Intervju sa Juricom Pavičićem

Jedan od najpoznatijih hrvatskih kolumnista i pisaca Jurica Pavičić u velikom intervjuu za Nova.rs priča o svojoj prvoj knjizi koju promoviše kod nas. Prenosimo vam deo razgovora.

Jurica Pavičić (1965), pisac i kolumnista iz Splita, promoviše svoj roman „Žena s drugog kata“ u Beogradu i istovremeno kao član žirija učestvuje na festivalu Slobodna zona, na kojem će ocenjivati filmove u Međunarodnoj selekciji.

„Žena s drugog kata“ je roman koji je originalno izašao 2015. u Hrvatskoj. U pitanju je anatomija tragedije u kojoj takozvani obični ljudi postaju akteri crne hronike. Ali razgovor sa njim smo počeli sa Beogradom i Slobodnom zonom.

„U Beogradu sam do kovida obično bio jednom ili dvaput godišnje, ili zbog književnih gostovanja ili zbog filmskih programa“, kaže Pavičić.

„Nedavno sam bio i u jednom od žirija FEST-a. Ovo je, međutim, prvi put da dolazim promovirati srpsko izdanje jedne moje autorske knjige. Tu promociju smo dugo odgađali, virus je odigrao svoju ulogu, a evo sad se sretno poklopila sa Slobodnom zonom. Što se Zone kao festivala tiče, zanimljivo mi je što nije profiliran samo kao igrani, samo dokumentarni ili samo aktivistički festival, nego ima i jednog i drugog i trećeg. To program čini šarenijim, ali je teže žirirati, uspoređivat ćemo neusporedivo. Beograd poznajem, imam u njemu krug ljudi koje volim, a u njemu sam s dovoljno krupnim razmacima da uočim i promjene. U Beogradu se osjeća njegova živahnost i vibranost, još uvijek je ozbiljan grad kulture i kreacije – ali nažalost, urbanistički je napadnut i masakriran, o čemu znate više nego ja“, smatra Pavičić.

„Žena s drugog kata“ je psihološki roman, priča o običnim ljudima koje životne okolnosti dovedu do tragedije i zločina. Kritičari kažu da je ovo možda Vaše najbolje ostvarenje?

Nisam siguran da to baš kritičari kažu. Kad je o kritici i nagradama riječ, moja je daleko najuspješnija knjiga „Crvena voda“ – to je roman koji je sada u Francuskoj dobio dvije nagrade za najbolji europski i internacionalni krimić, dobio sam istu nagradu koju su svojedobno dobili Patriša Hajsmit, Elmor Lenard I P. D. Džejms. I u Hrvatskoj je taj roman dobio dvije nacionalne nagrade za roman – „Gjalski“ i „Fric“. Međutim, onaj tko obično kaže da je „Žena s drugog kata“ moj najbolji roman to sam ja sam. Meni je to najdraža moja knjiga pa sam zato i predložio urednicima u Laguni da na srpskom tržištu počnemo upravo s njom. U toj sam se knjizi najviše približio onom što vidim kao model proze kakvu želim pisati. Od mojih knjiga, ta je najbliža onom što volim kao čitatelj i što volim kod pisaca koji su moji uzori kao što su Hajsmit, Džilijen Flin ili Rut Rendel.

Kako ste došli na ideju da pišete o običnoj ženi koja je ubila svekrvu?

Nisam više ni siguran kako je nikla početna ideja – moguće iz nekog članka u crnoj kronici ili iz novinske osmrtnice (ja sam vam opsesivni čitač čitulja). Ali mislim da je ideja stvarno izišla iz promatranja mediteranskih obitelji koje su u Dalmaciji, Grčkoj ili južnoj Italiji slične, a u njima je odnos svekrve i nevjeste često odnos dviju arhineprijateljica: dviju gazdarica koje se bore za primat istog princa. Odmah sam znao da roman neće biti whodunnit nego će počinitelj ubojstva biti obznanjen na prvoj stranici. Znao sam da će biti triler o pokušaju da se djelo prikrije. Kasnije sam shvatio da moram produžiti dalje od trenutka kad junakinja uđe, a potom i izađe iz zatvora. Taj dio nije bio planiran, no kad sam ga počeo pisati, učinio mi se dobar. Zanimljivo mi je bilo pisati o mom gradu i prostoru iz perspektive socijalno izopćene osobe, prokazane u medijima kao trovačice.

Skloni ste da kroz krimi zaplet opisujete društvo u kojem živite. Koliko Vam je to važno?

Jest. Kao prozaik, nisam u stanju pisati o svijetu koji ne poznajem jako dobro. Divim se ljudima koji to znaju, jer ja ne mogu skakati lako u druge kulture. Moram do detalja znati kako moji likovi žive, kako im izgledaju stanovi, što rade, što kuhaju… Onda naravno u to uđe i žrvanj ekonomskih okolnosti – sfera rada, novca, krize, nezaposlenost… Ali iako mi je to važno, društvena analiza mi nikad nije svrha pisanja proze. Ne vidim zašto bih prozu podredio tome, kad za tu svrhu imam novinarstvo, koje je za to puno efikasnije, izravnije, brže u reakciji, na koncu i čitanije.

Da li je „ćeraćemo se još“ večna formula odnosa Hrvata i Srba?

Mislim da je to lažni hibridni sukob koji dvije nacionalističke ideologije iz pragmatično-političkih razloga podgrijavaju da se ne ohladi. Hrvatska i Srbija, realno nemaju, ili nemaju više otvorenih političkih sporova. Svi sporovi Hrvata i Srba se danas svode na memoriju. S tim da ljudi imaju pravo na svoju memoriju. Ja razumijem i moram razumjeti čovjeka iz Obrovca koji je 1995. izgubio zavičaj i završio u predgrađima Beograda, a ja bih volio da oni razumiju kako je to bilo 1991. kad zavijaju sirene avionskih napada, a građani Hrvatske su u podrumima. Najbolji lijek protiv mržnje je da pokušate ući u kožu drugoga.

Kakav je Split danas grad? Zadovoljni ste?

Ja sam u Splitu živio cijeli život, ali uvijek kažem da sam živio u tri grada. Prvi od njih je industrijski, sivi, zagađeni grad 1980-ih, kad je Split bio sjeverna Engleska, Šefild s dimnjacima i morem mutnim od zagađenja. Onda sam živio u Splitu 1990-ih kojeg su zvali „Južni Bronks južne Hrvatske“, koji je bio kloaka nacionalizma i heroina. A onda sam sad dospio u taj novi Split koji je postao hipsterska moda, Ibica za studentske filozofskog, ono što je vaš beogradski novinski kolega Zlatko Crnogorac opisao kovanicom „Babilon Barcelona“. To zvuči kao napredak, ali Split je ostao zatečen vlastitim hajp-uspjehom, ima ogromnih infrastrukturnih problema, problema sa smećem, vodom, parkingom, prometom, ima urbanizam koji je gotovo kaotičniji od beogradskog, svaki čas neki novi arhitekt završi u pritvoru zbog malverzacije, mi se zezamo da nam uskoro neće imati tko projektirati kupatilo. Istodobno, on je prekrasan grad za život. Najviše zato jer je između 1900. i 1940, jedna ambiciozna, provincijska buržoazija sebi taj grad skrojila kao stroj za uživanje i dokolicu. Sve što Splićani vole i mitologiziraju – Marjan, Bačvice, riva, Prokurative, Hajduk, vaterpolski klub Jadran, veslački Gusar – nastalo je u tih nekoliko desetljeća.

Šta novo pišete?

Novi roman. Nakon nekoliko knjiga koje su se bavile otocima i malim dalmatinskim mestima, sad pišem baš jako splitsku knjigu. I čisti žanr, čisti krimić, čak policijski krimić, što mi je novo.

Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.

Autor: Bratislav Nikolić

Izvor: nova.rs