. Duško odlično poznaje ljude, poznaje Beograđane i svakome koga je nacrtao dao je tako upečatljive karakteristike da ne možete da pogrešite o kome je reč i šta je želeo da kaže. Još je važnije pitanje mentaliteta. On toliko dobro poznaje šta se među našim ljudima događa, šta se dešava među sujetnim književnicima, kako bi svi želeli da budu predstavljeni spomenicima, kako bi umetnici želeli da budu u Narodnom muzeju i tako dalje. Preko svojih crteža on to nepogrešivo prikazuje. Recimo, kada prikaže Akademiju nauka u mraku, a negde se tek nešto malo svetluca, odmah znamo na šta misli. To je uspavana, velika i važna ustanova koja bi morala da se probudi. Upravo to čini ovu knjigu tako bogatom osećanjima, sentimentom i ljubavlju prema Beogradu, u kojem nestaju parkovi i zelenilo. Duško preko naših reka pravi neke divne mostove koji nas podsećaju na mostove širom Evrope i sveta. Takav bi Beograd mogao da bude, samo da je bilo malo više pameti i ljubavi prema njemu.“
Peca Popović je podsetio okupljene na mudrost koja kaže da onaj ko ne voli svoj grad i svoju porodicu neće umeti ništa u životu da voli: „Mi ovde imamo slučaj da neko voli svoj grad onako kako je taj grad zaslužio. Svima nama u Beogradu fali Beograd. Beograd u kojem smo odrasli, Beograd u kojem smo delili neku dobrotu, u kojem smo naučili važne životne lekcije, u kojem smo se obrazovali i u kojem smo bili deo sveta. Dobro delo, dobra knjiga, velika su borba protiv zla. Ovaj grad je bio izložen zlu onih koji ga nisu voleli, onih koji su ga potcenjivali, koji su želeli da mu menjaju toponime, koji su na silu menjali imena ulica i lečili svoje provincijske komplekse u Beogradu.“
Mnogi važni Dušani gradili su ovaj grad, smatra Popović, a Petričić je jedan od tih velikih Dušana, beogradskih Dušana: „Beograd nije grad od cigala, betona, stakla i mržnje. To je grad ljudi sa vizijom, ljudi koji su mu se posvetili i ljudi koji ga brane. Ova knjiga brani Beograd, brani sve nas. Jer ako bismo se odrekli Beograda u kojem smo odrasli, bili bismo osuđeni na Beograd kome ne trebamo. Ova knjiga je onaj Beograd koji nam znači. To je kao kada čitate Nušića i njegove zapise o Beogradu. Kao kada čitate pogled sa Kalemegdana Velmar-Janković. Kao kada slušate pesmu ’Pod sjajem zvezda’. Kao kada načuljite uši pa slušate Duška Radovića iz ’Beograđanke’. To je Beograd Duška Kovačevića, kada gledate film ’Ko to tamo peva’. To je Beograd kojeg nikada nemate pravo da se odreknete.“
Petričić je na početku svog izlaganja zahvalio svima koji su došli i koji su ovom susretu i priči o ovoj knjizi dali prednost i istakao da neće sat i četrdeset minuta pričati o nekoj drugoj priči, aludirajući na događaje koji su se ranije tog dana desili. „Beograd, onomad“ nastajao je tokom protekle tri godine: „Ova knjiga je jedna čista emocija. Ona je tako i nastala, jednim delom iz logične potrebe da ostavim svoj komentar o gradu u kojem sam odrastao, bio dete, bio mlad, imao svoj privatni i profesionalni život. Ali isto tako, ona je bila jedna strašna moja potreba da zamenim svakodnevnu emociju koju sam, milom ili silom, negovao u sebi poslednjih petnaestak godina. Pošto sam svakodnevno radio karikaturu na osnovu onoga što živimo poslednjih petnaest godina, u meni se nakupila jedna vrsta veoma negativne i neprijatne emocije. Osetio sam užasnu potrebu da prizovem jednu drugu vrstu emocije, koju sam potisnuo i ostavio u nekim davnim godinama, dok sam radio knjige za decu, špice za dečje emisije i slično. To je bila potpuno drugačija emocija.“
Petričić je često nailazio na komentare ljudi o dnevnim karikaturama koje je radio: „Bili su razočarani jer to od mene nisu očekivali. Od mene, koji sam se bavio decom, dečjom poezijom i sarađivao sa Duškom Radovićem, sa Ršumom, očekivali su drugačiji pristup. Naprosto, taj drugi pristup nisam imao, niti sam mogao da ga pružim ni sebi ni njima. Onda sam zaključio da je vreme da napravim knjigu o Beogradu i Zemunu, o gradu i sredini u kojoj sam odrastao, na način na koji sam odrastao.“
Dvadeset godina Petričićevog života u Torontu iznedrilo je knjigu „My Toronto“, kako onda da ne bude knjige o Beogradu.
„Negde me je to iznutra grizlo. Naprostо, osećao sam da sam sebi dugovao ovakvu knjigu. Dok sam je radio, crtao i pisao, naravno, bio sam neprestano, svakodnevno opterećen dnevnim događajima kojima smo svi mi bili opterećeni do pre neki dan, ali mislim da se od toga još dugo nećemo osloboditi. Desilo mi se nekoliko puta da mi promakne i da u knjigu ubacim nešto što ima veze sa današnjim ljudima i današnjim događajima u Beogradu. Na svu sreću, bio sam dovoljno pametan i hrabar da to izbacim iz knjige. Nisam dozvolio da u ovu knjigu, koja je čista emocija, uđe bilo šta od te pogrešne i ružne emocije koju svi imamo.“
Irina Subotić ističe da je knjiga „Beograd, onomad“ izuzetno važna: „Važna je ne samo za one koji vole Beograd, već i za one koji ga ne poznaju dovoljno, pa preko nje mogu da ga zavole. Ona je divan primer onoga što jedan vrstan karikaturista i crtač može da učini za očuvanje naše baštine i našeg karaktera. Može istovremeno da bude kritičar, da bude angažovan, pun ljubavi, i pun nekih malih osveta koje osetimo na sopstvenoj koži kada nam se nešto ne dopadne. Beskrajno sam zahvalna Dušku što voli Beograd i što nam je ostavio ovakav trag.“
„Divno je što, kada više nema onih koji su godinama upozoravali, imamo Duška. On je učenik, saradnik i naslednik Duška Radovića. Kao što je Duško Radović umeo bitangama da objasni u 7.15 šta je Beograd, kao što je Prele znao da spočitava gangsterima i dripcima šta je Beograd, tako danas taj Beograd čuva i brani Duško Petričić. Duboko mu se klanjam zbog toga što je uradio. Hvala, Duško. Divim ti se“, zaključio je Popović.














Portret grada sa karakterom i dušom, knjigu „Beograd, onomad“ Dušana Petričića možete nabaviti u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.





![Dejan Stojiljković o crnim listama, novom romanu i „Konstantinovom raskršću“ [video]](https://laguna.oozmi-cdn.com/images/f04d64e5-6141-4767-a819-9ef60d829f9c/Dejan-Stojiljkovi-1400x875-w320.webp)
















